STRUČNA ANALIZA

Koja je tajna uspjeha austrijskog ekstremnog desničara Hofera?

  • Autor: Gordan Duhaček
  • Zadnja izmjena 26.04.2016 18:50
  • Objavljeno 26.04.2016 u 18:50
Vedran Džihić

Vedran Džihić

Izvor: tportal.hr / Autor: tportal.hr

Dr. Vedran Džihić je viši znanstveni suradnik na Austrijskom institutu za internacionalnu politiku, predavač politologije na Bečkom sveučilištu i direktor Centra za napredne studije Jugoistočne Europe. U intervjuu za tportal.hr ovaj ugledni austrijski politolog bosanskog porijekla analizira šokantne rezultate prvog kruga predsjedničkih izbora u Austriji, na kojima je uvjerljivo pobijedio kandidat ekstremne desnice Norbert Hofer

Kako je prošla predizborna kampanja za predsjedničke izbore te je li nešto ukazivalo (npr. jako posjećeni predizborni skupovi) na to da bi kandidat FPÖ-a mogao pobijediti u prvom krugu?

Kampanja je bila poprilično mlaka. Obilježili su je kandidati političkih stranaka koje se trenutno ne nalaze u vladajućoj koaliciji, dakle Norbert Hofer, Alexander van der Bellen i Irmgard Griss. Kandidati socijaldemokratskog SPÖ-a, Rudolf Hundstorfer, i konzervativnog ÖVP-a, Andreas Khol, bili su od samog početka kampanje samo statisti bez šansi. Norbert Hofer je profitirao od dobrog rejtinga svoje stranke i općeg zasićenja javnosti politikom vlade i njenim predstavnicima. Svi su očekivali Norberta Hofera u drugoj rundi izbora, ali rijetko tko je očekivao i predvidio ovako veliku pobjedu u prvom krugu. Istraživanja javnog mnijenja su ovaj put kompletno zakazala predviđajući mrtvu trku Hofera, Van der Bellena i Griss. Posljednjih nekoliko tjedana rejting Hofera počeo je rasti i bilo je očigledno da će ući u drugi krug.

Koliko je izbjeglička kriza utjecala na raspoloženje glasačkog tijela u Austriji? Je li Norbert Hofer inzistirao na toj temi? Tj. o čemu je on uopće govorio u kampanji?

Čitava kampanja je održana u momentu kada je izbjeglička kriza udarna tema u medijima, a strahovi prosječnog austrijskog stanovnika od fiktivne opasnosti od izbjeglica, islama, stranaca itd. u jakom porastu. Dok je vladajuća koalicija nedvosmisleno krenula u oštru politiku prema izbjeglicama - koja se manifestirala zadnjih tjedana uvođenjem godišnjih kvota za izbjeglice, promjenom zakona o azilu i zatvaranjem granica - tokom kampanje je postalo jasno da je FPÖ Heinz-Christiana Strachea stranka koja u usijanoj atmosfera daleko najviše profitira. Strategija prestizanja FPÖ-a po desnoj strani očigledno nije urodila plodom. Sam Norbert Hofer je u kampanji pokušao zadovoljiti i glasače vlastite stranke kao i sve one nezadovoljne politikom vlade. Nedvosmisleno je slijedio kurs svoje stranke po pitanju izbjegličke krize, a on se u suštini sastoji od politike zatvaranja granica, restriktivnih zakona i forsiranja politike ‘prvo Austrijanci’ odnosno domoljublja koje isključuje druge. Upravo tu je pokazao svu lepezu desničarskog i u momentima radikalnog populizma. U isto vrijeme je pazio da bude manje oštar od Strachea i nekih drugih u stranci, pokušavajući se prezentirati kao kandidat lijepih manira i čistog osmijeha, jednom riječju kao državnik. Za protivnike establišmenta, sve one koji su frustrirani pasivnom i nedosljednom politikom stranaka na vlasti, imao je jasne poruke govoreći kako će biti aktivan predsjednik, otpustiti vladu ako ne bude radila itd. Ta kritika vlasti i njihove pasivnosti, ne samo po pitanju izbjeglica, nego i po svim drugim važnim pitanjima - kao što su gospodarska i socijalna politika, reforma obrazovanja i birokracije itd. - bila je ključ njegove kampanje. Sve u svemu, ponudio je očito upravo ono što prosječni glasač u Austriji u ovom momentu želi čuti.


Kako komentirate ogroman izostanak podrške kandidatima dviju vladajućih stranaka?

Dvije vladajuće stranke se već dulje vrijeme nalaze u suštinskoj krizi. I zadnji izbori su pokazali da je vrijeme proporcionalne podjele cjelokupne vlasti u državi između SPÖ-a i ÖVP-a stvar prošlosti. Javna percepcija koalicije je jednostavno loša, a to je velikim dijelom i opravdano. Politika kompromisa dovodila je prečesto do totalnog zastoja reformskih politika, podjela javnih pozicija često je bila važnija od suštine politike a velike reforme - kao što su reforma poreznog ili obrazovnog sustava - su se ispostavile kao male ili gotovo nepostojeće. Politička nedosljednost, koja se najbolje mogla vidjeti tokom izbjegličke krize, također je nešto što je oduzelo glasove dvjema vladajućim strankama. Poslije izbijanja izbjegličke krize kancelar Werner Faymann još je bio vatreni pobornik Willkommenskultur, odnosno ‘kulture dobrodošlice’, i otvorio je granice Austrije koja je samo 2015. primila preko 100 tisuća izbjeglica, kritizirajući Viktora Orbana i njegovu politiku dizanja zidova na vanjskim granicama zemlje. Samo nekoliko mjeseci kasnije Austrija je postala perjanica grupe zemalja koje su zatvorile tzv. zapadnobalkansku rutu, a sada upravo podiže novu ogradu na jednoj od najvažnijih granica u zapadnoj Europi, onoj na Brenneru između Austrije i Italije. Već od početka 1990-ih, od vremena kada je FPÖ-u pod vodstvom Jörga Haidera konstantno rasla popularnost na valu kritike Europske unije i politike vlade prema strancima, taj desničarski diskurs pun ksenofobije i resantimana postao je norma za dvije vladajuće stranke (SPÖ i ÖVP), stupove Druge republike. I jedna i druga su na svaki povik iz desnog tabora odgovarale još restriktivnijim politikama prema strancima. Umjesto da se definira jasan i progresivan vlastiti program, mantra je bila prestići FPÖ upravo tamo gdje je najjači, dakle na desnoj strani. Ta politika se nastavila do danas i pokazala se kobnom. Original je uvijek bolji od kopije, a tako je i u ovom pitanju.

Jesu li ovi izbori doista kraj Druge republike, kako piše Die Presse?

U svakom slučaju, ovi izbori, bez obzira na ishod drugog kruga glasanja, jesu kraj Druge republike. Struktura glasačkog tijela se promijenila. SPÖ recimo više nije dominantno radnička stranka, tu je poziciju preuzeo FPÖ. Većina mlađe populacije bira također FPÖ. A pored jačanja FPÖ-a i degradiranja SPÖ-a i ÖVP-a na stranke srednje veličine, evidentan je porast protestnih i volatilnih glasača. Protest kao motiv za izbor je jači, a protestne energije odlučuju ad hoc, pa na jednim izborima mogu glasati za jednog a na drugim za potpuno drugog kandidata. To otvara prostor i za nastanak novih političkih stranaka. Vrijeme proporcionalne podjele Austrije između SPÖ-a i ÖVP-a je prošlo. Ta notorno solidna Druga republika i njen ustaljeni modus vivendi bez velikih uzbuđenja i s programiranim političkim procesima došao je do svojeg kraja; čeka nas vrijeme turbulencija, izazova i bolnih promjena na putu k Trećoj republici.

Može li se očekivati da će Alexander van der Bellen dobiti podršku ostatka političke scene kako bi pobijedio Hofera? Kolike su Hoferove šanse za Hofburg u drugom krugu?

Karakteristika nove političke ere u Austriji je u ovom momentu njena nepredvidljivost. Čini mi se da više ništa nije sigurno. Trezveno sabiranje svih onih glasova koji su u prvoj rundi glasali protiv Hofera trebalo bi donijeti dovoljno glasova Van der Bellenu u drugoj rundi. U isto vrijeme već je prvi krug pokazao tu nepredvidljivost. Hoferova prednost je za sada ogromna i tek ćemo vidjeti kako će dva kandidata pokušati i koliko će uspjeti u mobiliziranju javnosti za sebe. Mislim da će do drugog kruga atmosfera biti oštrija i s puno više konfrontacija. Građani će moći birati između dva potpuno suprotstavljena kandidata, ideološki miljama udaljena jedan od drugog. Bit će veoma tijesno - i Hofer i Van der Bellen imaju šanse ući u Hofburg.

Kako tumačiti izvrstan rezultat kandidata ekstremne, populističke desnice u Austriji u širem kontekstu Europske unije? Je li ovo orbanizacija Austrije, a slijedom toga i polagana orbanizacija cijelog EU-a...

Austrija je već od pristupanja Europskoj uniji bila preteča za mnoge druge slične pokrete ekstremne populističke desnice. Jörg Haider je 1990-ih dosezao rejtinge od oko 25 posto, u to vrijeme gotovo nezamislive u drugim zemljama Zapada. Prvo veće kršenje tabua dogodilo se 2000., kada je tadašnji predsjednik ÖVP-a Wolfgang Schüssel sastavio vladu s FPÖ-om i time doveo do burnih reakcija u EU i sankcija EU-a prema Austriji. Kako se samo brzo vremena mijenjaju! Naime, danas, u 2016., ekstremna desnica sastavni je dio europske političke scene. Kada netko kao Orban ili Kaczynski u Poljskoj pomjeri granice liberalne demokracije i otvoreno promovira neliberalizam, EU ostaje nijem. Kada se EU u izbjegličkoj krizi izravno dovodi u ovisan odnos prema turskom predsjedniku Erdoganu, čiji autokratski stil vladanja Turskom postaje iz dana u dan sve ofanzivniji, jasno je da su se vremena promijenila i da je konzistentno zagovaranje i promoviranje liberalizma, demokracije i vrijednosti otvorenog društva zamijenjeno političkim pragmatizmom i kompromisima koji kompromitiraju demokraciju i EU. Definitivno, Orban i njemu slični vlastodršci su u trendu i nailaze na mnoge u Europi koji ih djelomično kopiraju. Mnogi u Hoferu vide nekoga tko bi mogao krenuti putem Orbana, a u FPÖ-u stranku spremnu na to da demokratski diskurs zamijeni novim diskursom sigurnosti, isključivanja i resantimana prema osnovnim liberalnim vrijednostima. Postoji potencijal za orbanizaciju. Hofer još nije postao predsjednik Austrije. Osim toga, još u Austriji postoji velik dio javnosti kritičan prema neliberalizmu i novom pragmatizmu, spreman boriti se za demokratsku i otvorenu Austriju u okviru demokratske i otvorene Europske unije. Ali, kao što već rekoh, ništa u Europskoj uniji više nije nemoguće.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!