ZNANOST OBJAŠNJAVA

Zašto nas gužve nikad neće prestati živcirati?

  • Autor: tportal.hr
  • Zadnja izmjena 03.03.2011 14:44
  • Objavljeno 03.03.2011 u 13:40
tip se žesti u autu bijes na cesti

tip se žesti u autu bijes na cesti

Izvor: Corbis / Autor: Creasource/Corbis

Sto puta dnevno naljutimo se zbog raznih sitnica i većinu toga potom pripišemo dugom radnom danu ili tome da se nismo dovoljno naspavali. Znanstvenici kažu, iritantni prolaznici, gužve u tramvaju ili prometu, sve nas to neće prestati živcirati, ali dobra vijest je da nismo mi krivi. Evo i zašto
Randy Faris/CORBIS

Randy Faris/CORBIS

Izvor: Corbis / Autor: Randy Faris/CORBIS

'Stvarno. Meni ne. A tebi?'
Prisluškivanje telefonskog razgovora u javnosti

Sjedite u tramvaju izgubljeni u planiranju svog subotnjeg izlaska kad tipu do vas zazvoni mobitel. Čovjek se javi i počinje razgovor.

'Ne, a ti? Ma, daaa. Sutra. Kad stignem. Koga briga? Što je napravio? Ne mogu vjerovati', putnik pokraj vas živo sudjeluje u svom razgovoru i vi ste potpuno nesposobni koncentrirati se na svoje planove, već slušate njegov razgovor i lagano vam kuha u glavi. Taman mislite da je gotov, no sad on nekog zove i novi razgovor počinje, a vi se spremate skočiti na njega i zadaviti ga. Zašto zapravo tako nerazumno i agresivno doživljavamo telefonske razgovore potpunog stranca?

Naša reakcija na čovjeka koji je pokraj nas na telefonu nema nikakve veze s tim kako je odjeven ili ima li iritantan glas. Znanstvenici su napravili nekoliko eksperimenata u kojima je subjektima bio zadan zadatak koji su morali obaviti u potpunoj tišini, pa onda drugi zadatak koji su obavljali uz dvoje ljudi koje su mogli jasno čuti kako razgovaraju.

Rezultati su bili gotovo identični. Kad su ljudi obavljali svoj zadatak uz samo jednog čovjeka na telefonu, koncentracija im je drastično pala. Druga studija pokazala je da se ljudi uvijek bolje sjećaju telefonskih razgovora nego razgovora dvije osobe s kojima su bili u javnom prijevozu, pa čak i kad stvarno nisu željeli čuti ni jedan ni drugi razgovor.

Znanost je dokazala da nam samo polovični razgovori utječu na koncentraciju i raspoloženje jer ljudi po prirodi ne vole neizvjesnost. Ljudski mozak ne može se opustiti ako ne može predvidjeti kako će se stvari odvijati, pa nas nepoznanice u tuđem razgovoru izluđuju. Iz istog razloga nam je teško prestati gledati serije na televiziji jednom kad ih počnemo pratiti - ljudi mrze neodgovorena pitanja.

Randy Faris/CORBIS

Randy Faris/CORBIS

Izvor: Corbis / Autor: Kevin Carroll/Images.com/Corbis

Gužve

Stojite u autobusu i pokušavate ugurati svoju torbu u mali pretinac iznad glave kad osjetite da vas je netko maznuo u bubreg. Okrećete se sa smrznutim osmijehom na licu kako ne bi došlo do sukoba kadli vas isti udarac pogodi u rebra. Jedan pogled vam sve govori. Nije kriv čovjek koji vas je dva puta pogodio flašom vode u ruksaku, već gomila ljudi iza njega koja ga gura.

Sigurno vam nije nikakva novost da svaki put kad grupa ljudi čeka da se nešto dogodi, a ne postoji nikakav red, nastaje gužva. Svaki centimetar udaljenosti od cilja odjednom postaje od životne važnosti i nitko ne oklijeva malo pogurnuti osobu ispred sebe. No, zašto se ista stvar ne događa u redovima?

Ne radi se o zloći, već o grešci u prosuđivanju. Kad ste na rubu ogromne gomile ljudi, ima puno više slobodnog prostora oko vas, pa mislite da nije problem ako se malo razgibate. No, ljudi koji stoje iza vas to tumače kao micanje prema cilju, pa se i oni počinju pomicati - ali prema naprijed.

S obzirom na to da se radi o gužvi, oni ljudi koji stoje u gomili ne vide što se događa najbliže cilju, pa ne mogu znati da ne idu nikamo. To ih, naravno, neće spriječiti u tome da pokušaju stići, pa će nastaviti hodati.

Zbog ove slabe vidljivosti nastaju i žrtve ljudskih stampeda. Ne radi se o gomili podivljalih nogometnih navijača, već o ljudima koji jednostavno hodaju i guraju one ispred sebe, a negdje u sredini netko se upravo sagnuo jer su mu pale naočale i njegov dan neće dobro završiti.

Randy Faris/CORBIS

Randy Faris/CORBIS

Izvor: Creative Commons / Autor: richardmasoner


Bijes u prometu

Ako postoji bijes koji svi odlično poznajemo, onda je to bijes koji izaziva promet. Svi idioti oko nas ne znaju voziti i ne postoji ništa što mogu napraviti da to opovrgnu.

Ali imbecili koji ne bi smjeli imati vozačku ne izazivaju ni približno onoliko gnjeva koliko oni koji varaju. Kad netko prođe pokraj svih automobila u prometnoj gužvi i onda se ubaci na početak, to je uglavnom trenutak koji nas gura u crveno. Kod većine takav potez izaziva bujicu psovki i osjećaj bespomoćne frustracije, no neki bi najradije izašli iz auta s pajserom i preuredili vozilo prevaranta.

Neobična stvar koju su znanstvenici otkrili istražujući fenomen bijesa u prometu je da ljudi koji lijepe naljepnice na svoja vozila voze agresivnije i imaju veću šansu nasilno reagirati na prometno varanje. Radi se zapravo o tome da svi mi doživljavamo svoje automobile kao dio naše osobe, dio našeg teritorija i, svaki put kad nam se netko ubaci ili nas neki drugi način 'uvrijedi', instinktivno reagiramo kao da se netko zabio u nas na ulici.

Drugim riječima, na ulici će svatko osim neodgojenog divljaka reći da mu je žao ili barem dati neki minimalni znak da se ispričava što se zabio u nas, no vozila se ne mogu ispričati, pa nas to odmah gura u bijes. Naljepnice samo pogoršavaju stvar.

Znanstvenici teoretiziraju da vozači koji ukrašavaju svoje automobile imaju pojačanu teritorijalnost - snažnije doživljavaju svoje vozilo kao produžetak samih sebe. Takvi vozači vide svako cestovno varanje kao osobnu uvredu.

Randy Faris/CORBIS

Randy Faris/CORBIS

Izvor: Corbis / Autor: Rolf Bruderer/Corbis

Sporost

Nakon što su matematičari proveli neko vrijeme proučavajući ponašanje ljudi na glavnim ulicama, otkrili su da postoji korelacija veličine grupe ljudi s njezinim oblikom jer se osobe u njima pomiču kako bi se mogle bolje čuti. Zato sve grupe na ulici iz uobičajenih ravnih crta prelaze u oblik slova V.

Naravno, ovakav oblik grupe ljudi koja hoda po ulici usporava sve ostale pješake. No, ne samo da uspore sve oko sebe, već i drugi zaobilaženjem grupe stvaraju dodatnu gužvu.

Bilo kakvo upozorenje grupi koja usporava ostatak svijeta neće uroditi ničim pozitivnim, već će samo stvoriti dodatan kaos. Svi koji su ikad pokušali u dućanu požuriti stariju gospođu koja traži točno određen tip čarapa (koje se više ne proizvode) znaju kako to završava.

Randy Faris/CORBIS

Randy Faris/CORBIS

Izvor: Corbis / Autor: HBSS/Corbis

Hladni gradski tipovi

Svi smo barem jednom stajali i samo gledali kako, kao i mi, nitko ne trči pomoći nekome koga pljačkaju ili na bilo koji način maltretiraju jer smo bili sigurni da postoji heroj koji će to obaviti umjesto nas. No, čak i kad nitko nije u opasnosti, ljudi koji žive u gradu daleko su hladniji nego oni u maloj sredini.

Stanovnici većih urbanih sredina mogu se opustiti. Nisu oni krivi za svoje loše raspoloženje i hladno ponašanje. Radi se zapravo o jednostavnoj preopterećenosti informacijama. U velikim urbanim sredinama događa se ogroman broj stvari svake sekunde i ljudski mozak mora birati na što će se usredotočiti.

Na primjer, u jednom eksperimentu čovjek s rukom u gipsu ispustio je gomilu knjiga dok su skriveni promatrači brojali koliko ljudi će mu pomoći. Ono što je određivalo tko će stati i pomoći nije imalo nikakve veze s tim koliko zarađuju i koliko im se žuri, već jesu li čuli udarac knjiga o tlo. U tihim okruženjima, pet puta veći broj ljudi je uvijek stao i pomogao lažnom invalidu.

Kako bi stanovnici većih mjesta mogli normalno funkcionirati u svakodnevnom životu, njihov mozak mora izabrati što je važno. Zbog toga podsvjesno ignoriramo nevažne informacije bez obzira na to radi li se o reklami za pornografski film ili o povrijeđenom štenetu.

Još jedna stvar koju su znanstvenici otkrili u vezi s navodnom hladnoćom gradskih ljudi je da je ono što je naizgled nepristojno - ljudi koji su u istom prostoru i ignoriraju jedni druge - zapravo gradski oblik pristojnosti. Na primjer, u dizalu ljudi gotovo uvijek pogledaju jedni druge bez gledanja u oči. To se zove 'pristojna nepažnja', a bit je da smo dali drugoj osobi do znanja da smo je svjesni, no da poštujemo njezino pravo na privatnost.

Granica između potpunog ignoriranja i pretjerane prisnosti nešto je u čemu su stanovnici grada postali iznimno vješti.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi