KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Glupi hrvatski nesporazum oko 'bolnih rezova'

  • Autor: Vuk Perišić
  • Zadnja izmjena 15.01.2016 10:04
  • Objavljeno 15.01.2016 u 10:04
Božo Petrov, Tomislav Karamarko i Tihomir Orešković

Božo Petrov, Tomislav Karamarko i Tihomir Orešković

Izvor: Pixsell / Autor: Jurica Galoic

Potreba da se smanje astronomski proračunski rashodi postala je toliko očita da bojažljivo stječe pravo na prisutnost u političkom diskursu. Oprezno je spominje čak i Tomislav Karamarko, čelnik one iste stranke koja je sukladno svojoj ideologiji i tehnologiji vladanja i stvorila taj neodrživi sustav. Bolju dijagnozu i signal da je nastupilo vrijeme za hitnu i invazivnu terapiju teško je zamisliti

Uslijedio je protuudar. Sve glasnija su zapomaganja kako "rješenje" nije u smanjenju javnih troškova već u njihovoj "racionalizaciji" ne bi li sustav tobože postao "učinkovit" ili, još gore, ne bi li na temelju pogrešnih reinterpretacija ekonomske doktrine Johna Maynarda Keynesa javni troškovi postali "faktor razvoja".

Nema u tome ničeg nelegitimnog iz jednostavnog razloga što je legitiman bilo koji ideologem koji ne zaziva nasilje ili etničku, vjersku, rasnu i seksualnu isključivost. No, nije problem u legitimnosti već u nesporazumu. Uporna obrana visokih javnih troškova možda bi i bila racionalna kada bi na njima počivala država blagostanja, onakva kakva je na temelju proračunskih deficita (ali i visokih stopa privrednog rasta) stvorena u Zapadnoj Europi nakon Drugog svjetskog rata ili, pak, da je riječ o skandinavskom modelu gdje država za protuvrijednost visokih poreza građanima zauzvrat pruža kvalitetne javne usluge. Ne treba podsjećati da Hrvatska nije država blagostanja i da za iznimno visoke poreze građanima zauzvrat pruža iznimno nekvalitetne javne usluge. Riječju, u Hrvatskoj se ne isplati plaćati porez i svaka lipa koja ne završi u crnoj rupi budžeta čisti je dobitak za društvo.

U posljednjih četvrt stoljeća visoki javni troškovi (utemeljeni na proračunskom deficitu, ne i na privrednom rastu) služili su isključivo za financiranje opstanka vladajućih elita, njenih klijenata i sumnjivih javnih investicija. Društvena korist ostala je nesrazmjerno mala u odnosu na količinu spiskanog novca. Stvorena je golema interesna utvrda čiji opstanak podjednako podupiru i politička elita (jer je proračunska preraspodjela šupljeg i praznog najvažnije uporište njene moći) i sindikati javnih službi (kojima dakako odgovara ogromni kišobran koji ih štiti od tržišnih neizvjesnosti).

Zahtjev da javni sektor postane učinkovit sâm po sebi je racionalan – zapravo toliko racionalan da ga je suvišno isticati – no, u hrvatskom kontekstu stavljen je u službu očuvanja postojećeg neodrživog stanja. Govori se, doduše, i o ukidanju suvišnih državnih tijela, ali je dvojbeno postoji li stvarna politička volja (i moć) da se takvo što doista i provede. Pored toga, mehaničko umanjenje državnog aparata nema osobitog smisla bez svođenja administrativnih ovlasti države u privredi na nužni minimum. Pušten je nedorečeni probni balon o reformi zdravstvenog sustava i dočekan je na nož. Ideja o holdingu koji bi objedinio javna poduzeća puko je institucionalno pregrupiranje radi uspostave novog centra političke moći. Jasno, privatizaciju tih poduzeća nitko se ne usuđuje ni spomenuti.


Najzanimljivija od svega je formula kojom se želi postići učinkovitost toga sustava, a na tragu je komunističke teze da je sistem dobar ali ne funkcionira zbog pomanjkanja društvene svijesti. U suvremenoj verziji potraga za visokom društvenom sviješću zamijenjena je tvrdnjom kako na odgovorne položaje treba postaviti poštene, moralne i stručne kadrove (toliko stručne da samo što nisu umrli pod teretom vlastite stručnosti), ukratko, avangardu koja u ovoj verziji nije avangarda radničke klase nego avangarda nacije koja će "voditi" narod u crveno-bijelo-plava praskozorja u kojima će se umjesto petogodišnjih planova ostvarivati tisućgodišnji snovi dok umjesto pjesme mladih radnika – čelična jutra, dim iz dimnjaka / visoke peći potpaljujem ja – odjekuju crkvena zvona.

Inzistiranje na nekakvim posebnim kvalitetama državnih i javnih dužnosnika je opasna zabluda, utopija koja, kao i svaka utopija, zaudara na totalitarizam. Prije svega, ljudi su nesavršena i proturječna bića pa je utoliko potraga za dužnosnicima posebnog kova ab ovo osuđena na propast. Drugo, doista sposobni i pošteni ljudi u pravilu se ne bave politikom. Veći ili manji moralni ili emotivni poremećaj temeljni je preduvjet za obavljanje tog posla. Možda iznimaka ima u Skandinaviji, ali Skandinavija je daleko. Treće, demokracija nije moralistička gnjavaža nego poredak koji se temelji na višestruko provjerenoj pretpostavci da su ljudi skloni svakojakim moralnim i intelektualnim sunovratima. Da nije tako demokracija sa svojim institucijama i procedurama ne bi bila ni potrebna nego bi bilo dovoljno ministrante unaprijediti u ministre, ministre u magistre, a stručnjake u domoljube i uz suze radosnice prepustiti im vlast do daljnjega. Nema ničeg strašnijeg od vladavine poštenih i posvećenih fanatika.

Jedini pravi i sasvim dovoljni motiv za koliko-toliko podnošljivo obavljanje javnih poslova je – za političare – strah od sljedećih izbora i gubitka vlasti, strah od neovisnih medija, parlamentarne kontrole i, nerijetko, strah od kaznenog progona, a za armiju državnih službenika ¬– strah od gubitka zaposlenja. Kada država – od predsjednika vlade pa do posljednjeg pozornika i šalterskog službenika – ne drhti od toga straha i kada se usudi biti toliko drska da od građana zahtijeva ljubav i poštovanje, preobražava se u silu koja proždire i društvo i ekonomiju i, u krajnjoj konzekvenci, ljudske živote.

Nekim čudom naivni puk u tu nakazu polaže nade i očekuje da će mu ona osigurati egzistenciju, pa čak i zadovoljavati neke emotivne potrebe, iako su te iste nade i očekivanja najveća prepreka uspostavi racionalne, jeftine, svrsishodne, demokratske i učinkovite vlasti, pa time i ekonomske konjunkture. Samo odricanjem od tih emocija mogu se stvoriti okolnosti u kojima će se možda pojaviti koliko-toliko podnošljiva vlada, pri čemu je podnošljivost – ništa više od toga – maksimum koji vlast i država mogu pružiti građanima. Loša vladavina počiva na podanicima zaljubljenima u domovinu. Demokracija počiva na razumu i sumnjičavim građanima. Tek kad spram države i njenih službenika građani budu gajili oprez, prezir i nepovjerenje mogu se nadati da će spasiti sebe i svoju sudbinu. Dotad će glupava potreba za nadom ostati jamac njihove bijede.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!