Iako je glavni uzrok pada helikoptera, u kojem je u nedjelju poginuo iranski predsjednik Ebrahim Raisi, vjerojatno ležao u lošim vremenskim uvjetima, ne može se zanemariti ni njegova starost, piše Forbes
Raisi je poginuo u padu helikoptera Bell 212, a nejasno je zašto mu je uopće dopušteno letjeti po maglovitom vremenu i izuzetno slaboj vidljivosti u planinskom području. Ono što jest jasno je da je helikopter bio stariji od 40 godina i da ga je Iran kupio za vrijeme vladavine posljednjeg šaha Reze Pahlavija prije revolucije 1979., kada su Washington i Teheran još imali dobre odnose, piše novinar Forbesa Paul Iddon.
vezane vijesti
Potencijalno problematična starost helikoptera u kojima se vozio iranski predsjednik na čestim putovanjima diljem zemlje istaknuta je u povjerljivom pismu prvom potpredsjedniku Mohamadu Mohberu, sada privremenom predsjedniku do izbora novoga za 50 dana, iz 2023. koje je procurilo u javnost. U njemu je naglašen i zahtjev za nabavom dva helikoptera Mi-17A2 od Rusije za navodnu cijenu od 32 milijuna dolara, uz napomenu o učestalosti Raisijevih letova helikopterom. Bivši ministar vanjskih poslova Javad Zarif, prethodnik također poginulog Hoseina Amir-Abdolahiana, pokušao je pripisati dio krivice za to SAD-u, odnosno njihovim sankcijama zbog kojih Iran ne može nabavljati dijelove za američke zrakoplove kupljene 1970-ih.
Iran je 1970-ih godina od SAD-a kupio tada najmodernije zrakoplove, uključujući 205 jurišnih helikoptera AH-1J SuperCobra, transportne helikoptere CH-47C Chinook, kao i 80 borbenih aviona F-14 Tomcat, od kojih su neki i danas u operativnoj upotrebi. Činjenica da bilo koji od navedenih zrakoplova leti i danas, više od 40 godina nakon nabave i nakon što je SAD prekinuo svu pomoć u pričuvnim dijelovima i održavanju, začuđuje zapadne stručnjake. No začuđuje i to da se predsjednik države prevozi u više od 40 godina starom helikopteru koji je održavan tko zna kako, bez obzira na njegovu kvalitetu i izdržljivost, iako Iran ima i nešto novijih letjelica, poput 40 helikoptera Mi-8, nabavljenih iz Rusije početkom 2000-ih.
Još jedna zanimljiva pojava tijekom potrage za Raisijevim srušenim Bellom 212 bila je činjenica da je Iran prihvatio ponudu Turske da pošalje naprednu bespilotnu letjelicu Bajraktar Akinci kako bi pomogla u potrazi. Turski Akinci opremljen je naprednim senzorima i termalnom tehnologijom, stoga je bio idealan za pronalazak nestalog helikoptera, a koji je, prema turskom ministru prometa, ili isključio transponder ili ga uopće nije imao.
Vodeća uloga Akincija u potrazi je neugodna za Iran iz dva razloga. Prvo, pokrajina u kojoj se srušio Raisijev helikopter sjedište je 2. taktičkog zračnog krila, 16 kilometara sjeverozapadno od Tabriza, u kojem se nalaze laki zrakoplovi za potragu i spašavanje. Nadalje, Akinci je tijekom svoje misije nadlijetao nekoliko osjetljivih vojnih lokacija unutar Irana, uključujući bazu za brzi odgovor. Drugo, Iran se zadnjih godina hvalio popularnošću svojih dronova, a kad su im zatrebali, oslonili su se na tuđe.
Forbesov novinar zaključuje da je Raisijeva iznenadna i neočekivana smrt upečatljiv podsjetnik na to kako su nepopularna politika i nevjerojatna nekompetentnost, odnosno letenje u tako lošim vremenskim uvjetima, uz potencijalni nedostatak transpondera, osudili na propast iransku flotu vojnih i transportnih zrakoplova, nekoć među najboljima u svijetu.
