Još od raspisivanja prethodnih izbora u rujnu 2015., dakle punih godinu dana, Hrvatska nema, kako se to voli reći, "stabilnu" vladu. Milanovićeva vlada bila je tehnička dulje od tri mjeseca, do siječnja 2016. kada je formirana Oreškovićeva, no ta vlada zapravo nikada nije zavladala jer je bila blokirana sukobima unutar koalicije. U lipnju ju je oborio njezin vlastiti koalicijski dionik. Od tada je Oreškovićeva vlada tehnička. Traju pregovori o formiranju sljedeće vlade. Neizvjesno je do kada će trajati, kao što je neizvjesno koliko dugo će opstati vlada nastala iz tih pregovora i kao što je vjerojatno da će i ona biti blokirana i razdirana suprotstavljenim interesima.

U tom međuvremenu zbio se stanoviti oporavak hrvatske ekonomije. Tome je nesumnjivo doprinijela europska konjunktura, ali napose činjenica da Hrvatska nije imala izvršnu vlast dovoljno jaku da ekonomiji nanosi štetu. Država je ostala pasivna, popustio je željezni stisak kojim je gušila privredu i otvorio se prostor za slobodnije poslovanje koje je dovelo do oporavka.

Dogodio se paradoks. Političke stranke koje su se zaklinjale u reforme pokazale su se nesposobnima provesti ih (na stranu što to nisu ni htjele), ali je upravo ta nesposobnost – nehotice – omogućila onu reformu koja je i bila najpotrebnija: slabu vlast i državu koja privredu ostavlja na miru. Jedna od najvećih kvaliteta demokracije jest da omogućuje napredak neovisno o volji i namjerama političke elite.

Stoga bi bilo ponajbolje da se nova vlada formira što je kasnije moguće, da bude blokirana sukobima unutar vladajuće koalicije, da joj nakon izvjesnog vremena bude izglasano nepovjerenje, da se ponovno održe izbori koji nikome neće jamčiti udobnu većinu i tako unedogled dok se hrvatsko društvo i ekonomija ne oporave u potpunosti. Troškovi izbora neusporedivo su manji od štete koje je društvu u stanju nanijeti jaka i stabilna vlada. Čak i nakon oporavka, tada ponajmanje, Hrvatskoj neće trebati vlada koja bi taj oporavak mogla ugroziti. Nije riječ samo o ekonomiji. Bolje je da se politička elita bavi samom sobom nego nama. Slaba vlast je suština demokracije. Demokracija, naime, nije "festival" u kojem će idiotske ideje stjecati izborni legitimitet već proces trajnog obuzdavanja političke moći.

Takva situacija uopće ne ugrožava poredak. I bez "jake i stabilne" vlade funkcioniraju i vatrogasci i zdravstvo i policija i sudstvo i sve druge usluge koje je država dužna staviti građanima na raspolaganje, kada im – ne dao Bog – zatrebaju. Samo to je bitno. Tehničke vlade su upravo onakve kakve bi vlade i trebale biti: puki koordinatori državne uprave i javnih službi.

U redovima političke elite čuju se zvukovi kako predugi koalicijski pregovori i odsutnost jake vlade "iritiraju" građane. Zašto bi ih takvo što iritiralo? Ako i postoje glupani koje to iritira, oni jamačno nisu u stanju objasniti što je u tome zapravo iritantno. Zašto bi ikoga, za ime Božje, trebalo biti briga što se politička elita ne uspijeva dogovoriti oko formiranja vlade? Nikoga osim same političke elite. Sasvim je razumljivo da je politička elita "iritirana" što ne uspijeva čvrsto zgrabiti sve poluge vlasti. Što je politička elita slabija i manje zadovoljna, utoliko bolje po društvo, po ekonomiju i po građane. Sveopću zabavu i veselje koje izazivaju njena nemoć, njeno praznoslovlje, njeno – blaženo – nejedinstvo, njeno nestrpljenje i vlastohleplje, ne treba ni spominjati.

Raspad sistema

Nejaka vlast i učestali izbori mogli bi izazvati kreativnu nervozu u velikim strankama, a možda i blagotvorne rascjepe. Tako bi se HDZ mogao rascijepiti na nacionalističke manijake i malograđanske licemjere, provincijalce koji se osjećaju važno kad putuju u Bruxelles i tamo glume demokršćane zapadnoeuropskog tipa.

SDP bi se, pak, mogao raspasti na iskrene internacionaliste i antifašiste (ako ih tamo još ima), na bezlične bijednike račanovskog tipa, na šoviniste kojima su se svidjeli Milanovićevi ispadi i, a to se već dogodilo, na upornu Aleksandru Kolarić, svakako najdosadniju pojavu na hrvatskoj političkoj sceni.

Raspada se i mali HSS (čudan i nepotreban amalgam povijesnih asocijacija, konzervativizma, domoljubne gnjavaže i političkog amaterizma) gdje se kao glista kiši čude što za stranku ne glasuju ni vlastiti članovi pa pokušavaju uspostaviti stranačku stegu umjesto da logično zaključe kako stranka nije privlačna ni sebi samoj.

U svakom slučaju bi fragmentacija stranaka dodatno oslabila političku elitu, otežala konsolidaciju jake vlasti i hrvatskom društvu i ekonomiji ostavila dovoljno prostora za predah i nesmetan razvoj.

Učestali izbori i nestabilne vlade kriju u sebi i određenu opasnost. Mogli bi ojačati bizarni gnjavatori poput Mosta i Živog zida, no kako Most i Živi zid zapravo nemaju pojma što je politika, što je ekonomija i što je upravljanje državom, kao što ne znaju ni kako bi proveli svoje neprovedive zamisli, mogli bi – opet nehotice – svojim dosjetkama nasmijavati javnost i postati korisni kao što samo dvorske lude mogu biti korisne.

Na nervozu u vladajućim krugovima ukazuju i zapomaganja da u ovakvoj situaciji "narod" gubi povjerenje u političare. Pa neka ga već jednom konačno izgubi! Demokracija se i temelji na trajnom nepovjerenju u vlast. Krajnje je vrijeme da vladajuće spodobe počnu živjeti u trajnom strahu od nepovjerenja, u ozračju prezira i podsmijeha, kako ne bi nikada zaboravile da su nužno zlo i ništa više od toga.