U posljednjih pet godina bruto satnice u Europskoj uniji porasle su s 21,5 eura u 2020. na 26,2 eura u 2025., što predstavlja nominalni rast od 21,9 posto. No ta brojka ne govori cijelu priču jer ne uzima u obzir inflaciju, objavio je Euronews.

Naime, cijene dobara i usluga u istom su razdoblju porasle za čak 25,6 posto. Kad se sve zbroji i oduzme, realne plaće u EU-u zapravo su pale za tri posto. Drugim riječima, kupovna moć kućanstava se smanjila.

Pa kako su se plaće i inflacija kretale diljem Europe od 2020. do danas? I koje su zemlje u tom razdoblju zapravo profitirale, a koje izgubile?

Tko dobiva, a tko gubi?

Prema podacima Eurostata, uz izračune Euronewsa, među 30 europskih zemalja realne plaće pale su u njih 12, dok su u 18 porasle. Riječ je o bruto plaćama izraženima u nacionalnim valutama.

Najveći rast zabilježen je izvan europodručja. Bugarska je apsolutni pobjednik; realne plaće ondje su od 2020. do 2025. porasle za impresivnih 37,4 posto. Tome je pridonio i zakon iz 2023. kojim je propisano da minimalna plaća mora iznositi najmanje 50 posto prosječne bruto plaće.

Značajan rast ostvarile su i Srbija (25,4 posto), Hrvatska (21,1 posto) i Litva (21,1 posto), sve s povećanjem većim od 20 posto. Zanimljivo, vodeće tri zemlje nisu bile članice europodručja 2020. godine (iako su neke u međuvremenu uvele euro, analiza se temelji na sastavu iz 2020.).

Još tri zemlje izvan eurozone, Rumunjska (19,7 posto), Mađarska (18,8 posto) i Poljska (17,8 posto), također su zabilježile solidan realni rast između 15 i 20 posto. Unutar europodručja ističu se Slovenija (14,4 posto), Latvija (10,6 posto) i Grčka (8,6 posto).

U polovici promatranih zemalja realne plaće kretale su se između -5 i +5 posto, što upućuje na relativno male promjene.

Velike ekonomije u minusu

Kad je riječ o četiri najveće ekonomije EU-a, situacija je prilično jasna - realne plaće pale su u svima. Najveći pad zabilježila je Italija (-9,2 posto), ujedno i najgori rezultat u cijeloj Europi. Slijedi Španjolska (-5,9 posto), dok su Njemačka (-3,2 posto) i Francuska (-3,3 posto) nešto ispod prosjeka EU-a.

Važno je napomenuti da su ove brojke temeljene na bruto plaćama, pa porezne promjene mogu značajno utjecati na konačan ishod. Niži porezi mogu povećati neto primanja, dok viši mogu dodatno smanjiti kupovnu moć. Udio koji radnici zapravo dobiju ‘na ruke’ značajno varira diljem Europe.

Zašto siromašnije zemlje brže rastu?

Kako bi realne plaće rasle, nominalni rast mora biti veći od inflacije. No važnu ulogu igra i početna razina plaća – fenomen poznat kao ‘efekt sustizanja’.

Primjerice, Bugarska je 2025. imala najniže satnice u Europi (10,5 eura), a među pet najnižih bile su i Mađarska i Rumunjska. Ekonomiji je znatno lakše povećati plaće s 5,7 eura na 10,5 eura, kao u Bugarskoj, nego u Njemačkoj s 28,6 na 34,5 eura.

Nominalni rast vs. inflacija

U nekim zemljama nominalne plaće snažno su rasle, a u nekoliko njih i više od 60 posto od 2020. godine. Najveći rast zabilježen je u Bugarskoj (84,2 posto), Mađarskoj (82,7 posto) i Rumunjskoj (73,1 posto). No te zemlje istodobno su imale i visoku inflaciju - 34,1 posto, 53,7 posto i 44,6 posto.

S druge strane, Italija je imala najmanji nominalni rast (9,5 posto), zatim Malta (13,3 posto) i Francuska (14,1 posto). Iako je inflacija u tim zemljama bila niža od prosjeka EU-a, rast plaća ipak nije uspio pratiti rast cijena.

Gdje su plaće najveće, a gdje najmanje?

Osim promjena, važna je i sama razina plaća, a razlike su ogromne.

U 2025. Bugarska ima najnižu satnicu (10,5 eura), dok je Luksemburg na vrhu s čak 49,7 eura. Iako Bugarska postupno smanjuje jaz, razlika je i dalje golema. Općenito, najviše plaće su u sjevernoj i zapadnoj Europi, a najniže u istočnom dijelu kontinenta.

Čak i među najvećim ekonomijama razlike su izražene. Njemačka prednjači s 34,5 eura po satu, dok Španjolska zaostaje s 19,5 eura.