Nastojanja Europske unije da diverzificira opskrbu plinom zadnjih godina urodila su u određenoj mjeri plodom: udio ruskog plina u uvozu 28 država članica smanjio se s 45,1 posto 2003. na 31,9 posto 2012., po podacima Eurostata.

'Europa se oslobodila stanovite ovisnosti o ruskom plinu, no Gazprom će ostati ključan igrač u Europi', rekla je Pascale Jean, stručnjakinja za plin konzultantske tvrtke PriceWaterhouseCoopers.

Gazprom to uostalom opetovano ističe: njegov udio u europskom uvozu prošle se godine povećao, a u zadnjih je deset godina općenito stabilan neovisno o političkoj situaciji.

Uz to, proizvodnja plina u Europskoj uniji (dakle bez Norveške), koja sada pokriva otprilike trećinu potražnje, trebala bi se smanjiti za 15 do 20 posto do 2020. te za 25 do 30 posto do 2030.

'Udio ruskog plina u Europi idućih će se godina vjerojatno ponovno povećati, sviđalo se to nama ili ne', prognozira Tim Boersna, stručnjak za energetiku američkog instituta Brookings.

Smanjenju proizvodnje plina u britanskom Sjevernom moru, koje je već započelo, i očekivanom smanjenju u nizozemskim vodama, trebalo bi dodati i smanjenje proizvodnje u velikim opskrbljivačima kao što je Alžir. 'Tržište će sve više diktirati da će ruski plin biti taj koji će popunjavati taj manjak', ističe.

Europsko plinsko tržište nalazi se danas na prekretnici zbog dva neplanirana događaja u zadnjih deset godina – procvata plina iz škriljevca u Sjedinjenim Državama i nuklearne katastrofe u Fukushimi.

Nakon zaustavljanja svih japanskih nuklearnih reaktora, ionako velik azijski apetit za plinom (posebice ukapljenim prirodnim plinom, LNG) jako se povećao, kao i cijene plina na azijskom tržištu. Proizvođači, u prvom redu katarski, koji su omogućili Europi da se malo oslobodi Rusa, okrenuli su se unosnijim tržištima Kine, Južne Koreje i Japana.

Teroristički napad u In Amenasu, na istoku Alžira, prošle godine i česti prekidi u opskrbi na plinovodu koji povezuje Libiju i Italiju bacili su sjenu na pouzdanost sjevernoafričkih opskrbljivača.

'Bez bitnog povećanja izvoza plina iz sjeverne Afrike i zbog kašnjenja dodatnog izvoza iz Azerbajdžana, europska opskrba svodit će se na takmičenje između Rusije i proizvođača LNG-a', ocjenjuje Međunarodna agencija za energiju u svojem nedavnom izvještaju o plinu u svijetu do 2018.

'Srećom za Rusiju, žeđ za LNG-om u Aziji znači da će dodatna ponuda LNG-a ondje biti uglavnom i apsorbirana, ostavljajući tek manji dio za Europu', navodi agencija.

Obećani prije puno godina, novi kaspijski izvori još se nisu materijalizirali. Projekt Južnog plinskog koridora koji zaobilazi Rusiju doduše napreduje, no ti će se plinovodi morati nositi s konkurencijom Južnog toka, koji podržava Gazprom i koji bi trebao proraditi 2015.

Norveška, koja se nada da će do 2020. blago povećati ili barem konsolidirati proizvodnju plina, mogla bi profitirati od opreza Europe prema Moskvi. Ta je zemlja 2012. nakratko bila prvi opskrbljivač EU-a i mogla bi osvojiti još koji dio tržišta, smatraju analitičari.

Nedavna otkrića plina u istočnom Sredozemlju (Cipar, Izrael) također bude europske nade.

No, pogled Europe sve se više okreće prema drugoj obali Atlantika, prema višku plina iz škriljevca u Sjedinjenim Državama, koje su postale prvi svjetski proizvođač. Tim više što je mogućnost iskorištavanja plina iz škriljevca u Europi dvojbena i jako kontroverzna.

Amerikanci imaju nekoliko projekata za gradnju postrojenja za izvoz LNG-a, no za sada se gradi samo jedno (terminal Sabine Pass). Procedure odobrenja za još četiri u prilično su poodmakloj fazi.

'Američki LNG trebao bi postati glavni izvor opskrbe u svijetu u kriznim situacijama, što će biti osobito važno za europske kupce', ističe Will Pearson, analitičar Eurasije. No prve američke isporuke plina očekuju se tek 2016. i to postupno, napominje. A Azija će biti privlačna i američkim proizvođačima.

U očekivanju američkog LNG-a, Europa već kupuje ugljen koji Sjedinjenim Državama više toliko ne treba i koji se zadnje dvije godine pokazao kao važna zamjena za plin.