BITKA ZA STALJINGRAD

Sedamdeset pet godina prošlo je od najkrvavije bitke u povijesti čovječanstva

  • Autor: Vanja Majetić
  • Zadnja izmjena 02.02.2018 07:51
  • Objavljeno 02.02.2018 u 06:47
Bitka se smatra jednom od najkrvavijih u čitavoj ljudskoj povijesti

Bitka se smatra jednom od najkrvavijih u čitavoj ljudskoj povijesti

Izvor: Wikimedia Commons / Autor: Wikimedia Commons

Rusija u petak obilježava 75. obljetnicu sovjetske pobjede u bitki za Staljingrad, u kojoj su nacisti pretrpjeli prvi veliki poraz u Drugom svjetskom ratu i koju Rusi obilježavaju kao veliku prekretnicu koja je zaustavila širenje nacizma u Europi

Bitka za Staljingrad, koja je trajala od 23. kolovoza 1942. do 2. veljače 1943. godine, jedna je od najvećih bitaka u Drugom svjetskom ratu te jedna od najkrvavijih u ljudskoj povijesti. Smatra se da je bila psihološka prekretnica rata, a Staljingrad je ujedno bio krajnja točka prodora njemačkog Wehrmachta u dubinu teritorija tadašnjeg Sovjetskog Saveza. Sama bitka se vodila na širem području Staljingrada, koji se danas zove Volgograd, a sastojala se od njemačke opsade južnog dijela grada, borbe unutar grada i sovjetske protuofenzive u kojoj su uništene ili zarobljene preostale snage sila Osovine na tom području.

Sile Osovine su u ovoj bitki izgubile oko četvrtine ukupnog ljudstva na istočnom bojištu i od tog se gubitka nisu uspjele oporaviti. Za Sovjete je pobjeda kod Staljingrada značila početak oslobađanja domovine i prvi korak ka pobjedi nad nacističkom Njemačkom.

Odmah poslije pokretanja invazije na Sovjetski Savez 22. lipnja 1941. godine sile Osovine brzo su napredovale u dubinu sovjetskog teritorija. Trpeći tijekom ljeta i jeseni višestruke poraze, u prosincu Crvena armija u bitki za Moskvu pokreće snažnu protuofenzivu i uspješno odbacuje njemačke snage od prilaza glavnom gradu.

U proljeće 1942. Nijemci stabiliziraju istočno bojište na crti koja se proteže od Lenjingrada na sjeveru do Rostova na jugu. Na toj crti bilo je i mjesta na kojima su ih Sovjeti uspjeli potisnuti, no to nije bila ozbiljnija prijetnja za Nijemce koji su na jugu kontrolirali veći dio Ukrajine i glavninu Krima, dok je u sovjetskim rukama i dalje bio Sevastopolj te mali dio poluotoka Kerč.

Strateška važnost za Hitlera i Staljina

Nijemci su bili uvjereni da mogu pobijediti Crvenu armiju kad zimski uvjeti više ne budu otežavali mobilnost njihove kopnene vojske, a kako je Staljingrad imao veliko strateško značenje jer je rijeka Volga bila vrlo važan opskrbni put Sovjetskog Saveza od Kaspijskog mora prema središnjoj Rusiji, Hitler je naredio udar na taj grad, ponajviše stoga što je vodeni put bio od ogromnog značenja i za dopremu vojne opreme iz SAD-a Sovjetskom Savezu temeljem Zakona o zajmu i najmu. Njemačko zauzimanje Staljingrada trebalo je prekinuti ovaj opskrbni put, ali i osigurati lijevi bok njihovim snagama za daljnje napredovanje prema Kavkazu i važnim crpilištima nafte na tom području.

Pored strateškog značenja, osvajanje Staljingrada bi, zbog svog imena, za Hitlera imalo veliku ideološku i propagandnu važnost. I njegovom oponentu Staljinu grad je imao veliko simbolično značenje pa je, usprkos tome što je bio pod strašnim pritiskom ograničenog vremena i sredstava, naredio da svi koji su dovoljno snažni da drže pušku moraju biti upućeni u obranu grada. U tom razdoblju rata Crvena armija nije mogla ravnopravno voditi mobilne operacije s njemačkim snagama. No perspektiva vođenja borbi unutar velikog gradskog područja, u kojem će dominirati oružje kratkog dometa, minimizirala je ovu nadmoć Nijemaca.

Prema proračunima Staljinova vrhovnog zapovjedništva, unatoč milijunu poginulih i više od tri milijuna zarobljenih pripadnika Crvene armije, imali su još 16 milijuna sovjetskih građana u vojno sposobnoj starosti.

S druge strane, Wehrmacht je do tada imao milijun poginulih, ranjenih ili nestalih vojnika, a od ukupnog broja tenkova koji su sudjelovali na početku operacije Barbarossa još je samo svaki deseti bio potpuno u funkciji. No Hitler je polazio od pretpostavke da je 'neprijatelj svoju rezervu potrošio u prvoj ratnoj zimi', stoga je zahtijevao od svojih generala zauzimanje Staljingrada.

  • +9
  • +6

Bitka za Staljingrad

Izvor: Wikimedia Commons / Autor: Wikimedia Commons

Njemački napad na Staljingrad vodio je generalpukovnik Friedrich von Paulus koji je zapovijedao 6. armijom s oko 200.000 do 250.000 ljudi i dijelom 4. tenkovske armije, kao i različitim postrojbama sastavljenim od Rumunja, Finaca i Talijana, a pod njegovim zapovjedništvom bio je i kontingent dragovoljaca iz Hrvatske koji su sačinjavali 369. legionarsku pukovniju.

Nakon početnih kašnjenja zbog opsade Sevastopolja i Hitlerovih posezanja u vojne planove napad je počeo 28. lipnja 1942. Za to vrijeme druga njemačka armija iz grupe armija Jug napala je ciljeve na Kavkazu. Krajem kolovoza 6. armija je već stigla do Volge te započinje veliko bombardiranje grada u kojem ginu tisuće civila jer je Staljin zabranio evakuaciju, pa čak i djece, vjerujući kako će Crvena armija bolje braniti grad pun civila, nego ako bude prazan.

Uskoro su se u gradu, uz velike gubitke na obje strane, borbe vodile ne samo za svaku ulicu, nego i zgradu, čak i pojedini kat. Njemačke postrojbe uspijevaju dovesti pod svoju kontrolu najveći dio gotovo potpuno razorenog grada tek u studenom, što je Hitler slavio kao veliku pobjedu.

Borbe za svaki metar, svaki kat

Sovjetska 62. armija, od rujna 1942. godine pod komandom generala Vasilija Čujkova, držala je pod svojom kontrolom još samo nekoliko stotina metara široku prugu uz obalu Volge i nekoliko malih područja na sjeveru grada. No ubrzo počinje sovjetska protuofenziva pod kodnim imenom operacija Uran, koja je dovela do ponovnog osvajanja Staljingrada i potiskivanja Wehrmachta.

Uz sav otpor sovjetskih snaga, grupa armija Jug krajem kolovoza dolazi do predgrađa Staljingrada. Dolaskom u grad razrušen njemačkim napadima iz zraka, strateška nadmoć njemačkih snaga gubi na važnosti i sovjetske snage, povlačeći se prema Volgi, bitno usporavaju, povremeno i na neko vrijeme zaustavljaju njemačko napredovanje.

U ovim uvjetima metode na koje se oslanjala doktrina munjevitog ratovanja nisu se mogle koristiti. Korištenje pak njemačkog ratnog zrakoplovstva u gradu je bilo gotovo nemoguće jer se u uvjetima uličnih borbi nisu mogle jasno razaznati crte bojišnice, dok su njemački tenkovi u tim uvjetima postajali neučinkoviti te vrlo laka meta protivničkog pješaštva.

Bitka za Staljingrad

Izvor: Društvene mreže / Autor: Luke M.

Sovjetska 62. armija se utvrđuje u objektima poput raznih tvornica i silosa, a borbe postaju sve žešće pa položaji padaju i vraćaju se iz jednih u druge ruke nekoliko puta u danu ili čak u nekoliko sati.

Naročito velike borbe vođene su za Mamajev Kurgan, uzvišicu iznad grada, gdje su Sovjeti samo u jednom danu izgubili oko 10.000 ljudi. Na drugom dijelu grada sovjetski vod pod komandom Jakova Pavlova pretvorio je srušenu stambenu zgradu u neprobojnu tvrđavu u kojoj je postavio mitraljeska i snajperska gnijezda. Okružena minskim poljima i bodljikavom žicom, zgrada je bila poveznica s rovovima uz Volgu i do kraja bitke Nijemci je, unatoč nizu pokušaja, nisu uspjeli osvojiti. Na tom području istaknuli su se sovjetski snajperisti, posebno Vasilij Zajcev, po kojem je snimljen film 'Neprijatelj pred vratima' s Judeom Lawom u glavnoj ulozi.

Iscrpljujuće borbe produžile su se do kraja jeseni, a kako je sovjetsko zapovjedništvo shvatilo da njemačka vojska nije odgovarajuće pripremljena za zimsko ofenzivno ratovanje, pokrenut je niz ofenzivnih operacija koje su iznjedrile ratnu prekretnicu.

  • +6
  • +3

Memorijalni centar bitke za Staljingrad

Izvor: Profimedia / Autor: Profimedia

Tijekom jeseni sovjetski generali Aleksandar Vasiljevski i Georgij Žukov, zaduženi za strateško planiranje na području Staljingrada, okupili su ogromne sovjetske snage u stepama sjeverno i južno od grada. Njemački sjeverni bok bio je djelomično njihova slaba točka otkad su ga držale talijanske, mađarske i rumunjske postrojbe, koje su bile slabije uvježbane i opremljene, a borbeni moral im nije bio jednak kao kod njemačkih snaga. Ova slabost bila je poznata Sovjetima i oni su je koristili dajući prednost sukobljavanju s nenjemačkim snagama kad god je bilo moguće, jednako kao što su se britanske snage u sjevernoj Africi uvijek radije, ako je to bilo moguće, sukobljavale s talijanskim, nego s njemačkim snagama. U okviru priprema za napad Žukov je osobno obišao bojišnicu, što je za ovako visoko rangiranog časnika bila rijetkost.

Ofenziva je dobila naziv operacija Mars i započela je 19. studenog, kad Crvena armija kreće s topničkim napadom iz 3500 cijevi na 3. rumunjsku armiju koja je na sjevernom dijelu staljingradske bojišnice štitila bok 6. armije. Već sredinom prvog dana operacije rumunjski se otpor slama i postrojbe se u panici raspadaju i bježe. Sljedećeg dana otpočinje sovjetski napad na jugu Staljingrada, koji je vrlo brzo napredovao.

Opkoljena Paulusova armija

Paulus postaje svjestan ozbiljnosti situacije tek 20. studenog poslijepodne, a već tri dana kasnije spajaju se dva kraka sovjetskih snaga kod Kalča na Donu, čime su u okruženje zatvorene njemačke snage. U sovjetskom obruču našle su se 6. armija i dio 4. tenkovske armije s ukupno 22 divizije i 330.000 vojnika.

Poslije završetka operacije Uran uslijedila je operacija Prsten, čiji je cilj bilo razbijanje okruženih snaga Nijemaca i njihovo uništenje. S jedne je strane Crvena armija stezala obruč oko Nijemaca, a s druge potiskivala neposredno bojište dalje od Staljingrada prema zapadu i sve više udaljavala 6. armiju od drugih njemačkih snaga koje su ostale bez opskrbe iz zraka, pa velik dio njemačkih vojnika, osim od hladnoće, umire od gladi.

Jedini put iz pakla bila su njemačka uzletišta u blizini grada, a posade zrakoplova često su morale oružjem sprečavati očajne vojnike da uđu u avione ili se uhvate za kotače. To im nije uvijek polazilo za rukom, pa se događalo da se ljudi uhvate za donji postroj zrakoplova koji uzlijeće i ostanu visjeti dok ih ne napusti snaga.

Iako opkoljeni, Nijemci nastavljaju s tvrdokornim otporom, dijelom i zbog uvjerenja da će Sovjeti smaknuti sve koji se predaju. Ovo se odnosilo naročito na sovjetske građane koji su se borili s Nijemcima i nisu imali iluzija o svojoj sudbini ako budu zarobljeni. S druge strane Sovjeti su bili iznenađeni velikim brojem Nijemaca koji su bili u okruženju i morali su pojačati svoje snage koje su držale obruč. Krvave gradske bitke ponovo su počele, samo što su sad Nijemci bili ti koji su uzmicali prema obali Volge, gdje su se utvrdili u ruševinama. Tenkovi koji su još bili upotrebljivi mogli su u najboljem slučaju biti korišteni samo kao topovi.

Sovjetski izaslanik ponudio je Paulusu, ukoliko se preda u roku od 24 sata, relativno povoljne uvjete za predaju koji su jamčili sigurnost svih zarobljenika, medicinsku skrb, hranu i repatrijaciju u zemlju po izboru, no njemački zapovjednik, kojem je Hitler zabranio predaju, nije odgovorio na ponudu i time odveo u propast 6. armiju.

Na desetu godišnjicu svog dolaska na vlast, 30. siječnja, Hitler unapređuje Paulusa u čin generala feldmaršala. Kako dotad niti jedan njemački feldmaršal nije bio zarobljen, Hitler je vjerovao da će se Paulus boriti do kraja ili počiniti samoubojstvo, no kad su idućeg dana postrojbe Crvene armije prodrle do njegovog zapovjednog mjesta, Paulus se predao i izričito zabranio suicid i svojim časnicima, uz obrazloženje da moraju dijeliti sudbinu svojih vojnika. 

Povratak njih tek 5000

Otpor preostalih njemačkih i drugih postrojbi koje su se borile s njima prestao je 2. veljače. Zarobljeno je 91.000 Nijemaca i više tisuća vojnika drugih nacionalnosti. Svi su bili krajnje izmoreni, bolesni i gladni. Na zadovoljstvo Sovjeta i zaprepaštenje Trećeg Reicha, zarobljena su i 22 generala. Hitler je bjesnio zbog feldmaršalove predaje i u povjerljivom krugu izjavio da se Paulus 'mogao osloboditi svih muka i uzdići se u vječnost i nacionalnu besmrtnost, no on je radije izabrao odlazak u Moskvu'.

Prema njemačkom dokumentarnom filmu o Staljingradu, više od 11.000 njemačkih i drugih vojnika odbilo je položiti oružje i predati se, vjerujući da je bolje boriti se do smrti, nego polako umirati u sovjetskim logorima. Te su snage nastavile s otporom do početka ožujka 1943. Prema sovjetskim obavještajnim dokumentima prikazanim u dokumentarnom filmu, 2418 njih je poginulo, a 8646 zarobljeno.

  • +19
  • +16

Vojna parada u Rusiji

Izvor: Reuters / Autor: MAXIM SHEMETOV

Zarobljeni vojnici, već oslabljeni bolestima, glađu i nedovoljnom medicinskom skrbi za vrijeme okruženja, poslani su u radne logore u Sibiru gdje velik dio umire od hladnoće, iscrpljenosti i slabe prehrane, a postoje i izvješća o kanibalizmu. Dio pak zarobljenika Sovjeti zadržavaju u Staljingradu radi pomaganja u raskrčivanju i obnovi grada. U ožujku 1943. godine 40.000 njih sahranjeno je u masovnoj grobnici, a tek je oko 5000 zarobljenika preživjelo, dok su se zadnji vratili kući 1955. godine. Te godine kući se vratio i Paulus koji je za život odabrao bivši DDR, u kojem je radio kao policijski inspektor.

Poraz u Staljingradu smatra se prekretnicom rata, dok neki tu prekretnicu vide tek u bitki kod Kurska. Nevezano uz različite stavove povjesničara, bitka za Staljingrad bila je psihološka prekretnica u Drugom svjetskom ratu. Prvi put se u njemačkoj javnosti pojavila svijest o mogućnosti gubljenja rata, dok je na unutarnjopolitičkom planu poraz bio poticaj nekim časnicima Wehrmachta da se priključe vojnoj oporbi protiv Hitlera.

Što se tiče vanjskopolitičke dimenzije, nakon njemačkog poraza kod Staljingrada neutralne i države saveznice Njemačke počinju otvarati i druge mogućnosti za slučaj njemačkog poraza u Drugom svjetskom ratu, dok su Velika Britanija i SAD računali na to da će i Sovjetski Savez pripadati pobjedničkim snagama u ratu koji je odnio 50 milijuna života, a samo u ovoj bitki, prema nekim procjenama, čak dva milijuna njih.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!