'Mogu li se dva lika držati za ruke u tramvaju ili poljubiti u centru grada? Naravno da ne, dok hetero parovi to bez problema redovito rade, i super da mogu bez zadrške iskazati svoju ljubav', priznaje za tportal kvir osoba koja je željela ostati anonimna. Završava diplomski studij, radi dva studentska posla i, kako kaže, ima krug prijatelja s kojima se može osjećati opušteno.

Ipak, svakodnevica LGBTQIA+ zajednice obavijena je strahom i čestim nerazumijevanjem. Nije rijetkost da neki cijeli život – ili barem u formativnim godinama – žive 'u ormaru', tražeći heteroseksualnu vezu ili odgovor na pitanje o tome što je to drugačije kod njih.

Saznajemo to iz razgovora s četvero mladih ljudi čija se seksualna orijentacija i identiteti ne uklapaju u poznate okvire onoga što nazivamo tradicionalnim katoličkim vrijednostima. Situacija je, slažu se, bolja nego 2002. godine, kada je u Zagrebu održana prva Povorka ponosa, o kojoj su i danas mišljenja snažno podijeljena.

'Zašto paradiraju i na što imaju biti ponosni', ponavlja se svake godine, uz ovogodišnji incident nakon što je žena na Trgu kralja Tomislava odlučila s jarbola skinuti zastavu duginih boja, a koja se, da bi stvar bila gora, postavlja upravo povodom obilježavanja Međunarodnog dana borbe protiv homofobije, transfobije i bifobije.

'Imam sreće što sam uspio stvoriti sigurno okruženje u kojem živim, ali ako bih usporedio mozak s računalnim procesorom, on dobrih 20 posto troši energiju na skeniranje okoline, procjenjivanje sigurnosti i razvijanje strategija koje bih upotrijebio da nešto krene po zlu; to je neka kognitivna baza koja mi je gotovo uvijek upaljena od ranog djetinjstva, i nisam jedini', otkriva nam sugovornik koji je želio ostati anoniman.

Pod geslom 'Korak po korak, iskorak', ovogodišnja će Povorka ponosa proći od Zrinjevca do Trga dr. Franje Tuđmana te će se time prisjetiti što je ova zajednica postigla unazad 25 godina i što je još pred njima. Oni nisu tu od jučer, no njihova prisutnost tek je odnedavno prepoznata.

Koordinator Zagreb Pridea Ivan Adam Šestan prisjeća se da on izrastao iz bunta protiv nasilja, diskriminacije i represivnih mjera jer su se, kako tvrdi, njihovi identiteti smatrali sramotom. Povorkom sada žele poručiti da borba za jednakost i dalje traje.

'I na početku našeg pokreta uvijek se gledalo zajednicu kao neke predatore koji vrebaju na djecu. No mi samo živimo svoj život i to što se nekome dijete 'auta' doma ustvari je dosta pozitivna stvar. To se dijete osjećalo dovoljno hrabro biti tako otvoreno sa svojim bližnjima', tumači Šestan. Naglašava da nitko nema nikakvu agendu pretvoriti nekoga u nešto što nije, a što se često, govori, koristi za političke poene.

Čemu onda Povorka?

'Ponavlja se retorika da želimo neke privilegije. Ne, mi želimo imati jednaka prava kao i cis heteroseksualni dio našeg društva. To znači da se, naprimjer, što se tiče trans identiteta, osobe ne moraju podvrgavati jako dugom procesu samo da bi mogle živjeti svoj stvarni identitet', kaže koordinator Zagreb Pridea. Među diskriminatorne prakse uvrštava to da gej muškarci i dalje ne mogu donirati krv, a lezbijski parovi nemaju adekvatan pristup medicinski potpomognutoj oplodnji.

'Nijedno slovo u našem akronimu nije potpuno emancipirano od oblika nasilja', sažima. Zadovoljan je pritom onime što su postigli od ranih dvijetisućitih, posebice uzme li se u obzir to da je tek 1977. godine dekriminaliziran homoseksualni čin između suglasnih odraslih muškaraca, a sve do 1973. godine biti gej nosilo je etiketu mentalnog poremećaja, zabrana i skrivanja.

'Generacija mojih roditelja živjela je u sklopu takvog sustava i neki ljudi su zadržali njegove vrijednosti. Napredak postoji, ali osjećaj straha od odbacivanja bližnjih ili društva općenito, neopravdanih predrasuda, čak i nasilja, još je uvelike prisutan', potvrđuje osoba s početka teksta.

Nekima provokacija, njima oslobođenje

I sam se, priznaje, nećkao želi li sudjelovati u Povorci i nalazio je izlike poput onih zašto im to treba ili da nema s kim ići, a slušao je i negativne komentare, što, tvrdi, smanji motivaciju.

'Čini mi se da postoji nemali broj ljudi koji imaju sličnu situaciju i nastoje se distancirati od Pridea zbog vlastite sigurnosti ili društvenih poena u svojoj okolini. Takav obrazac razmišljanja naziva se autohomofobnim: ako ne prihvaćaš sebe ili nekoga s kim dijeliš društveno neželjene karakteristike te od svoje okoline, kojoj Pride nije u redu, dobivaš titulu – ali on nije kao ovi koji paradiraju, on je u redu!' objašnjava kvir osoba.

Iako se svi oni slažu da je važan, primjećuje da za neke današnji Pride nije dovoljno radikalan te da se odmakao od protestnog tona prvih povorka.

'Što se tiče našeg Pridea, u usporedbi s nekim inozemnim verzijama, dosta je skroman. Vani postoje kink, BDSM, not family friendly verzije, koje privlače nešto uži dio LGBTIQ+ demografije. Svatko tko dođe može se uvjeriti da je riječ o nenasilnom protestu s određenom razinom otvorene flambojantnosti, što je, izgleda, za neke previše intenzivna provokacija, a najviše će značiti onima koji se prvi put nađu u velikoj skupini ljudi koji dijele slične probleme, iskustva i interese', kaže. Prvi Pride bila mu je stoga velika katarza.

Sjeća se da se bojao da će završiti na fotografijama objavljenima na internetu, proći pokraj nekoga tko poznaje njegovu obitelj ili da će ga napasti nezadovoljni građanin na ulici.

Koliko je 'autanje' – ukratko, samoprihvaćanje vlastite seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta – dug proces, svjedoči to da, kako kaže, neki ljudi do kraja života ne mogu priznati sebi ni drugima svoje misli i osjećaje.

'Da me se ne shvati pogrešno, pojedinac ne može birati svoju seksualnost, npr. gej muškarac može izabrati spavati sa ženom koja ga zapravo ne privlači, može izabrati provesti ostatak života s njom, ali to je odnos utemeljen na neiskrenosti. Kada im žena izađe iz kuće, takvi muškarci se ulogiraju na Grindr s anonimnim profilom u potrazi za diskretnim partnerima koji će moći ispuniti njihove seksualne ili romantične potrebe', iskreno će. Dodaje da sustav trenutno nije postavljen tako da svi žive sretno i slobodno.

Iako se njihova iskustva često stavljaju u isti koš, ističe da su iskustva gej muškarca i transrodne osobe dva različita svijeta. O tome svjedoči nagrađivani književnik i dramatičar Espi Tomičić, jedno od najprepoznatljivijih transrodnih autorskih imena na domaćoj književnoj i kazališnoj sceni.

'Oprez je iscrpljujući'

'Najveći su nam problemi i dalje institucionalni, od zdravstvene skrbi do administracije, uz rastuću transfobiju u javnom prostoru. No izlazak iz toksičnih normativnih okvira nije zadatak samo nas trans osoba. To je zadatak cijelog društva. Mi se kao društvo moramo odmaknuti od pozicija u kojima se 'biologija' i 'stare tekovine' koriste kao ultimativni argument, a zapravo služe isključivo kao paravan za pravdanje mizoginije, seksizma i isključivosti', kaže za tportal.

Na tragu nužnog opreza, Tomičić također ističe da je Zagreb često grad paralelnih realnosti.

'S jedne strane imamo sjajnu civilnu i kulturnu scenu, mjesta na kojima se možemo osjećati sigurno i slobodno. S druge strane svakodnevica često znači unutarnji kalkulator, tj. neprestano procjenjivanje gdje i pred kime moraš paziti na sebe. Nije to klasični 'život u ormaru', ali je život u kojem si često na oprezu. Ono što bih volio da društvo u cjelini shvati jest koliko je taj oprez iscrpljujući', priznaje.

O moralnoj panici i toaletu

'Prije svega, tranzicija je iznimno dug, iscrpljujući i zahtjevan proces. Apsurdna je i sama pomisao da bi itko prolazio kroz sve to iz hira ili zato što je to in. Nije riječ o nekakvom trendu, a danas mladi danas napokon imaju vokabular da opišu tko su. Presretan sam što nova generacija napokon odbija pristati na zadane rodne uloge u koje su se generacije prije nas nasilno gurale, odnosno uloge koje su ljudima kroz povijest nanijele ogromnu štetu i ostavile puno trauma', optimističan je Tomičić kad je riječ o mladima. No...

'Zastrašujuće je to koliko se trans osobe danas demonizira u javnosti. Recimo ako netko iz trans zajednice počini prijestup, taj se izolirani slučaj odmah koristi kao oružje da nas se sve predstavi kao prijetnju. Kada cisrodna osoba napravi nešto loše, nitko ne propituje prava i ljudskost svih cisrodnih ljudi. Ta dvostruka mjerila služe samo za guranje ljudi na margine', govori.

Uz to, smatra da je pristup osnovnim stvarima otežan kada se, kako kaže, od egzistencije radi političko pitanje.

'Mit o toaletima je najbolji primjer te umjetno stvorene panike. Toalet je naprosto prostorija u koju ljudi idu obaviti fiziološku potrebu u miru. Osoba bi trebala ići u toalet u kojem se osjeća sigurno i koji je u skladu s njenim rodom. Sasvim je apsurdno uopće pomisliti da bi itko prolazio kroz složen i iscrpljujući proces tranzicije samo zato da bi mogao ići u ženski WC', tvrdi Tomičić.

Kako nadopunjuje Diana Avdić, izvršna koordinatorica udruge kolekTIRV, Zagreb postaje sve više zatvoren što se tiče dostupnih oblika skrbi i podrške. Skrb se privatizira, kao i medicina općenito, a njeni postojeći oblici ne zadovoljavaju potrebe zajednice.

'Prošle godine proveli smo IGLYO istraživanje kojim je jasno pokazano da se transrodnim mladima gotovo uvijek tijekom obrazovanja uskraćuje nastava tjelesnog odgoja, čime se već odmalena šalje poruka opravdanog isključivanja. Kao udruga koja je u direktnom kontaktu sa zajednicom, nerijetko se susrećemo i s iskustvima trans osoba koje zbog svog identiteta bivaju uznemiravane na poslu, a češće se ne mogu ni zaposliti', izdvaja.

Dok se metropola priprema za povorku pod duginim zastavama, u istom danu u kojem se održava i Antunovski hod mladih, čini se da su neki problemi ipak univerzalni – bez obzira na to tko koga voli.

'Kvir ljudi se nose sa svim problemima cijelog našeg društva: inflacija, nemoguće cijene stanova, kolaps zdravstvenog sustava… Kvir osobe i hetero osobe jednako su žrtve korupcije i kriminala, lošeg životnog standarda, masovnog iseljenja stanovništva, devastacije okoliša… Vrijeme je da shvatimo da su sve to naši zajednički problemi i da je u potpunosti nebitno tko koga voli, već da se treba pobrinuti za sve nas, od kojih većina u državi krpa kraj s krajem', zaokružuje osoba s početka priče.