S Biščevićem smo razgovarali o dostignućima njegova petogodišnjeg mandata na čelu RCC-a u Sarajevu, pogledima na budućnost regije u svjetlu čestih zatezanja odnosa među zemljama Zapadnog Balkana te utjecaju Europske unije na odnose u regiji, kao i implikacijama koje će hrvatski ulazak u tu integraciju imati na ostale zemlje jugoistočne Europe.

Kako ocjenjujete svoj petogodišnji mandat na čelu RCC-a?

Bio je to moj najveći profesionalni izazov u dvadeset godina diplomatske karijere – naime, u uvjetima nedovršenog mira u regiji, uz sve otvorene probleme i uspone i padove u odnosima između zemalja članica Vijeća, bila je to neka vrsta rudarskog posla: puno rada, uglavnom nevidljivog, ispod površine, iza očiju javnosti, uporno i ustrajno slaganje kamenčića u ovom fragmentiranom i rastresenom dijelu Europe, s toliko bolnih sjećanja i perpetuirajućih netrpeljivosti, zazora i stereotipa, sve uz punu svijest da tu spektakularnih rezultata nema i ne može ih biti. A suradnja se mora osigurati i ostvarivati, ne samo kao uvjet EU-a, već i kao zdravorazumska činjenica – jer ne može se zanavijek živjeti isključivo u vlastitom dvorištu i iza visoko podignutih ograda – i, možda još više, kao gospodarska, razvojna, socijalna i kulturna potreba.

Što je napravljeno i koliko je regija Zapadnog Balkana danas sigurnije i stabilnije mjesto za život nego što je bila prije pet godine s obzirom da su u Srbiji na vlast došli bivši radikali, BiH kao država uopće ne funkcionira godinama, u Makedoniji traje sukob između vlasti i oporbe koji je popraćen nasiljem...?

U mnogim primjerima, kako i spominjete, paradoksi su još prisutni: rastali smo se da se ne svađamo, a sad se i dalje svađamo. S vremena na vrijeme raspaljujemo političke i medijske rafale, a istodobno tvrtke posluju, treneri treniraju, Severine pjevaju. I dalje je ovo dio Europe gdje je izbore najlakše dobiti galamom na susjeda, premda u nekoj široj slici, da ne kažem viziji, ne vidim zašto bi današnje i sutrašnje generacije morale ostati taoci starih matrica i stereotipa.

Središnji je problem nedostatak političke volje da se odnosi između pojedinih zemalja urede na trajno stabilan način, da se tim odnosima 'upravlja', u interesu budućnosti. Bez da se, kao što je dosad i sada slučaj, oni prepuštaju stihiji unutarnjopolitičkih interesa, medijskih manipulacija, jačanja stranačkih mišića, populističkih pokliča, turbonacionalnoj retorici, iza čega su najčešće neki drugi interesi, najmanje nacionalni.

Ipak, na optimističnijoj strani, napredak je očigledan – kad sam stupio na dužnost, nijedna od zemalja Zapadnog Balkana nije imala nikakve institucionalne veze s Unijom, a sad je Hrvatska na pragu članstva i nema zemlje bez neke vrste institucionalne veze s EU-om. A primjeri koje spominjete svjedoče o jednom od ključnih nedostataka u regiji – o manjku političke volje da se aktualni problemi rješavaju u kontekstu europske vizije, o ponašanju tzv. političkih elita koje prije pokreće nagon za vlastitim preživljavanjem izbornih ciklusa negoli dugoročni interesi i ciljevi, što je sve, naravno, moguće jer očigledno još nije svugdje dovršen proces pune konsolidacije demokratskih sustava.

Koliko su Europska unija i NATO bitni faktori u procesu stabilizacije i pomirenja na Zapadnom Balkanu?

Nema nikakve dvojbe da bez europske i translatlantske ideje proces stabilizacije ne bi još dostigao sadašnju razinu. Ideja EU-a, na primjer, ima najsnažniji transformativni naboj u smislu preobrazbe naših društava, u smislu pomirenja, uzajamnog otvaranja, usvajanja jedne političke kulture relativno, ako ne i posve nove za mnoga društva i društvene skupine s ovih prostora gdje je, slikovito kazano, hajdučka epika nadjačavala etiku pravne države i vladavine prava. Nadalje, tu je i kultura raznovrsnosti, uzajamnog uvažavanja i tolerancije kao ključna sastavnica europske ideje što je dodatno školsko gradivo za ove prostore, usudio bih se reći na svim razinama, od politike do stadiona, od crkvi do gradskih trgova.

Čvrsto vjerujem da su trajna stabilnost i stvaranje uvjeta za cjelovitu modernizaciju ovih prostora mogući upravo i jedino kroz uključivanje cijelog europskog jugoistoka u EU i NATO. No, ta notorna istina može imati i drugu stranu, koja se povremeno već pojavljuje u javnosti: što ako, što ako ne tako brzo, što nakon Hrvatske? Što ako aktualna kriza Europske unije uspori članstva u EU-u nakon Hrvatske? Hoće li doći do novih crta razdjelnica, hoće li dio regije ostati u nekoj vrsti 'geopolitičke karantene' okružen članicama EU-a i NATO-a, u nekoj vrsti geostrateškog vakuuma?

Zbog tog 'straha od vakuuma', koji bi donio desetljeća ekonomskog i socijalnog zaostajanja dijela regije, političari Balkana trebali bi riješiti preostala otvorena pitanja kako ne bi pružali alibi onima koji u sigurnosti i toplini Europe danas više ne bi žurili s proširenjem i novim članstvima, nesvjesni da svaka neopravdana odgoda vodi samo obnavljanju povijesne priče o Balkanu kao moneti za 'potkusurivanje' u velikim igrama velikih sila. Dva europska rata svjedoče o tome. Rat danas više nije moguć, ali cijena ostavljanja dijela Balkana u neodređenom statusu bila bi strašna. Odgovornost je, dakle, obostrana, a vrijeme prolazi uz stalno ekonomsko i socijalno nazadovanje regije i urušavanje sustava, od administrativnih do vrijednosnih.

Kako gledate na ideju da se nordijski model suradnje primjeni i na prostoru bivše Jugoslavije tzv. skandinavizacija Balkana?

Praksa danas pokazuje i potvrđuje da je tzv. otvoreni regionalizam neka vrsta okosnice, kičme EU-a i njena funkcioniranja. Motivi i razlozi nastajanja raznih oblika regionalne suradnje u Europi nakon pada Zida i komunizma vrlo su različiti – na Baltiku grupiranje zbog sigurnosti i postsovjetskih strahova, na Crnom moru oko ekonomskih interesa i susprezanja rusko-turskih pretenzija i ambicija, GUAM je motiviran trećim razlozima, Šangajsko vijeće četvrtima… Na ovim prostorima, nakon raspada bivše države i nakon četiri rata, okvir je postavljen Paktom stabilnosti, a kao neku vrstu 'tampona' i aspirina za tada još prevrele odnose na postjugoslavenskom prostoru priključene su i zemlje poput Turske, Grčke, Rumunjske, Bugarske, pa i Moldavije, zemlje koja je bila u takvom geostrateškom vakuumu između Rusije i Europske unije da je za nju i dolazak na Balkan bio korak naprijed.

Dodajte svemu tome i realnu povijest ovih prostora, dodajte socijalne i kulturne identitete koji nisu tako udaljeni i različiti i dobivate obrise jednog dijela Europe koji ima mnogo toga zajedničkog i bliskog u povijesnom i suvremenom smislu i koji, u okvirima jedne stabilne regionalne suradnje, može osigurati individualni nacionalni napredak i razvoj svake zemlje pojedinačno. Primjera radi, ne vidim kako se željeznički sustav u Hrvatskoj može dugoročno i strateški modernizirati i uključiti u paneuropski sustav ako nema regionalne suradnje. Uostalom, pogled na kartu sve otkriva i pokazuje – od Hrvatske nadalje, najveća strateška vrijednost, najveća prednost ovih zemalja je njihov geoekonomski položaj. Postavite se kao raskrižje infrastrukturnih, transportnih i energetskih koridora i eto vam stabilnosti i razvitka.

Spomenuo sam već tu zabrinutost zbog eventualnih novih crta podjele i razdvajanja. Zbog toga, koliko god je Schengen još daleko, upravo Hrvatska ima posebnog interesa da se nastavi, čak ubrzano nastavi proces eurointegracija u regiji. Hrvatska, po mojem sudu, može razraditi vrlo široki spektar mogućih vlastitih aktivnosti, spram regije i spram Bruxellesa, u tom smislu i s tim ciljem jer će svi procesi na njenom jugoistoku – bilo eurointegracije, bilo dugotrajni vakuum ili neka druga strategijska slika – izravno utjecati na našu stabilnost, pa i na unutrašnji karakter države.

Na mjestu glavnog tajnika naslijedio vas je Goran Svilanović, nekadašnji ministar vanjskih poslova SR Jugoslavije. Mislite li da je on dobar odabir za tu funkciju?

Naravno, Goran Svilanović je iskusan diplomat, europska profila, cijenjen u regiji, a i sama Srbija njegovim izborom dobiva prigodu da potvrdi svoje europske kapacitete i punu predanost regionalnoj suradnji.

Odnosi su regiji puni su uspona i padova. Koliko pomirenju doprinose izjave srpskog predsjednika Tomislava Nikolića da je Vukovar srpski grad i da u Srebrenici nije bilo genocida? Smatrate li da su predsjednik Hrvatske Ivo Josipović i član predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda Bakir Izetbegović u pravu kada se odbijaju susresti s Nikolićem?

Nedavno sam na slično pitanje u Beogradu odgovorio da ne vidim kako je ta vrsta političkog diskursa i ta 'škola mišljenja' u svim postmiloševićevim godinama donijela dobra i koristi Srbiji. Dakle, nisam sklon ulaziti u žrvanj koji će perpetuirati svađu, premda nema dvojbe čiji je Vukovar i što je bila Srebrenica, i zato sam rekao da će biti mudrije osvrnuti se unazad i odmjeriti što je ta politika dobra donijela Srbiji, drugim riječima - kome takva retorika najviše šteti. Sjetite se onih žestokih rasprava u nas u vrijeme Račanove vlade, o tome kako ne treba komunicirati s Beogradom jer se 'Srbi nisu ispričali'. I opet, kome je izostanak isprike, kao metafore za objektivni pogled u nedavnu prošlost, više štetio? Znate, Hrvatska se mora priviknuti da je članica EU-a, Hrvatska mora naučiti da ne upada u zamke balkanskih zavada koje su ionako supstituti za neke druge muke, koje su pak također posljedica takve politike!

Koliko je za pomirenje i stabilizaciju u regiji značajan posjet premijera Zorana Milanovića Beogradu?

Mislim da je to jedini put – pragmatično, strpljivo, bez očekivanja spektakularnih proboja, ali osmišljavanjem svojevrsnog menadžmenta uzajamnih odnosa. Prvo, koje strateške ciljeve dijelimo. Drugo, koji su prioriteti naših otvorenih pitanja, kako i tko će ih rješavati, u kojim rokovima. Treće, kako, kojim mehanizmima i u kojim područjima postupno graditi novi tip odnosa itd.

Neki analitičari procjenjuju da će biti potrebna desetljeća da se normaliziraju odnosi između Hrvatske i Srbije. Je li odnos između ove dvije države ključan za stabilizaciju Balkana? Koje je vaše mišljenje?

Nema dvojbe da su hrvatsko-srpski odnosi ključ stabilnosti i tu, koliko god bile pretjerane s obzirom na veličine i značaj zemalja, vrijede one paralele s Njemačkom i Francuskom i stabilnošću Europe. U pristupu o kojem govorim, u tom 'menadžmentu' odnosa, njihovom upravljanju, nikakva desetljeća ne bi bila potrebna, osobito ako bi takav pristup osnaživao eurointegracijski vjetar u leđa.

Što je potrebno napraviti u BiH da bi profunkcionirala kao država? Je li vrijeme da međunarodna zajednica, koja je tamo prisutna kroz instituciju Visokog predstavnika za BiH, napusti tu zemlju i prepusti je rukama domaćih političara?

Trebala bi posebna tema da se odgovori na ovo 'pitanje za milijun dolara' jer je stanje u BiH doista zabrinjavajuće. Zabrinjavajuća je politička letargija koja traje već gotovo dva desetljeća od Daytona. Zabrinjavajuće je da, u svjetlu svega što se događa u Republici Srpskoj, Bošnjaci i Hrvati ne uspijevaju naći modus uređenja odnosa u Federaciji i da se njihova rasprava, u osnovi, punih petnaest godina (!) godina vrti oko toga kako osigurati ravnopravnost Hrvata, teritorijalnim ili političkim principom i pristupom. Zabrinjavajuće je da je u tom kontekstu cijela BiH još objektivno talac drugih neriješenih pitanja u regiji jer još tinja škola mišljenja po kojoj su moguće teritorijalne kompenzacije… jer, eto, ako se propituje sjever Kosova, zašto se ne bi održavala neizvjesnost oko BiH.

Naravno, u tom sklopu Bosne kao zamrznutog sukoba, zabrinjavajuća su sva pitanja vezana uz sigurnost i stabilnost, od socijalnog i stadionskog nasilja do vehabijskih legla i stotine tisuća dugih cijevi po zaštitarskim kućama i lovačkim društvima. Najviše pak zabrinjava ta sveprisutna letargija, to prepuštanje 'liderima' da se dogovaraju u jednom partitokratskom miljeu koji potire samu bit institucionalne demokracije. Kako izaći iz tog začaranog kruga? Po mojem mišljenju, potrebna je neka vrsta 'Deklaracija za BiH', s temeljnim načelima države koju bi prihvatile sve političke snage, u najsažetijem obliku, nakon čega bi se, uz pomoć i potporu jedne međunarodne grupe istaknutih i utjecajnih političara, utvrdili osnovni političko-administrativni parametri funkcioniranja države uzimajući u obzir Dayton, ali i nadograđujući ga u smjeru samofunkcioniranja BiH u pripremi za EU, što bi se moglo izvesti nekom vrstom simulacije tzv. screeninga koji bi najjednostavnije dao odgovore na najteže pitanje – što ostaje državi, što entitetima i nižim razinama. Mislim da bi u takvom pristupu i Hrvatska i Srbija mogle naći svoju ulogu, mjesto i motive.

Nakon pet godina u Sarajevu, koje su vam ambicije i planovi za budućnost?

Uvijek sam gledao gdje je najveći izazov i gdje bi se hrvatska diplomacija mogla suočiti s najvećim izazovom. Uoči rata u BiH otišao sam u Tursku i osigurao uravnoteženu ulogu Ankare, nakon Oluje otišao sam u Rusiju osigurati uravnotežen odnos Moskve, kad je trebalo osigurati pregovore s Unijom, gurao sam s mjesta državnog tajnika, kad smo osigurali početak pregovora s Unijom, otišao sam u Sarajevo, dakle u regiju, da se kroz jačanje regionalne suradnje omoguće stabilni uvjete za te pregovore i da se osnaže europski potencijali zemalja našeg okruženja. Dakle, što veći izazov, veći motivi. Sutra? Vidjet ćemo, možda se odgovor već krije u nekim od odgovora na vaša pitanja.