'Brazil je upozorenje demokracijama u svijetu. Na ulicama Rija nećete vidjeti tenkove, niti čuti o uhićenjima novinara, ali neka vas to ne zavara. Ekstremna desnica postaje sve moćnija. Uz pomoć vlade ona provodi strategiju gašenja liberalne demokracije, nevladine organizacije i skupine civilnog društva su marginalizirane, a vladavina zakona suočena je s tisuću rezova', opisuje svoju domovinu Petra Costa, autorica dokumentarca 'Granica demokracije', trenutno dostupnog na Netflixu.

Govoreći o spomenutom dokumentarcu, Costa ga uspoređuje s nadrealističkim filmom 'Brazil' britansko-američkog redatelja Terryja Gilliama (montipajtonovski filmovi, najnoviji 'Tko je ubio Don Kihota'...), snimljenog davne 1985. godine. Bio je to triler inspiriran latinoameričkim diktaturama sedamdesetih prošlog stoljeća i pričao o državi u kojoj se neprikladne zatvara, muči i ubija, a ljudska prava nestaju u kafkijanskom labirintu, no Costa kaže da je Gilliamova distopijska budućnost postala brazilska stvarnost zabilježena njezinom kamerom.

Nakon dolaska na vlast 1. siječnja 2019. ekstremno desnog Jaira Messiasa Bolsonara na krilima populizma Brazil se u očima dijela građana doista čini distopijskim trilerom. Od 211 milijuna Brazilaca, za njega je glasalo 58 milijuna. Godinu kasnije bura oko generalisima Brazila, južnoameričkog Nerona i tropskog Trumpa ne stišava se ni kod kuće ni u svijetu.

U stilu Michaela Moorea, Costa secira političku situaciju u najvećoj zemlji Južne Amerike koja je Bolsonaru otvorila put ka vlasti. Bio je to opoziv predsjednice Dilme Rousseff zbog korupcije, mada većina članova kongresa nije mogla objasniti zašto joj se sudi. Bilo je to također uhićenje te osuda Rousseffina prethodnika, bivšeg vođe sindikata i 35. predsjednika države Luiza Inacija Lule da Silve zbog navodne afere Lava Jato (Autopraonica), a koji se zbog toga morao odreći ponovnog sudjelovanja u predsjedničkoj trci i vjerojatnog povratka na vlast jer je po svim procjenama dobivao daleko više glasova od izabranog konkurenta. Bolsonaro je potom suca Sérgija Moru, koji je Luli odrapio kaznu zatvora, imenovao ministrom pravosuđa, unatoč činjenici što su procurili dokazi o tome da je ponudio savjete tužiteljima kako spriječiti kandidaturu Lule na izborima 2018. godine.

Za razliku od mnogih političkih čelnika koji dolaskom na vlast nikada ne ispune izborna obećanja, Javier Bolsonaro ih se doista drži. On je obećao rezati prava na zemlju brazilskim domorocima, i to je učinio. Obećao je skratiti amazonsku prašumu zbog novih obradivih površina, pa su fatalnim požarima ogoljena 'pluća Zemlje' veličine Libanona. Ubijene su neke domorodačke vođe. Obećanje o zaustavljanju nasilja u Brazilu rješava tako da policija nekažnjeno ubija te je broj policijskih ubojstava porastao za 20 posto. 'Policajac nije policajac ako ne ubije', a 'osumnjičene treba tamaniti poput žohara', veli brazilski generalisimo.

Dobar dio pobjedničkih glasova Bolsonaro je zaradio obećanjem da će Brazil učiniti 'kapitalističkijom' zemljom, što postiže privatizacijom koja se tiče najmoćnijih investitora, ne i običnih građana, iako ga mnogi od njih doživljavaju kao svoga mesiju. Obećao je reformu mirovinskog sustava koja se svodi na produženje radnog vijeka i smanjenje mirovinskih naknada, što se ne odnosi na visoke vojne dužnosnike – i oni mlađi od 50 godina imaju pravo na mirovinu u visini pune plaće te dodatne beneficije.

Obećao je također reformu školstva. Na sjeveru zemlje učenici pohađaju nastavu u straćarama od blata i pruća, u slamovima Rija danima nema nastave zbog učestalih uličnih pucnjava, nastavnici štrajkaju zbog niskih plaća, a nepismenost raste, no Bolsonaro predlaže uklanjanje 'marksističkog smeća', pod čime podrazumijeva svaki kurikulum koji se bavi seksualnošću, rodnim pitanjima ili čak evolucijom. U posljednjih nekoliko mjeseci siromaštvo i nejednakost potaknuli su prosvjede u Latinskoj Americi, pa ako se dovaljaju do Brazila, Bolsonaro i njegovi suradnici, uključujući sina Eduarda u ulozi predsjednika Odbora za vanjske poslove nacionalnog kongresa, koketiraju s mogućnosti ponovnog uvođenja tzv. uredbe AI-5 iz diktatorske ere o raspuštanju kongresa.

Njegove rasističke, mizogine i antihomoseksualne izjave toliko su nasilno nadmašile one Donalda Trumpa da je usporedba Bolsonara s američkim uzorom gotovo nepoštena prema Trumpu, pisao je svojedobno US News, ali od njih ne odustaje ni nakon sjedanja u predsjedničku fotelju. 'Očistit ćemo Brazil od dreka', poručuje korumpiranim političarima i komunistima. Govoreći o tome kako uskladiti razvoj sa zaštitom okoliša, savjetuje bogatim državama: 'Jedite manje i kakajte svaki drugi dan. To je bolje za cijeli svijet.' Brazilskim radnicima daje ultimatum: 'Ili više rada, a manje radničkih prava, ili sva radna prava, a nezaposlenost.' Za njega 'demokracija i sloboda postoje samo kada to žele oružane snage', a 'Isus Krist nije bio sasvim pasivan jer je istjerao trgovce iz hrama. Da je imao vatreno oružje, koristio bi ga'...

Brazil ipak ne šuti. Glas dižu umjetnici jer ne žele biti 'anestezirani', pa određeni broj glazbenika protestnim songovima i baladama osuđuje ekstremističku politiku predsjednika. Jedan od njih je majstor muzičke parodije Edu Krieger, sin vodećeg brazilskog dirigenta. U razgovoru za britanski Guardian kaže da sve više kolega koristi muzičke instrumente kao oružje protiv populizma mada mnogi šute zbog straha za vlastitu karijeru.

U karnevalskoj himni 2020., napisanoj za vodeću školu sambe u Riju, skladateljica Manu da Cuica govori o 'Mesiji s pištoljem', referirajući se na Bolsonarovo srednje ime Messias. Trubadur Chico Cesar dobivao je pak prijetnje zbog podsmješljive pjesme o Bolsonarovim 'fašističkim sljedbenicima'.

Politizirana glazbena scena također ima drugu stranu. Njezin frontmen je reperski bolsonarist Ricardo Alves, a koji s bratićem čini duo Mensageiros da Profecia (Glasnici proročanstva).

Bolsonarovu pobjedu duo je proslavio himnom 'Rap de Direita' (Rap desnice), repajući zapaljive govore predsjednika te citate generala i mučenika iz doba diktature, poput pukovnika brazilske vojske Carlosa Alberta Brilhanta Ustre, šefa istražnog odjela pod čijom je upravom ubijeno 47 i mučeno 502 ljudi.

Krieger kaže da ustaje protiv Brazila netolerancije, Brazila homofobije, Brazila nejednakosti, Brazila privilegija. Reper Alves se pak bori protiv pobačaja, a zalaže za jaču policiju, Boga i slobodno nošenje oružja – za sve ono što po njegovu uvjerenju definira zapuštenu i uskraćenu urbanu periferiju u kojoj je odrastao.