Učinite nešto, Hrvatskom se širi epidemija ovisnosti o kockanju

Tijekom višegodišnje duboke ekonomske i društvene krize Hrvatska je postala plodno tlo za razvoj svih vrsta bolesti ovisnosti, a najmlađa među njima ovisnost je o kockanju. Širi se brzo i uzima sve veći broj žrtava. Prema procjenama dr. Ante Bagarića, pročelnika Zavoda za liječenje bolesti ovisnosti na Klinici za psihijatriju Vrapče, Hrvatska u ovom trenutku ima i do 100 tisuća ovisnika o kockanju, ali samo manji broj ih potraži pomoć. Kakav je njihov profil, kako kockaju žene, a kako muškarci, kako se liječi ovisnost o kockanju i na koji se način država može konačno aktivno uključiti u prevenciju i zaustavljanje širenja epidemije ovisnosti o kockanju, dr. Bagarić govori u intervjuu za tportal

*Hrvatska je suočena s relativnom novim oblikom ovisnosti – ovisnošću o kockanju. Kakva su Vaša iskustva kao pročelnika Zavoda za liječenje bolesti ovisnosti na Klinici za psihijatriju Vrapče? Koliko Hrvatska ima takvih ovisnika?
To je nova i teška ovisnost, koja je neprepoznata kao što je 90-tih i ovisnost o drogama bila neprepoznata. Počeli smo se s njom suočavati 2000-tih, kad su se počele otvarati tisuće mjesta za kockanje i klađenje po Hrvatskoj. Ovisnost o kockanju je bolest, jednaka bolest kao što su shizofrenija, depresija, psihičke bolesti, jednaka je to bolest kao i astma i dijabetes – ona ima svoje uzroke, tijek i posljedice. No bolest ovisnosti o kockanju društvo ne prepoznaje i ne traži odgovor na nju. Procjenjuje se kako u Hrvatskoj danas imamo između 50 i 100 tisuća osoba koje su ovisne o kockanju, a njima treba pridodati i one koji nisu ovisni i kockaju na razini zloupotrebe. U ovom trenutku, dok razgovaramo, najmanje 50 tisuća ljudi kocka ili traži novac na bilo koji način kako bi kockali. Istovremeno najmanje 50.000 članova njihovih obitelji u ovom trenutku zbog toga pati. Ovisnost o kockanju kao i druge teške ovisnosti uništava strukturu, uništava i ovisnika i njegovu obitelj. Društvo se na to sve smije pa se čak i pričaju vicevi koliko je tko potrošio ili kako je prodao kuću zbog kocke. To je vrlo ozbiljan problem za pojedinca, za pogođenu obitelj, ali i za cijelo društvo. On destruira društvo, a mi kao društvo još uvijek nismo ni počeli tražiti rješenje.

*Procjenjujete da Hrvatska u ovom trenutku ima i do 100 tisuća osoba ovisnih o kockanju. Može li se reći da smo suočeni s epidemijom ovisnosti, kad se pribroje i ovisnici o alkoholu i opijatima?
Ovisnost je oduvijek teška stvar i za sve ovisnosti obrazac je sličan. Težak je to poremećaj, osoba je psihički i emocionalno bolesna i u ovisnosti pokušava naći rješenje, a postaje 100 puta bolesnija i to je nesreća ovisnosti koja nije prepoznata. Prema relevantnim istraživanjima, u današnjim društvima oko 10 posto populacije čine ovisnici. To znači da u Hrvatskoj danas imamo najmanje 450 tisuća ljudi ovisnih o kockanju, drogama ili alkoholu. Ali samo 10 posto njih se liječi i tu se krije i najveći problem. Programima liječenja je zahvaćeno oko 50.000 ljudi, ali imamo tu tamnu brojku od 400 tisuća njih koji nisu ni u kakvom programu i pate u samoći. Ovisnost je jako bolna. Ljudi krivo misle kako ovisnik o alkoholu ili drogama ne pati kad se sredi, a to je neistina. Sve je vezano za ovisnost bolno. Bez boli su samo onaj tren dok je igla u veni ili dok se loptica na ruletu okreće, ali čim loptica stane, bol postaje neizdrživa. Izlazak iz kockarnice bolan je, traženje novca, laži, prodavanje dječjih stvari, uzimanje dječje ušteđevine… sve je to bolno. Za ovisnika koji kocka 10 godina, svaki njegov izlazak iz kasina 10 je puta bolniji nego prethodni. Na sve se čovjek može naviknuti osim na emocionalnu i psihičku bol i zato su psihičke bolesti teške.

Trebate li pomoć?
Ako imate problem s kockanjem, možete potražiti pomoć na Zavodu za liječenje bolest ovisnosti. Klinika za psihijatriju Vrapče Zavod za liječenje ovisnosti u Zagrebu. Tel. 01/3780-666 i 01/3780-625

*Traže li ovisnici o kockanju pomoć na Vašem Zavodu? Koliko ih potraži stručnu pomoć?
Prvi smo počeli s liječenjem ovisnosti o kockanju u Hrvatskoj i to ne zato što smo mi to htjeli, nego zato što su ljudi počeli kucati na naša vrata i tražiti našu pomoć. Sve je krenulo 2005., prije deset godina kad smo pokrenuli eksperimentalni program liječenja. I mi smo se morali učiti kako liječiti tu ovisnost, kako pomoći ljudima i sad smo na razini da ih se prosječno godišnje u zavod javi stotinjak. Nažalost, najčešće se javljaju osobe kod kojih je ovisnost raširena i kod kojih su posljedice već duboke. Nastojimo pomoći svima koji nam se jave.

*Dođu li na poticaj obitelji ili sami prepoznaju problem pa traže pomoć liječnika?
Omjer je pola-pola. Nekad sami prepoznaju da je to s čime su suočeni teška bolest i da to nije nikakva igra i zabava, a nekad oni to nisu u stanju prepoznati, ali jesu članovi njihovih obitelji pa ih pritisnu na liječenje. U tom je slučaju dobro da obitelj radi pritisak na ovisnika.

*Koliko ste uspješni u liječenju? Koliko ih se ipak vrati kocki nakon liječenja?
Mislim da smo dosta uspješni jer uspijevamo izliječiti u potpunosti čak trećinu od svih kojih se jave na Zavod. To je bolji rezultat izlječenja nego kod drugih ovisnosti – kod narkomanije i alkoholizma uspješno izliječimo 15 posto ovisnika. Izlječenje ovisi uvijek o spremnosti pojedinca, podršci obitelji, ali i stupnju štete koja je već nastala kao posljedica ovisnosti.

*Jesu li među ovisnicima o kockanju brojnije žene ili muškarci?
Kao i kod svih ovisnosti, žene su i u ovom slučaju pametnije. Međutim, s vremenom i one postaju sve manje pametne i sve se više uključuju u sve ovisnosti, pa tako i kockanje. Ono što je velika nesreća za žene jest da se žene kockarice teško odlučuju prijaviti u program liječenja. Prve dvije-tri godine nije nam se javila nijedna žena kockarica. Muškarci češće ulaze u ovisnost o kockanju i s te strane su nepametniji, ali lakše zato i ulaze u program liječenja. Muškarci kockaju uglavnom u čoporu i vole se hvaliti uspjesima i uspjesima kojih nema, a to ne mora uvijek biti loše jer tako razotkrivaju okolini problem u kojem se nalaze.

*Što je karakteristično za žene koje se odaju kockanju?
Žene kockaju same, udaljene tri-četiri kvarta od kuće i vrlo često prođu godine prije nego što obitelj i okolina ne shvate da ona ne odlazi u teretanu ili na druženja nego u kockarnicu. Kockaju mlade žene, koje su depresivne, prazne, koje imaju emocionalne probleme i odlaskom u kockarnicu na sat-dva bježe od svojih problema. Kao i kod svih ovisnosti te osobe pokušavaju si olakšati život i to nije za osudu, nego za razumijevanje i pružanje pomoći.

Profil hrvatskih kockara

*Kakav je profil hrvatskih kockara koji traže pomoć kod Vas?
Nama dolaze osobe koje su dužne i po milijun eura, ne dolaze oni koji kockaju pa ostanu pet tisuća kuna u dugu. S takvima bismo bili sretni jer bismo im lakše pomogli i brže izliječili. Ali takvi ne dolaze, nego dolaze ljudi koji su već toliko duboko u problemima da se pitate možete li im uopće pomoći. Kako pomoći čovjeku koji je prokockao milijun eura, a dnevne kamate mu iznose 50.000 eura kod kamatara. Što kao psihijatar realno možete učiniti? A to nisu rijetki slučajevi. Kad su prvi počeli dolaziti, mislili smo, evo to je jedan u Hrvatskoj, ali nije tako i većina duguje strašne svote. Bolest je progresivna i netko tko gubi 1000 eura tjedno, za nekoliko mjeseci počne gubiti 100 eura za sat. To je progresivna bolest, kao i druge ovisnosti i najbolje ju je zaustavljati dok se još nije ni pojavila. Treba smanjiti broj kockarnica i to je sigurno jedna od dobrih mjera.

*Koje razloge ovisnici o kockanju navode kao razloge početka kockanja? Imaju li oni neke predispozicije da postanu ovisnici?
Svi u sebi nosimo adiktivni potencijal. Netko je ovisnički potencijal za kolače kao ja, a netko za alkohol ili kocku. Netko tko ima adiktivni potencijal, a doživio je da ga ostavi cura, da mu je dijete bolesno, da ima problem u obitelji ili je otpušten s posla nalazi se u situaciji da mu je takvo stanje neizdrživo i traži rješenje. Ako se na 100 metara nalazi kockarnica, to mu je prihvatljivije nego da se javi liječniku opće prakse, psihijatru ili psihologu. To mu je lakše nego se obratiti vlastitoj obitelji. Nije lako razgovarati u obitelji; mi imamo floskule o tome kako je to lako i važno, ali to je jedna od najtežih zadataka. Mi ne učimo djecu kako da se nemanipulativno povezuju s drugim ljudima, kako da sudjeluju u rješavanju problema drugog. Zato nam se događa da nam ljudi stari 30 godina ne znaju komunicirati u obitelji, ne znaju iskazati svoje potrebe niti znaju prepoznati potrebe drugih i onda je kockarnica sto puta bliža od dnevnog boravka.

*Je li porast broja ovisnika o kockanju posljedica ove duboke ekonomske i društvene krize? Koliko na tu ovisnost utječe dostupnost mjesta na kojima se može kockati?
Ovisnosti se uvijek lako nalijepe gdje god ima prilike za to. Kad je bilo heroina u Vijetnamu, američki vojnici su bili dosegli 50 posto uzimanja heroina, a kad su se vratili u SAD, taj broj je dramatično pao. Ljudi kockaju kad ima kockarnica. Moramo znati da je svaka ovisnost i pokušaj samoizlječenja. Posljednjih godina otvorilo se nekoliko tisuća mjesta za kockanje i klađenje i te osobe mogu za nekoliko minuta biti na mjestu na kojem će odlutati od svojih problema i postići da oni na neko vrijeme nestanu. Socijalni faktor raširenosti mjesta za kockanje važan je faktor u raširenosti ovisnosti. Da im nisu lako dostupne kockarnice, ljudi u problemima tražili bi konstruktivniji način za rješavanje tih problema, ovako odu u kockarnicu.

*U Njemačkoj ja zabranjeno otvarati kockarnice na udaljenosti bližoj od 500 metara bolnicama, vrtićima, školama. Bi li takvo zakonsko rješenje pomoglo i da se u Hrvatskoj zaustavi epidemija ovisnosti o kockanju? U Hrvatskoj, broj lokala u kojima je omogućeno kockanje ili klađenje neprestano raste.
Takvo ograničenje sigurno bi pomoglo, a pomoglo bi i to da se ograniči otvaranje novih objekata za kockanje, odnosno stvaranje zona bez kockanja. Mi smo na tom području dozvolili liberalizaciju koja nije dobra jer smo otvorili šansu da netko, tko bi se inače sa svojim problemima nosio na konstruktivniji način, ide u kockarnicu i započinje ta brza destrukcija ličnosti. U tom je biznisu velika i brza zarada, a ulaganja su minimalna – treba vam prostor, stavite par automatića i novac kapa, a ljudi i obitelji se razaraju. Ljudi obolijevaju, a mi živimo u društvu u kojem su prava bolesnih na zadnjem mjestu

Prestanimo učiti djecu lažima

*Neke zemlje uvele su učenje o sreći, odnosno emocionalni odgoj kao školski predmet. Pomažu li takva rješenja u prevenciji ovisnosti?
Uvođenje takvih programa je sjajno! Mi djecu učimo fizici, ali ih ne učimo kako da se nose s vlastitim emocijama. Roditelji to zapravo ni ne znaju, baš kao što ne mogu djecu poučavati o karburatoru ako nisu iz te struke, tako ga ne mogu podučiti ni što su emocije, što je sreća, razgovor, što je seks, što je ljubav, prijateljstvo. Učimo ih socijalne floskule koje su čiste laži. Pričamo im kako je ljubav najvažnija i kako su prijatelji važni, ali to ništa ne znači. Ne učimo ih koji su problemi prijateljstva i ljubavi, ne učimo ih da to nisu savršeni jednosmjerni procesi, ne učimo ih da su odnosi izvor sreće, ali i da su uvijek i komplicirani. To je opasno jer na kraju dobivamo invalidne ljude. Odustajanje od laži bio bi veliki pothvat, ali mi bismo morali ljude od najranijih dana podučavati što je sreća i da je normalno ne znati ne moći i tražiti pomoć. Sreća nije dobitak. Moja kćer je u školi imala matematički zadatak u kojem je pisalo da su Mara i Bara i ne znam tko još uplatile u kladionici po 100, 150 kuna i onda su dobile 700 kuna. Pa to je laž. Učimo djecu u školi da se u kladionici dobiva. Uvjeren sam da onaj tko je pisao taj zadatak nije imalo zle namjere, ali nije razmišljao uopće o tome što je napisao. Treba djeci reći da nijedan čovjek u povijesti nije ušao u kladionicu ili kockarnicu i izišao bogat, nitko osim vlasnika tog biznisa. U tom matematičkom zadatku bi trebalo pisati da su Bara i Mara ušle u kladionicu i izgubile po sto kuna, a vlasnik je zaradio 700.

*Na koji način liječite oboljele od ovisnosti o kockanju?
Za njih ne postoji farmakologija, za razliku od metoda liječenja ovisnika o alkoholu i drogama. Istražuju se brojni lijekovi jer je to problem s kojim je suočena danas cijela zapadna civilizacija, ali još uvijek nije registriran nijedan lijek za ovisnost o kockanju. No ovisnici o kockanju najčešće imaju i depresivne, anksiozne poremećaje pa često dobivaju farmakologe za te druge bolesti. U liječenju su dominantne psihoterapijske i socioterapijske metode liječenja. Najvažnije je postići apstinenciju, a onda se rješava sve ono zbog čega su postali ovisnici, kod nekih uspijemo kod nekih ne, ali i kod terapeuta izaziva snažnu frustraciju kad im liječenje ne uspije. Zasad postižemo dobre rezultate jer ipak jednu trećinu uspijemo u potpunosti izliječiti od ovisnosti kockanja.

*Što kao stručnjak na tom području predlažete kao rješenje da se ova epidemija zaustavi? Može li se nešto već danas učiniti?
Nešto se hitno mora poduzeti. Trebamo uložiti više sredstava u terapijske timove, složiti barem četiri takva, specifična tima na razini Hrvatske. To ne košta puno. U glavnim centrima treba se organizirati edukacija liječnika opće prakse kako bi znali prepoznali problem, trebamo uključiti socijalne radnike i dati im mogućnost da donose privremene mjere kad vide da je netko prokockao dio svoje imovine, to se mora učiniti da se zaštite djeca. Urgentno je da se s problemom upoznaju liječnici opće prakse i centri socijalne skrbi jer se tu odmah može početi djelovati. Pored toga, naši odgajatelji i nastavnici od razine vrtića do razine sveučilišta moraju biti utrenirani da rade s djecom i mladima na razvoju zdravih emocionalnih odnosa. To je ključ prevencije ovisnosti, a sve te tri mjere mogu se već danas početi provoditi.