KOMENTAR VEDRANE PRIBIČEVIĆ

Morate li dići kredit da bi vam dijete završilo faks?

15.12.2013 u 13:00

Bionic
Reading

Analiza Eurostata pokazala je da djeca niskoobrazovanih roditelja u Hrvatskoj imaju sedam puta manje šanse da završe fakultet od svojih vršnjaka čiji su roditelji visokoobrazovani. Bihevioralni ekonomisti vjeruju da je ovaj jaz, usko povezan s prihodima obitelji, moguće smanjiti povećanjem konkurentnosti unutar školskog sustava. Kada bi mame i tate znali koje su najbolje škole, bilo bi dovoljno pustiti da njihova roditeljska briga i ljubav odradi svoje i da za djecu izaberu najbolje

Proučimo li malo bolje podatke iz Eurostatove objave za medije, možemo dobiti potpuniju sliku o međugeneracijskoj transmisiji obrazovanja. Samo 7% odraslih u Hrvatskoj uspjeli su dosegnuti visoku stručnu spremu ako su im roditelji bili niskoobrazovani, što nas svrstava u samo začelje EU-a, uz Poljsku i Češku. Za usporedbu, u Finskoj je svaki treći pojedinac sa niskoobrazovanim roditeljima uspio završiti fakultet. Zanimljivo je još i primjetiti da je tek svaki peti Hrvat koji ima roditelje sa srednjom stručnom spremom ima završen fakultet, ali i da više od polovice onih koji imaju završen fakultet također imaju visokoobrazovane roditelje. Generalni zaključci izvještaja su da postoji perzistentnost u nivou obrazovanja među generacijama; srednjeobrazovani roditelji imaju predominantno srednjeobrazovanu djecu u Češkoj, Slovačkoj i Hrvatskoj, a djeca visokoobrazovanih roditelja uglavnom završavaju fakultete u Rumunjskoj, Irskoj i Luksemburgu. Zašto je to tako?


Izvannastavne aktivnosti i instrukcije

Prije par godina, kolega Josip Burušić i Toni Babarović sa Instituta Ivo Pilar objavili su studiju naslovljenu 'Koliko daleko padaju jabuke od stabla?' čiji je cilj bio istražiti odnos obrazovnih postignuća djece i obrazovne razine njihovih roditelja. Djeca roditelja koji nisu stekli srednjoškolsku naobrazbu postižu najlošije rezultate u svim segmentima osnovnoškolskog obrazovanja, pa je pojava transgeneracijske povezanosti obrazovnog uspjeha jedan od ključnih faktora koji utječu na nejednakosti u društvu. Štoviše, obrazovni sustav ne čini ništa da bi se ove razlike smanjile. Roditelji slabijeg imovinskog statusa, uslijed nedostatka novca i/ili vlastite neobrazovanosti nisu u stanju svojoj djeci pružiti pregršt izvannastavnih aktivnosti niti eventualne instrukcije i literaturu koje bi djeci pomogle u svladavanju gradiva. Tako se održava začarani krug siromaštva, a paradoksalno je da je upravo obrazovanje najbolji put za izlazak iz neimaštine. No kako ćete investirati u djetetovo znanje stranih jezika, dodatne sate matematike ili klavira, ako se svakodnevno borite za preživljavanje?

U knjizi harvardske sociologinje Hillary Levey Friedman'Playing to Win: Raising Children in a Competitive Culture', vrlo se koncizno objašnjava poplava izvannastavnih aktivnosti kojima su izlaženi američki osnovnoškolci. Koristi od takvih aktivnosti su višestruke. Primjerice, bavljenje sportom može djecu vrlo rano izložiti tržišnim načelima konkurencije, a želja za pobjedom služi kao motivacija. Isto tako, djeca na taj način uče kako se nositi sa gubljenjem, analiziraju vlastite pogreške te uče kako ostati fokusirani u stresnim situacijama i prilagoditi se promjenama. U konačnici, izvannastavne aktivnosti od djece iziskuju vještinu managementa vlastitog vremena. Sve ovo vodi akumulaciji onoga što autorica naziva kapitalom kompetitivnog djeteta (eng. competitive kid capital), no nažalost velika većina takvih aktivnosti se plaćaju, pa su automatski nedostupne djeci iz nižih dohodovnih skupina, čime se nejednakosti još više pogoršavaju. Bez pretjeranog ulaženja zašto bi djeci uz obrazovni sustav trebale instrukcije, računica je vrlo jednostavna; ako je sat instrukcija iz matematike 75kn, i djetetu priuštite dva sata instrukcija tjedno, za dvoje djece bi ste potrošili oko 1200kn mjesečno. I to je samo jedan predmet! Što ako mu zatreba pomoć iz fizike, kemije ili engleskog – trebate li onda dići kredit?!?


Internet kao ključni saveznik

Nobelovac Joseph Stiglitz još je davno ustvrdio da je znanje globalno javno dobro, jer ima dvije glavne odlike čistog javnih dobara; neisključivost i neiscrpnost. Primjerice, nije moguće drugu osobu isključiti iz poznavanja linearne algebre, niti kada jedan pojedinac proučava tu poddisciplinu matematike ne ostaje 'manje' linearne algebre za proučavati za nas ostale. Njegove riječi nikada nisu imale više smisla doli u digitalnom dobu, gdje je danas znanje nadohvat tipkovnice. Na hrvatskom webu postoje hvalevrijedne incijative kao što je ona Tonija Miluna, matematičara koji snima edukativne materijale iz matematike za osnovne i srednje škole, pa čak obrađuje i neke najčešće teme iz više matematike. Ambicija je autora tog potrala obraditi sve nastavne i izvan-nastavne predmete, od osnovne škole do fakulteta, i to sve uz donacije i sponzorstva. Na svjetskoj razini, besplatni online tečajevi su već postali stvari prestiža; Harvard, MIT i druga renomirana sveučilišta danas nude edukaciju putem interneta kroz alate kao što su edX, Academic Earth ili Coursera. Da bi ste otprilike shvatili o kakvoj tihoj revoluciji je ovdje radi, možda je najbolje spomenuti da je ove godine petnaestogodišnji mongolski dječak Battushig Myanganbayar iz Ulan Batora dobio najvišu ocjenu na MIT-ovom predmetu 'Circuits and Electronics' koji slušaju studenti druge godine i djelom je edX online platforme. Štoviše, on je čak snimio upute na mongolskom za kolege koji su sa njime slušali taj predmet te ih postavio na Youtube! Battushig je danas stipendist i ponosni student prve godine MIT-a.

Imamo li izbora?

Ako su mogućnosti investiranja u obrazovanje naše djece ograničene našom pozicijom unutar društvenih slojeva, da li je uopće moguće smanjiti nejednakosti u pristupu obrazovanju koje iz tih ograničenja proizlaze? Bihevioralni ekonomisti vjeruju da imaju rješenje. Richard Thaler, jedan od doajena bihevioralne ekonomije i profesor na Chicago School of Economics, u svojoj hvaljenoj knjizi 'Nudge: Improving Decisions About Health, Wealth, and Happiness' spominje studiju koji su proveli Justine S. Hastings, Richard Van Weelden i Jeffrey Weinstein u Sjevernoj Karolini a tiče se roditeljskog izbora škola koje će pohađati njihova djeca. Naime, siromašniji roditelji polažu manju vrijednost na kvalitetu škola kada biraju školu za svoje dijete, pa podmladak po inerciji šalju u škole u blizini. Eksperiment gorenavedenih ekonomista uključivao je slanje jednostavnih informacija roditeljima, i to u vezi prosječnog uspjeha u školi, postotak prijavljenih učenika koji se prima te informacije o ustanovama gdje su učenici pojedinih škola nastavili obrazovanje. Cilj je bio maksimalno informirati roditelje o javnim školama koje su im na raspolaganju kako bi mogli za svoje dijete donijeti najbolju odluku. I donijeli su. Škole koje su izabrali imali su 70% bolje akademske rezultate od škola iz njihovog susjedstva, a djeca kojima je bilo dozvoljeno promjeniti školu su ostvarivala bolje rezultate i popravila svoju disciplinu. Ovakvim izborima roditelji slabijeg imovinskog stanja su se približili načinu razmišljanja bogatijih roditelja, a škole se međusobno natječu kako bi dobile što više kvalitetnih učenika. Vrlo vjerojatno bi ovakav transparentan sustav polučio i rezultata u Hrvatskoj, stvorio bi konkurenciju među školama, a efekt bi bio još snažniji kada bi financiranje tih istih škola ovisilo o rezultatima. Kada bi mame i tate znali koje su najbolje škole, bilo bi dovoljno pustiti da njihova roditeljska briga i ljubav odradi svoje i da za djecu izaberu najbolje. Tada bi smo bili barem malo bliži onome što je Milton Friedman zvao 'jednakost šansi'.