Kada bi se dosljedno pratio godišnji kalendar, teško bi se u novijoj povijesti ovih prostora pronašao 'čist' datum, neopterećen ratnim nasljeđem. Ako nije obljetnica masakra, onda je obljetnica osnivanja ili raspuštanja logora.

Bosna i Hercegovina, zbog svoje višenacionalne strukture, podijeljenog društva i krhkog mira koji već gotovo tri desetljeća održava međunarodna zajednica, ostaje plodno tlo za izvitoperenu kulturu sjećanja. Službene politike triju naroda uglavnom priznaju i obilježavaju samo vlastite žrtve te pijetet prema žrtvama drugih gotovo redovito izostaje. Dogovor o prošlosti pokazuje se gotovo nemogućim, a ni sadašnjost ne nudi zajednički nazivnik.

'Srebrenički genocid ostavio je teške i trajne posljedice u odnosima Srba i Bošnjaka'

Ivica Đikić, hrvatski i bosanskohercegovački pisac, scenarist i novinar te autor knjige 'Beara', objavljene prije deset godina kod izdavača Naklada Ljevak i Synopsis, rekonstruirao je četiri dana srebreničkog genocida iz perspektive njegova izvršitelja Ljubiše Beare, pukovnika Vojske Republike Srpske koji je na operativnoj razini organizirao i predvodio ubojstvo oko osam tisuća zarobljenih bošnjačkih muškaraca i dječaka sa šireg područja Srebrenice, Bratunca i Zvornika.

U razgovoru za tportal Đikić ističe da 'genocid ne bi bio ono što jest kad ne bi promijenio državu i društvo, kad ne bi ostavio teške i dugotrajne, možda i trajne, posljedice u odnosima dva naroda, a ovdje govorimo o Srbima i Bošnjacima'.

'Radi se o zvjerstvu koje je zahtijevalo ozbiljnu organizaciju i logistiku, kao i ogromnu predanost u ostvarenju zločinačkog cilja. Porazno je to da 31 godinu poslije nije učinjen nikakav pomak u racionalnom prevladavanju, ne u zaboravu, činjenice da je Vojska Republike Srpske u četiri dana srpnja 1995. pogubila oko osam tisuća zarobljenih bošnjačkih vojnika i civila. Najveću odgovornost za to snose političke, intelektualne i društvene elite u Srbiji i Republici Srpskoj: za njih Srebrenica i dalje nije tema, osim kad je riječ o osporavanju pravne kvalifikacije genocida. Ne pomažu, doduše, ni oni među bošnjačkim političarima koji u Srebrenici vide, prije svega, sredstvo za ubiranje glasova na izborima', smatra Đikić.

'Najmoćniji ljudi svijeta pričaju samo o ratovima i naoružavanju'

Ovogodišnja, 31. obljetnica genocida u Srebrenici obilježava se u sjeni novih svjetskih sukoba: od ruske agresije na Ukrajinu, preko rata u Gazi, do nedavnih američkih napada na Iran.

Đikić podsjeća da je 'Carl von Clausewitz davno i precizno definirao rat kao nastavak politike drugim sredstvima. Budući da je politika, u ovakvom ili onakvom obliku, konstanta postojanja ljudske vrste i da će tako ostati zauvijek, prijetnja rata stalno je nadvijena nad čovječanstvom, u nekim razdobljima više, a u nekima manje', kaže i nastavlja:

'U naravi je politike pojavljivanje vlastodržaca kojima pohlepa za moći toliko pomuti razum da ih više ne zadovoljava ono do čega mogu doći mimo otvorene upotrebe nasilja. Svijet je nakon Drugog svjetskog rata osmislio mehanizme koji su u određenoj mjeri destimulirali i, koliko-toliko, sankcionirali pokretanje ratova, izuzev onih koje su započinjale najveće sile, ali danas ti mehanizmi praktično ne postoje. Sve je razoreno, nema pravila.

Najmoćniji ljudi svijeta pričaju samo o ratu i naoružavanju, na cijeni je ratobornost, a svatko tko progovori o mirotvorstvu, diplomaciji i kompromisu osuđen je na ismijavanje ili prijezir. Zaista, što bi još moglo poći po zlu u takvim okolnostima', pita se Đikić.

'Kultura sjećanja bez autorefleksije i empatije nije kultura'

Kolektivna kultura sjećanja na prostoru bivše Jugoslavije, smatra Đikić, ostaje jednostrana.

'Pijetet samo prema žrtvama koje pripadaju našem narodu nije nikakva kultura, pa ni kultura sjećanja. Takav jednostrani pristup, u kojem smo mi uvijek žrtve, dok su zlikovci i negativci uvijek neki drugi, služi produljenju ratne traume kako bi se ona mogla zloupotrebljavati u vrlo konkretne političke svrhe. A ta praktična zloupotreba rezultira produbljivanjem međunacionalne sumnjičavosti i nepovjerenja, ako ne i mržnje.

To znači stvaranje novih ili održavanje postojećih zidova, a kultura isključuje takve rabote.

Kultura je irelevantna ako u njoj nema autorefleksije, introspekcije i razumijevanja tuđe boli. Ako nema toga, onda ne govorimo o kulturi nego o politici, i to retrogradnoj politici koja se zasniva na izazivanju niskih strasti', ističe Đikić.

'Užasi Drugog svjetskog rata trebali su biti opomena za sva vremena'

Premda se na komemoracijama, od Srebrenice do Vukovara, redovito ponavlja da su ti zločini opomena kako se nikada i nigdje više ne bi ponovili, stvarnost pokazuje drukčije.

'Drugi svjetski rat na ovim prostorima obilovao je užasima za koje se mislilo da će biti opomena za sva vremena, a ipak su se, manje od pola stoljeća poslije, dogodili i Vukovar, i Srebrenica, i koncentracijski logori, i brojni drugi strašni zločini na koje nijedna od zaraćenih strana nije pokazala imunost.

Čovječanstvo je u tom pogledu vječni pubertetlija do kojeg naprosto ne dopiru opomene iz prošlosti i koji misli da nitko ništa ne zna, da baš sada sve kreće ispočetka i da više ne vrijede društvene zakonitosti čiji je smisao spriječiti ratno rješavanje sporova među državama ili nacijama.

Ljudska vrsta je takva i ne treba imati iluzija da će se ikad promijeniti, osim što će vođenje ratova i ubijanje u određenoj mjeri biti prepušteni umjetnoj inteligenciji i strojevima', poentira Đikić.

'Žrtve rata postale su politički repromaterijal'

Đikić smatra da je politička trgovina mrtvima neizbježna kada se kultura sjećanja svede isključivo na obilježavanje godišnjica 'naših' stradanja.

'Žrtve rata pretvorene su u repromaterijal za trovanje međunacionalnih odnosa i atmosfere u društvu, a ta zloćudna proizvodnja, paradoksalno, postaje sve intenzivnija što se vremenski više udaljavamo od rata jer netko od toga politički profitira. Ne vidim izlaz iz tog začaranog kruga, odnosno ne vidim relevantne političke ličnosti na ovim prostorima koje imaju snage i hrabrosti prekinuti tu predvidivu i štetnu vrtnju ukrug', zaključuje pisac i novinar.

Podsjetimo, na kolektivnoj dženazi 11. srpnja u Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari bit će ukopani posmrtni ostaci deset žrtava genocida nad Bošnjacima iz nekadašnje Sigurne zone UN-a, počinjenog 1995. godine. Prema podacima Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine, među žrtvama koje će ove godine biti pokopane nalaze se i trojica mladića koji su u trenutku smrti bili u dvadesetim godinama života, a tek će sada pronaći konačan smiraj. Najmlađa žrtva je Senad (Zaim) Jusić, rođen 1975. godine, dok je najstarija Ramo (Mustafa) Dautović, rođen 1939. godine.