ANALIZA DRAGE PILSELA

Zašto protesti u Omanu nemaju potencijal revolucije?

  • Autor: Drago Pilsel
  • Zadnja izmjena 28.02.2011 21:45
  • Objavljeno 28.02.2011 u 16:48
OMAN

OMAN

Izvor: Reuters / Autor: Reuters

Najmanje su dva prosvjednika poginula u prvim sukobima nezadovoljnika i policije jučer u Soharu, industrijskom centru koji se nalazi 200 kilometara sjeveroistočno od glavnog grada Muscata, u Sultanatu Oman. Riječ je o brojnim nezaposlenim građanima koji traže uvođenje političkih reformi u toj zemlji

Prosvjednici su poginuli kada je policija pokušala potjerati masu koja je nastojala osloboditi njihove suborce koje je u subotu policija uhitila i pritvorila. U neredima je zapaljena jedna podružnica ministarstva rada i nekoliko vozila.

Sohar, nekoć glavni grad sultanata, postao je glavni industrijski centar Omana koji se razvija oko istoimene luke i mjesto je s najvećim brojem nezaposlenih (15 posto prema podacima CIA-e za 2009. godinu) u ovoj inače stabilnoj i mirnoj arapskoj državi koja ima vrlo važan strateški položaj, jer kontrolira Hormuz, ulaz u Perzijski zaljev.

Sultan i šef vlade Kabos bin Said Al Said požurio se prošlog četvrtka izvršiti promjene u kabinetu pa je zamijenio ministra trgovine i industrije, javne uprave, prosvjete, okoliša, prometa i veza i turizma, ali je svejedno u subotu oko 500 ljudi počelo prosvjedovati u Soharu. Zapravo, kao reakciju na događaje u Egiptu, sultan je povisio minimalnu plaću na 378 eura, ali je grupa građana mirno počela prosvjedovati još 19. veljače tražeći i uvođenje parlamentarne demokracije.

Da pokret ima i određenu političku moć, govori podatak da je 25 od 84 članova Šure (parlamenta bez legislativne moći, jer sva je vlast u rukama sultana), koji se od 1992. biraju na izravan način iako ne postoje političke stranke, zatražilo od sultana da se pokrene javna rasprava o pitanjima koja artikuliraju prosvjednici. Iz sultanske palače im je odgovoreno da će se to učiniti ako prosvjedi ostanu mirni.

Možda neredi i eskaliraju, ali ima više razloga zašto u Omanu, za sada, nema potencijala za veliku revoluciju.
Oman je zemlja, iako se drži neutralna u pripetavanju SAD-a i Irana, koja je ipak u djelokrugu rada američkih obavještajaca koji dobro znaju i blagoslivljaju godišnji šverc u pravcu Irana (u Hormuzu su obje zemlje udaljene svega 50 kilometara) koji se vrednuje na oko 12 milijardi dolara, jer se na tom švercu dobro zarađuje (zarađuju, dakako, i iranski časnici na obali) i zato što SAD taj šverc smatra sredstvom rušenja režima u Iranu.

Iako Oman nema velike naftne rezerve, već proizvodi tek oko jedan posto svjetske nafte, nadgledava promet oko 90 posto nafte koja prolazi njegovim vodama što je veliki geostrateški interes SAD-a.

Sultan, vojno obučen u Velikoj Britaniji, vlada već 40 godina (zbacio je svog oca u vojnom puču s vlasti), ali ne na način koji bi bio odbojan građanima. U zemlji nema opozicije ni političkih zatvorenika. Ne plaćaju se ni porezi, a u svakom je gradu i selu bolnica i ambulanta, škola, struja, kanalizacija i pitka voda iz vodovoda. Nepismenosti praktični i nema, a vladar je, manje-više, voljena osoba.

Oman je stoljećima bio važno trgovačko središte. Godine 1508. Portugalci su zauzeli glavnu luku Muscat i držali je do dolaska Osmanlija 1659. Turci su istjerani 1741. kad je Ahmed ibn Said osnovao sadašnju vladarsku dinastiju.

U početku 19. stoljeća Oman je izrastao u značajnu regionalnu silu s posjedima u Baludžistanu i Zanzibaru. Od 1891. do 1971. bio je britanski protektorat. Godinu dana prije odlaska Britanaca današnji je sultan zbacio svog oca, Saida ibn Taimura, nakon čega je započeo modernizaciju zemlje, a 1996. i ograničenu demokratizaciju.

Još jedan, možda najvažniji razlog jest prakticiranje ibadizma, posebne struje islama. Vjeruje se da je jedna od najstarijih frakcija; kaže se da je nastala manje od 50 godina po smrti proroka Muhameda. Nastala je iz islamske sekte haridžije ili haridžiti.
Jedina je aktivna zajednica proizašla iz haridžitske. Ipak, ibadije vide sebe kao bitno drukčije od haridžija. Ibadi čine većinu (oko 55 posto) populacije u Omanu (sultanat ima oko 3,2 milijuna stanovnika od čega je trećina stranaca, najviše iz Indije i Pakistana). Zajednice također postoje u Džabal Nafusi u Libiji, u Mzabu u Alžiru, istočnoj Africi (naročito na Zanzibaru) i otoku Đerbi u Tunisu. Rana srednjevjekovna dinastija Rustamida u Alžiru pripadala je ibadijama. Izbjeglice iz njihove prijestolnice Taherte osnovali su sjevernoafričke ibadijske zajednice koje i danas postoje.

Zajednice ibadi općenito se smatraju konzervativnima, odbijaju prakticiranje kunuta ili dodatnih molbi tijekom stojećeg položaja tokom salata. Suniti tradicionalno nazivaju ibadije haridžijama. Oni odbacuju ovakvo poimanje, ali i ne nazivaju druge muslimane nevjernicima kao što su to radili haridžije u većini, već formulacijom 'kuffar an-nima' (oni koji odbacuju (poriču) Božju milost). U današnje doba ovaj je stav veoma liberaliziran te se češće ostali muslimani prepoznaju kao 'muwehhiduni' tj. oni koji prepoznaju Jedinstvo Boga. Vjeruju da se pravi vjernik očituje ispunjavanjem triju obaveza: walāyah, prijateljstvo i solidarnost s drugim članovima zajednice, kao i sa imamima ibadi; barā'ah, odbojnost i negostoljubivost prema nevjernim i grešnicima, kao i onima koji idu u pakao; te wuqūf, rezerviranost prema onima koji su neodređeni, tj. koji se ne mogu prepoznati u prethodnim dvama stavcima.

Ibadije imaju nekoliko bitnih razlika u odnosu na službenu verzijom sunitskog islama; diferencijalne su: 1. muslimani neće ugledati Boga u vrijeme sudnjeg dana. Oni osnovu za ovakvo učenje pronalaze u dijelu Kurana kada Musa (Mojsije) na želju da vidi Boga dobije odgovor: 'Nećeš me vidjeti.' Ovaj je stav suprotan vladajućem stavu u sunita po kojem će muslimani vidjeti Boga kada nastupi sudnji dan. Taj se stav, opet, slaže s vladajućim shvaćanjem šijitskog islama. Aliju se pripisuju riječi Nahj al-Balagha: 'Oči Ga ne mogu vidjeti, ali On može biti viđen vjerom.' Zatim: 'Tko god osjeti vatru džehennema (pakla), ostat će tamo zauvijek.' U sunitskom islamu, nasuprot, smatra se da će grešne duše ostati u paklu određeno vrijeme, tj. do pročišćenja. Nakon toga ih čeka džennet tj. raj. Suniti vjeruju da vječni pakao čeka samo nevjernike. Konačno, Kuran je stvoren od Boga u određenom trenutku. Sunitska zajednica ne prihvaća da je Kuran stvoren, već da je postojao oduvijek. Veći dio šijitske zajednice prihvaća da je Kuran stvoren.

Elem, kako kaže Fahmi al Harthy, direktor lista Oman Daily Observer, nema većih razloga za pravu pobunu, jer još treba odgojiti populaciju za prihvaćanje kulture rada, a smatra da je prava revolucija ona koja će donijeti poboljšanje ljudskih resursa, s obzirom na to da stranci obavljaju 60 posto radnih zadataka.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi