Putin ga je započeo, Biden ga nije završio, ali sve ukazuje na to da će rat u Ukrajini ostati upamćen kao sukob koji je Donald Trump – htio to ili ne – učinio osobnim, piše CNN u velikoj analizi
Rat u Ukrajini, koji traje već gotovo tri godine, sada postaje rat Donalda Trumpa. Dok ruska invazija datira još iz veljače 2022., a američko sudjelovanje u obrani Ukrajine vežemo uz mandat Joea Bidena, Trumpov povrata u Bijelu kuću i niz odluka koje su uslijedile ovu su krizu učinili njegovim političkim teretom i potencijalnim nasljeđem, piše CNN u velikoj analizi.
Trump nije morao ništa. Mogao je prepustiti rat zaboravu, smanjiti američku uključenost i nastaviti s izolacionističkom 'America First' politikom. No nije. Umjesto toga, odlučio je nametnuti svoju osobnost, prvo bombastičnom tvrdnjom da bi rat okončao za 24 sata, a zatim nešto realnijim rokom od 100 dana. Pokušao je balansirati između aktera, zbližavajući se s Vladimirom Putinom, usvajajući njegove narative, dok je istovremeno javno ponižavao ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, čak i u samom Ovalnom uredu.
Udarajući po NATO saveznicima, Trump je inzistirao da povećaju izdvajanja za obranu Europe – što su u konačnici i učinili – ali diplomatski pomaci ostali su skromni. Međutim, posljednjih dva tjedna donijela su ključan zaokret: Trump je, prema izvorima bliskim Bijeloj kući, konačno prihvatio realnost – Putin ne želi mir, a Ukrajini očajnički treba oružje.
Od prijetnji do eskalacije
Trump je u kratkom vremenu napravio dramatičan zaokret: od pauziranja vojne pomoći Ukrajini do otvorenih nuklearnih prijetnji Rusiji. U odgovoru na retoriku bivšeg ruskog predsjednika Dmitrija Medvedeva, Trump je najavio mogućnost premještanja američkih nuklearnih podmornica bliže Rusiji.
Sada se suočava s jednom od najvažnijih odluka svojeg mandata – hoće li uvesti sekundarne sankcije na kupce ruske energije, što bi pogodilo Indiju i Kinu? Trump je početkom tjedna poručio da će povećati carine na indijski uvoz, optužujući New Delhi da preprodaje rusku naftu s profitom, i to unatoč razaranjima koja ruska ratna mašinerija čini u Ukrajini. Detalje mjera nije iznio.
Indija zasad nije najavila povlačenje iz energetskih sporazuma s Moskvom. Kina, pak, ekonomski ovisi o ruskom plinu i nafti i teško da će obustaviti kupnju.
Trump više ne može izbjeći odgovornost
Kako se približava Trumpov samopostavljeni rok za mir, američki predsjednik mora odlučiti hoće li uistinu izazvati ekonomske potrese i primijeniti mjere koje bi mogle imati globalne posljedice. U suprotnom, može potražiti 'mekani izlaz', možda putem najavljenog posjeta njegova posebnog izaslanika Stevea Witkoffa Moskvi, ili čak putem bilateralnog sastanka s Putinom, ako Kremlj takav susret predstavi kao korak prema mirovnim pregovorima.
No čak i takav politički ustupak ne bi promijenio činjenicu da je Trump već neizbrisivo obilježio tijek ovog sukoba. Bivši američki državni tajnik Colin Powell svojedobno je rekao za Irak: 'Ako ga slomiš, tvoj je.' Isto sada vrijedi za Ukrajinu.
Trump ne može imati oboje: voditi izolacionističku politiku i u isto vrijeme biti ključni akter globalnih kriznih žarišta. Predsjednik SAD-a ne bira koje će krize postati 'njegove'. Njegov instinkt da bude epicentar odluka i pažnje znači da ne može posjedovati samo uspjehe, a odbacivati odgovornost za neuspjehe.
Povijest se ponavlja
Barack Obama je naslijedio ratove u Iraku i Afganistanu. Iz prvog se brzo povukao, ali u drugom je pokrenuo tzv. 'surge' - povećanje prisutnosti, bezuspješno. Afganistan je postao Obamin rat. Trump je naslijedio tu priču i predao je Joeu Bidenu, koji je izveo povlačenje u kolapsu kolovoza 2021. godine, što republikanci i danas koriste kao simbol demokratskog poraza.
Trump je sada u istom položaju. Naslijedio je rat, ali ga ne može izgovorima ili samopouzdanjem privesti kraju. Svatko tko se nada miru u Ukrajini, zna da Putin ne odustaje, a najnoviji zahtjevi iz Moskve nalikuju ultimatumima koji se svode na ukrajinsku kapitulaciju.
Rat u Ukrajini postaje ključni sukob Trumpova predsjedništva, i potencijalno najvažniji geopolitički trenutak ere nakon 11. rujna. Njegov ishod odlučit će o sigurnosti Europe i ponašanju Kine u narednim godinama. Kina želi da Rusija pobijedi. Europa to zna i naoružava se kako bi spriječila rusko iskorištavanje slabosti.