CARU CAREVO

Biste li plaćali porez na urin ili na debljinu?

  • Autor: tportal.hr
  • Zadnja izmjena 10.05.2011 10:28
  • Objavljeno 10.05.2011 u 08:00
kalkulator

kalkulator

Izvor: Creative Commons / Autor: Dave Dugdale

Porezi su nešto na što je današnji čovjek navikao i više ih najčešće ni ne primjećuje. No u raznim vremenima kroz povijest vlast je povremeno uvodila poreze da bi obeshrabrila određeno ponašanje ili jednostavno zaradila na njemu. Porez na urin, porez na brade i porez na kukavičluk samo su neki od bizarnih primjera toga kako se vlast željela dočepati novih izvora zarade

Urin

Thinkstock

Thinkstock

Izvor: Guliver/Thinkstock / Autor: Thinkstock

A novac samo curi...

Premda je Rim u doba Vespazijana imao razvijen kanalizacijski sustav, preko milijun ljudi je živjelo u najvećem gradu na svijetu i nije ga bilo lako održavati čistim. To je caru dalo ideju kako se dočepati dodatnog izvora zarade. Zaposlio je ljude koji su za njega skupljali urin koji je on zatim prodavao raznim obrtnicima. Drugim riječima, obrtnici su plaćali porez na urin građana.

Urin se u Vespazijanovo vrijeme koristio za čišćenje bijelog rublja, pa je car uskoro imao čist i bijel grad. Kad je Vespazijanov sin spomenuo ocu da je cijela ideja poprilično odvratna, otac mu je samo pokazao zlatni novčić i rekao da ne osjeća nikakav smrad.

Vespazijan je očito svojim postupcima ostavio toliki dojam da se javni zahod danas na talijanskom kaže 'vespasiani', a na francuskom 'vespasiennes'.

Sapun

Thinkstock

Thinkstock

Izvor: Creative Commons / Autor: Boring Soap

Ispod pulta

Dok je rimski car Vespazijan svojim porezom uspio poboljšati higijenske uvjete Rimljana, Oliver Cromwell je Britance osakatio u namjeri da budu čisti sve do početka 19. stoljeća. Puritanski državnik smatrao je, kao i mnogi religiozni ljudi svog vremena, da je pretjerana čistoća tijela loša za dušu.

Dok su se neke kraljice hvalile time da su se oprale samo dva puta u životu, Britanci su uglavnom smatrali da je dobro oprati se barem jednom tjedno. No nakon što je britanski parlament smaknuo kralja Charlesa I, na vlast je došao Oliver Cromwell.

Bogobojazni puritanci nisu s naklonošću gledali na golo mokro tijelo koje ugodno miriši. Da bi spriječio neminovno grešno ponašanje, Cromwell je uveo porez na sapun – baš kao što danas imamo porez na cigarete.

Čak i kad se kraljevska obitelj vratila na vlast u Velikoj Britaniji, kralj Charles II nije promijenio zakon i ogroman porez na sapun je ostao na snazi sve do početka 19. stoljeća. Čini se da kralju nije smetalo zaraditi na želji svojih podanika da budu čisti.

Nakon stoljeća kupovanja jeftinijeg sapuna na crnom tržištu Britanci su napokon mogli ponovo otići u trgovinu i nabaviti si higijensko sredstvo po normalnoj cijeni.

Brade

Thinkstock

Thinkstock

Izvor: Creative Commons / Autor: Seattle Municipal Archives

Vrijedna Broja jedan
Rusija nije bila u najboljem stanju krajem 17. stoljeća, kad je Petar Veliki počeo uvoditi nove zakone i reforme da bi modernizirao svoju zemlju. Iako je ruski car Petar uspio sagraditi cijeli novi grad – Sankt Peterburg – i stvoriti rusku flotu, ostala mu je još samo jedna zapreka – brade.

Brade nisu bile u modi u ostatku Europe, a Rusi se baš nisu voljeli brijati, pa je Petar Veliki uveo porez na brade. Ideja je bila – ako ga njegov narod 'sramoti' pred ostatkom svijeta, onda će barem obogatiti carsku riznicu.

Porez na brade nije dobro dočekan u Rusiji jer je pravoslavna vjera nalagala da svi muškarci moraju pustiti bradu do prsa. Većina Rusa je ipak bila naklonjenija kućnom budžetu, a nije ni željela stati na žulj svom caru, pa se obrijala.

Također treba spomenuti da sam Petar Veliki nije mogao pustiti bradu, no sigurni smo da to nije imalo nikakve veze sa suludim porezom koji je uveo.

Kukavičluk

Mnogi ljudi bi radije dezertirali ili mijenjali pelene u staračkom domu nego primili pušku u ruke. Naravno, u 'stara dobra vremena' novačenje se moglo jednostavno izbjeći – plaćanjem poreza. Još od srednjeg vijeka vitezovi su mogli platiti kralju umjesto da se odazovu pozivu na ratovanje.

Cijela ideja feudalnog sustava bila je da vitezovi dobivaju sve svoje povlastice samo zbog jedne stvari – da dođu ratovati kad ih se pozove. No nakon nekog vremena kraljevi su primijetili da neki vitezovi jednostavno nikad ne dolaze, bez obzira na prijetnju kazne, a oni koji su se odazvali nisu bili oduševljeni smrtnom opasnošću, pa su izbjegavali borbu kad god su mogli.

Britanski kralj Henrik II donio je odluku da svi vitezovi koji žele mogu platiti porez na kukavičluk – što mu je bilo dovoljno novca da unajmi zamjenu za manjak vojske.

S vremenom su kraljevi povećavali cifru koju su 'kukavice' morale plaćati da bi izbjegle rat, a na kraju je kralj John počeo naplaćivati taj porez čak i u vrijeme mira.

Porez na kukavičluk bio je jedan od važnijih razloga zašto se plemstvo podiglo protiv Johna i natjeralo ga da potpiše Magnu Cartu – povelju kojom je englesko plemstvo ograničilo moć svog kralja.


Perike i šeširi

 

Thinkstock

Thinkstock

Izvor: Guliver/Thinkstock / Autor: Thinkstock

Dupli porez - sjekira u med!

Perika je svojevremeno bila stvar prestiža i bogatstva. Oni koji su mogli trošili su puno novca da bi kupili što raskošniju periku i još toliko da bi je održavali.

Perike su bile toliko skupe da su ih drumski razbojnici radije krali od dragog kamenja i novca, pa se britanskoj vladi činilo logičnim potezom da uvede porez na perike kad je krajem 18. stoljeća htjela povećati državnu riznicu, a da siromasi ostanu neoštećeni. Tako je nastao porez na perike i puder za održavanje perika.

No, kao i svaki državni plan, porez na perike doživio je neuspjeh – bogataši su ih jednostavno prestali nositi. Novi porez je utjecao na promjenu mode.

Britanska vlada nije se dala smesti i nedugo nakon prvobitnog fijaska nastao je porez na šešire koji su zamijenili perike. Naravno, ideja da novi porez nema utjecaja na siromašne pala je u vodu. Jedina utjeha vlasnicima šešira bila je da je porez koji su morali platiti ovisio o cijeni šešira.

Svaki šešir imao je cedulju s unutrašnje strane koju je vlasnik bio dužan pokazati predstavnicima vlasti jer je dokazivala da je kupljen kod prodavača šešira koji je plaćao porez državi. U slučaju da je netko nosio šešir bez cedulje, kazna za vlasnika bila je – smrt!

Debljina

Thinkstock

Thinkstock

Izvor: Creative Commons / Autor: a.drian

Konačno spreman za rad

Svi dosadašnji primjeri bizarnih poreza stari su barem nekoliko stoljeća, no da ne biste slučajno pomislili da današnje vlade ne poznaju 'umjetnost kreativnog oporezivanja', dodali smo primjer poreza na debljinu.

Nije tajna da debljina postaje problem u današnjem svijetu. No umjesto da se poveća porez na hranu koja deblja, japanska vlada odlučila se za direktniji pristup – porez na centimetre struka

Japanci vole filozofiju 'bolje spriječiti nego liječiti', pa se žitelji Zemlje Izlazećeg Sunca moraju podvrgavati povremenom mjerenju struka da ne bi postali pretili, od čega u velikom broju pati stanovništvo SAD-a i Velike Britanije. Svi Japanci stariji od 40 godina koji imaju struk širi od 89 centimetara od države prvo dobivaju upute kako se riješiti viška kilograma, a nakon sljedećeg mjerenja, u slučaju da im se centimetri nisu smanjili, moraju početi plaćati porez na debljinu.

Za smanjenje struka odgovorne su tvrtke za koje muškarci i žene stariji od 40 godina rade. Naravno, tvrtke nisu oduševljene plaćanjem poreza na debljinu za svoje pretile zaposlenike, pa možete zamisliti kako su slobodno tržište i kapitalizam zasjali na ovom primjeru – ubrzo se počelo pričati o otkazima onima koji vole jesti.

No, kao i mnogi drugi bizarni zakoni u Japanu, i ovaj je ubrzo prestao biti strogo provođen, jer se čini da se šefovima tvrtki lakše pretvarati da su svi njihovi zaposlenici 'ispravne' težine nego tjerati ljude na dijetu prijetnjama otkazom.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi