KOMENTAR GORDANA DUHAČEKA

Glasat ćete za SDP i HDZ, ali budućnost su ekstremnije stranke

  • Autor: Gordan Duhaček
  • Zadnja izmjena 20.07.2016 20:11
  • Objavljeno 20.07.2016 u 19:51
hrvatska zastava

hrvatska zastava

Izvor: Cropix / Autor: Vlado Kos / CROPIX

Hrvatska opet ide na izbore, a već se može primijetiti da će se ponoviti uobičajena borba dva politička lagera, predvođena HDZ-om i SDP-om, za nadmoć; odigrat će se još jedan primjer business as usual politike koja cijelo društvo već godinama drži u patu. SDP se čak i hvali time da u kampanji ne planira ponuditi ništa novo dok se HDZ vraća na proeuropski kurs iz vremena Ive Sanadera i Jadranke Kosor, ni ne trudeći se predstaviti to kao nešto novo. Novosti će i ovaj put morati doći s političke margine, zapravo najdinamičnijeg dijela hrvatske političke scene, o čijem se utjecaju i važnosti rijetko kada progovara u mainstream medijima

Ono što je danas možda zanemareno, što se smatra ekscentričnim i neprihvatljivim, sutra može postati neupitno opće mjesto, oko kojega uopće nema prijepora. Primjeri ideja s margine koje su ušle u mainstream mogu se naći diljem svijeta, pa tako i u Hrvatskoj - npr. stav o potrebi pomirbe unutar hrvatske nacije, tj. pomirbe ustaša i partizana odnosno njihove djece. Originalna ideja je, ni manje ni više, došla od Maksa Luburića šezdesetih godina prošlog stoljeća, kasnije ju je kao dio svoje političke platforme preuzeo Franjo Tuđman, doduše pozivajući se radije na Francisca Franca, a danas je ona odavno uobičajen politički folklor i neizbježna retorika koju koristi cijeli hrvatski politički mainstream, nedavno u dramatičnom obraćanju javnosti i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović.

Uvođenje ideja margine u srednju struju jedan je od načina za postizanje društvene promjene jer svježe ideje, razmišljanje izvan standardnih okvira i naoko nesvakidašnji koncepti omogućavaju napredak. U Hrvatskoj je stoga potrebno obratiti malo više pozornosti na ono što se događa na rubovima političke scene jer će se tamo naletjeti na više sutrašnjice nego u aktualnim politikama srednje struje, ponajviše HDZ-a i SDP-a, o čijim se sličnostima i razlikama sve odavno zna. Sve ono što se događa u širokom političkom centru u Hrvatskoj - a tako se definira i većina građana, kako je pokazalo nedavno objavljeno istraživanje Instituta Ivo Pilar - odavno je već viđeno. Od SDP-ova vabljenja HSS-a do najnovije modernizacije HDZ-a, sve je to deja vu koji RH neće donijeti ničega posebno novoga ili korjenite promjene. Za to je potrebno pogledati u politički prostor koji se nalazi desnije od HDZ-a i ljevije od SDP-a, prostor koji obuhvaća nemali dio glasačkog tijela i kojemu hrvatsko izborno zakonodavstvo poprilično otežava parlamentarnu reprezentaciju. Sistem jest namješten tako da preferira velike predizborne koalicije i status quo te se već nekoliko ciklusa glasanje odvija u velikoj mjeri sa začepljenim nosom.

No ako je izborno zakonodavstvo uređeno tako, ne znači da tako funkcionira i hrvatsko društvo, u kojemu se jasno vidi kako postoje veliki prostori politike koju ne obuhvaća HDZSDP.

Desni je prostor trenutno zapravo vrlo dinamičan u ideološkom smislu, raspolućen oko odnosa prema HDZ-u. Oni koji su za zaustavljanje povratka Zorana Milanovića na vlast pod svaku cijenu zagovaraju stav da treba začepiti nos i glasati za HDZ pod vodstvom Andreja Plenkovića, a on zbog obiteljskog porijekla i briselske karijere izaziva zazor kod brojnih hrvatskih desničara.

No za budućnost hrvatske politike važniji su oni na desnici koji odbijaju koaliranje s HDZ-om i zagovaraju funkcionalnu političku opciju desno od najmnogobrojnije hrvatske stranke. Kada se pogledaju rezultati nekoliko proteklih parlamentarnih izbora, jasno je da tu ima najmanje 10 posto glasova, što bi se pametnom prilagodbom D’Hondtu moglo pretočiti i u desetak saborskih mandata. U tom se političkom prostoru kreću raznolike pravaške stranke, stranka Željke Markić, konzervativci Ruže Tomašić, Obiteljska stranka i slične, zapravo ključni akteri nekih od primjetnih promjena u političkom mainstreamu poput stavljanja teme lustracije na dnevni red. Iako i dalje zakonski neuobličena, ideja potrebe za lustracijom - koju je preuzeo i Karamarkov HDZ - došla je baš s prostora izvanparlamentarne desnice i zasigurno neće uskoro napustiti mainstream, barem kao sustavni eho razočaranja zato što nije provedena.


Dapače, u ironičnom preokretu sudbine pokretanjem referenduma kao sredstva afirmacije određenih tema i osoba (što je još jedna inovacija u političkom mainstreamu Hrvatske), u čemu se najbolje istaknula U ime obitelji, u praksi je provedena ideja direktne demokracije, koju je prethodno teorijski artikulirala aktivistička ljevica. Direktna demokracija bila je godinama jedna od poštapalica na svakom Subversive Festivalu, ali je u hrvatskoj političkoj praksi nije zapaženo primijenila domaća ljevica, nego baš suprotna strana političkog spektra, što svjedoči i o tome da se uvelike razlikuje situacija na te dvije scene.

Naime, lijevi rubovi hrvatske politike su mnogo manje živahni i raznoliki nego desni jer je većina konkretnog političkog potencijala usmjerena na rad u civilnom društvu i udrugama, dakle promjene postignute aktivizmom i/ili zagovaranjem, a ne kroz popularnu, pa i izbornu podršku. Tu je i moment polugodišnjeg kaosa Oreškovićeve vlade, naročito problematičnog ministrovanja Zlatka Hasanbegovića, što će dosta ljevičara koji su možda prespavali prošle izbore potaknuti da ipak podrže SDP i neomiljenog im Milanovića.

Djelomičan izuzetak na lijevoj sceni je, naravno, Radnička fronta, formalno politička stranka, no u praksi umnogome podsjeća na još jednu nevladinu udrugu. (Isto vrijedi i za liberalno-progresivnu Za grad.) Stranke kao što su Josipovićeva Naprijed Hrvatska, ORaH i Laburisti, koje bi mogle pokriti prostor lijevo od SDP-a, za to em nisu sposobne em nisu nužno u svemu lijevo od SDP-a. Još gore, u ideološkom smislu nisu ponudile ništa pamtljivo novo hrvatskoj politici. Daleko više je suvremene lijeve politike u domaći mainstream unio, primjerice, Srećko Horvat i raznolike nevladine udruge nego sve stranke koje se samodefiniraju kao progresivci, ljevica, lijevi centar i slično.

Uostalom, baš to je jasno i desnom rubu političke scene, koji je prolio rijeke žuči na račun, recimo, GONG-a, dok se Laburistima i Radničkom frontom uopće ne bave, prepoznavši tko zapravo ima političku moć odnosno tko je pravi protivnik. Zato se gradi i desno-klerikalna civilna scena.

Za ulazak u Sabor više nego dovoljan broj glasača u Hrvatskoj se može naći i desnije od HDZ-a i ljevije od SDP-a, što je politički potencijal koji ostaje neiskorišten isključivo zbog političke nezrelosti i nepromišljenosti ključnih aktera na tim scenama. Šteta je što se sav taj potencijal hrvatske demokracije i pluralizma ne ogleda u najvišem predstavničkom tijelu Republike. Ali ako već svoj politički utjecaj ne uspijevaju ostvariti preko izbora, kao inkubator ideja i politika obje su margine daleko vitalniji i važniji dio domaće političke scene nego HDZ, SDP i pripadajući im koalicijski partneri.

Jer dobar dio onoga čime će se vladajući i opozicija baviti sljedećih godina određen je opsesijama i akcentima (paradno ekstremne) hrvatske desnice i ljevice nego originalnim politikama mainstreama. Baš zato što su skoro podjednako isprazni, HDZSDP trebaju marginu da im ponudi dašak političke kreativnosti. Zato HDZ i SDP nisu hrvatska budućnost jer za tu budućnost ne uspijevaju ponuditi ništa novo. Budućnost je na margini, sviđala se ona nekome ili ne.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!