REPORTAŽA IZ NADALINE

Najveći socijalist među poduzetnicima ugostio nas je u svojoj tvornici snova: Ovdje rade sretni ljudi, nagrade stižu sa svih strana, a turisti luduju

  • Autor: Damir Petranović
  • Zadnja izmjena 01.05.2019 09:26
  • Objavljeno 01.05.2019 u 09:25
Marinko Biškić sa svojim zaposlenicama Slavicom Jokić, Mirjanom Bajkuša i Boženom Gabričević

Marinko Biškić sa svojim zaposlenicama Slavicom Jokić, Mirjanom Bajkuša i Boženom Gabričević

Izvor: Cropix / Autor: Tom Dubravec / CROPIX

Skromno prihvaća našu tezu da je 'najveći socijalist među poduzetnicima' i 'najbolji poduzetnik među socijalistima', mada prema samom izrazu 'poduzetnik' ima velike rezerve - u Hrvatskoj se njime često nazivaju bitange koje su nešto privatizirale i pokrale, a Marinko Biškić nije takav. On je sam stvorio svoje malo carstvo od čokolade

Splićanima je on itekako poznat još od osamdesetih godina, najčešće pod svojim umjetničkim imenom Fon Biškić, iz vremena kada je kao panker s crvenom kosom bio važan akter živahne lokalne glazbene scene, na kojoj je povremeno aktivan i danas. Novijim generacijama njegovo ime možda ne znači previše, ali kad se spomene Nadalina - eh, to je već nešto.

Marinko Biškić

Marinko Biškić

Izvor: Cropix / Autor: Tom Dubravec / CROPIX

Naš glavni junak, naime, otac je najbolje hrvatske male čokolade i jednog od najoriginalnijih hrvatskih suvenira, za kojim mahnitaju svi dobro upućeni turisti. Delicije s okusom suhe smokve i prošeka, lavande, muškatnog oraščića, naranče, maslinovog ulja ili čak magarećeg mlijeka i pršuta - a spomenuli smo tek djeličak ove rapsodije okusa - ujedno su jedina hrvatska čokolada napravljena po principu bean to bar, dakle od zrna kakaovca do finalnog proizvoda. Sve se to radi i uz maksimalno poštivanje fair trade pravila, dakle tako da u cijelom procesu ne postoje neetičnost, nehumano postupanje ili izrabljivanje radnika.

'Kad sam bio u Dominikanskoj Republici vidjeti plantažu kakaovca, domaćini su se jako uzbudili kad je prošao jedan mulac na magarcu i ispričavali su mi se, objašnjavajući da on ne radi kod njih. Ma nije mi to bilo tako sporno: pa i ja sam kao dječak pomagao u stričevoj pekari. Bitno mi je da je sretan i da ima priliku za dobro obrazovanje', govori nam Biškić u svojoj malenoj tvornici snova, smještenoj u šumovitom predjelu u rubnom dijelu Solina. Ondje se, rekli smo, rađaju svakakva čuda, poput čokoladnih ploča koje možete odsvirati na gramofonu i potom doslovno pojesti, ali i neka lijepa djela - recimo, baš su se obavljale pripreme za dolazak štićenika Centra za djecu s teškoćama u razvoju 'Juraj Bonači'. I to ne bilo kakav posjet: njih nekoliko, naime, svaka dva tjedna ondje dobiva važne radne zadatke i priliku da Nadalinu smatraju i nazivaju svojom firmom.

Tportalov novinar Damir Petranović u pogonu Nadaline

Tportalov novinar Damir Petranović u pogonu Nadaline

Izvor: Cropix / Autor: Tom Dubravec / CROPIX

'Ma traje to pune tri godine i stvarno nisam mislio ni spominjati u javnosti, ali kad sam vidio koliko je njima značilo to da su prepoznati, morao sam popustiti', povjerava nam se Biškić.

Od osnovnih informacija spomenut ćemo da je osnovao svoju firmu prije točno 25 godina i da se dugo vremena ona bavila isključivo začinima, koje i danas možemo pronaći na policama većine supermarketa i koji još uvijek donose oko 70 posto prihoda. Prije nešto više od desetljeća, međutim, odvažio se pokušati ostvariti dječački san i malo se počeo igrati čokoladom, a to je izraslo u sasvim ozbiljan posao. Ne toliko po količinama - jer petnaestak tona godišnje sitnica je za konditorske gigante - ali zato se po prepoznatljivosti uzdigao debelo, debelo iznad prosjeka. Nagrade stižu sa svih strana, turisti luduju, a baš prošlog tjedna i supruga njemačkog predsjednika navratila je do Solina i ondje, kako kažu indiskrecije, ostala impresionirana viđenim. Okusima i idejama, ali bogme i socijalnom notom i društvenom odgovornošću.

Rekli smo već, Marinko Biškić jedan je od većih socijalista među poduzetnicima. Ali skroman kakav jest, začuđeno će reagirati na takvu tvrdnju i pokušati objasniti da se ponaša naprosto normalno, onako kako bi se valjda trebao ponašati svaki odgovoran vlasnik. Čak mu je pomalo neugodno govoriti o tome, pa se gospođi Slavici Jokić obraćamo s jednostavnim pitanjem: maltretira li gazda? Ona odgovara s osmijehom od uha do uha.

Gospođa Slavica Jokić 12 godina radi u Nadalini i ne pomišlja na odlazak

Gospođa Slavica Jokić 12 godina radi u Nadalini i ne pomišlja na odlazak

Izvor: Cropix / Autor: Tom Dubravec / CROPIX

'Nek' se čuje da nije sve crno! Evo, ja sam ovdje punih dvanaest godina i ne pada mi na pamet otići, ma neće me ni štapom potjerati', smije se gospođa Jokić. Biškić je pak iz prikrajka čuo naš dijalog i samo veselo dobacio:

'Ako netko nekome radi stres, onda ga ona radi meni.'

I nije nam puno trebalo da shvatimo kako u Nadalini, među njenih 25 radnika, zbilja vlada prijateljska atmosfera: ondje očigledno rade sretni ljudi. Plaće su solidne koliko mogu biti solidne, radni tjedan strogo određen i ograničen, svaki eventualni prekovremeni sat pošteno se plaća, a vikendima se ne radi - izuzev male trgovine u Dioklecijanovoj palači, zbog koje su turistički vodiči čupali kosu i na koncu uspjeli nagovoriti Biškića na promjenu stava.

On, vlasnik i 'gazda', pod svojom kontrolom ima proizvodnju i razvoj tvrtke, a to znači da je doslovno i svakodnevno angažiran na konkretnom poslu: baš uoči razgovora za tportal promatrali smo kako ubacuje usitnjena zrna kakaovca u stroj s dva granitna valjka - koji je namjerno najstaromodniji i najsporiji mogući - kako bi nakon punih 48 sati iz njega procurila bogata tamna tekućina. On vodi računa o svemu; čak je i osobno dizajnirao stroj za odvajanje ljuske, sam ga je prekrajao i vario, pa dao da se na osnovi njegova prototipa izradi prvi primjerak.

'Ovo je moj dio posla, a za nabavu, prodaju i financije zaduženi su ljudi koji o tome znaju više od mene. Ali, da, i ja trebam raditi ako želim da cijela stvar uspije', jednostavno objašnjava Fon Biškić. Prelazimo potom u sterilnu prostoriju, u kojoj osim spomenute gospođe Slavice gazduju Mirjana Bajkuša i Božena Gabričević. One vode računa o finijem dijelu posla - od aromatiziranja smjese, preko ručnog umetanja dodataka u čokoladu, do završnog pakiranja.

Proces izrade dobro poznate Nadalinine čokolade

Proces izrade dobro poznate Nadalinine čokolade

Izvor: Cropix / Autor: Tom Dubravec / CROPIX

'Kamo ćemo za Prvi maj? Odmarati, kao svi pošteni radni ljudi', smiju se žene.

Takav je običaj u Nadalini, a imaju još jednu zgodnu praksu. Najmanje jednom godišnje cijela tvrtka sjedne u autobus i zaputi se na trodnevni izlet, u Sarajevo, Graz, Bolognu, Veneciju ili Beč. Zadnji put bili su u Budimpešti.

'Moj prijedlog je bio da najprije posjetimo Vukovar i potom se zaputimo u Novi Sad, ali Radnički savjet Nadaline odlučio je drugačije, pa smo skrenuli za Mađarsku', smije se Biškić, a na upitnike koji su se pojavili nad našim glavama ima konkretan odgovor:

'Da, Radnički savjet. Zar nije normalno da ga imamo, pogotovo zato što se nalazimo stotinjak metara od prvog pogona nekadašnjeg Dalmacijacementa, u kojem je prije točno sedamdeset godina osnovan prvi radnički savjet u bivšoj državi i u kojem je de facto začeto samoupravljanje?'

I nije to jedina asocijacija na socijalizam - Marinko Biškić pri osnivanju tvrtke vodio se pravilom da najviša direktorska plaća ne smije biti više nego trostruko veća u odnosu na najnižu radničku, a sada je omjer gotovo postao jedan naprema dva. Nema nikakvih kredita, a kompletna dobit Nadaline ostaje u tvrtki i reinvestira se, što on također smatra jedinim logičnim - svoje osobne ambicije ostvario je kada je napokon kupio dvosobni stan za svoju obitelj. Ali upravo zahvaljujući takvoj praksi uspjeli su preživjeti i recesiju i najezdu 'balkanskih trgovačkih divljaka'.

'Skoro trideset godina s Todorićem sam bio prisiljen poslovati preko kompenzacija, on meni materijal u zamjenu za gotov proizvod, ali barem sam bio u situaciji da u trenutku propasti nemam nikakvih potraživanja prema Agrokoru. A Kerum mi je ostao dužan 50 tisuća eura, što je za malu firmu poput moje ozbiljan novac. Ma, nije me uzdrmala samo ta svota - još više me pogodila činjenica da živimo u sistemu u kojemu je uopće moguće da se tako nešto dogodi. Normalno je da tvrtke propadaju i nestaju, ali nije normalno da se to događa samo fiktivno, na ovakav nakaradan način', ispovijeda se Biškić, uz mali dodatak:

'Obavezno napiši da mi nije ostao dužan Kerum, nego Kerum d.o.o. Da mu duša bude na mjestu.'

  • +27
  • +24

Reportaža iz Nadaline

Izvor: Cropix / Autor: Tom Dubravec / CROPIX

Danas je, kaže, situacija znatno povoljnija i izuzev jednog manjeg trgovačkog lanca na sjeveru zemlje, postalo je normalno to da se naručena i isporučena roba uredno i na vrijeme plati. Običaji se mijenjaju, makar je poduzetnicima zbilja teško ispuniti sve zahtjeve goleme države i njenog često suludog birokratskog labirinta. Ali on je još uvijek više fokusiran na radnike.

Ovog Prvog maja govorit će na Peristilu, na skupu koji organizira više lijevih stranaka - premda za sebe precizno ističe da nije ničiji član, niti ima ikakvu namjeru politički se aktivirati. Zanimljiv je to tip, valjalo bi ga doći poslušati. A možda i zasvira koju…

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!