Prije 70 godina, Velika Britanija vladala je carstvom koje je na svojem vrhuncu obuhvaćalo četvrtinu svjetskog stanovništva na pet kontinenata. Danas riskira ostati sama, s teritorijem tek nešto većim od Islanda, ako na referendumu u četvrtak bude glasovala za izlazak iz EU-a (Brexit).

U toj raspravi Engleska je na prvoj liniji. Gospodarski, kulturni i demografski pokretač Ujedinjenog Kraljevstva, ona bi bila najviše ugrožena u slučaju razlaza. Ona je također najmanje proeuropska od četiri sastavnice države.

‘Nemojmo postati mala Engleska’, apelira premijer David Cameron, braneći ostanak zemlje u EU-u i njezino jedinstvo.
‘Ovaj referendum o Brexitu pokazuje da ne možemo preboliti carstvo. Oni, posebice najstariji, koji se ne prepoznaju više u sve raznolikijem društvu imaju sluha za narativ koji im predlaže da uđu u vremenski stroj i počnu sve ispočetka, Govore: ah, kad bismo samo mogli izići iz te proklete Europe i ponovno postati velika nacija’, objašnjava Michael Skey, stručnjak za pitanja identiteta sa Sveučilišta u Loughboroughu.

‘Naša Francuska revolucija’

Odatle, po njemu, potječe neprekidno prizivanje prošlosti i posebice Drugog svjetskog rata koji je, iako joj je donio kraj kao kolonijalnoj sili, isto tako bio ‘posljednji put kada je Velika Britanija doista bila važna’.

Više od 70 godina nakon kapitulacije nacista, nasljeđe Drugog svjetskog rata i dalje se jako osjeća u zemlji u kojoj zrakoplovi Spitfire redovito nadlijeću London i u kojoj se sjećanje na Winstona Churchilla priziva u svim raspravama.

Na Europskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj engleski navijači svaki dan pjevaju kako je ‘RAF iz Engleske srušio’ nacističke bombardere.

Zato nije ni čudo da je referendumska kampanja prepuna aluzija na Drugi svjetski rat. Posebice na strani pobornika Brexita čiji je vođa Boris Johnson čak spomenuo Adolfa Hitlera.

‘Za razliku od drugih europskih nacija, izišli smo iz rata bez stida. Ova zemlja je pobijedila fašizam i dugo se borila sama. Godina 1940. ključna je u britanskom umu. To je nama naša Francuska revolucija’, objašnjava Robert Colls, profesor povijesti na Sveučilištu De Monfort u Leicesteru.

‘Prošlost je poput omiljene dječje igračke koja nas umiruje kad je riječ o našem mjestu u svijetu. To otkriva duboku nesigurnost i istinski problem identiteta’, dodaje novinar i povjesničar Patrick Bishop.

Veteran za Britaniju

Da mnogi Britanci doista tako razmišljaju, potvrđuje bivši pilot RAF-a Bryan Neely, koji se još uvijek jako dobro drži iako će uskoro napuniti 92 godine.

On smatra da će samo Brexit vratiti Ujedinjenom Kraljevstvu njegovu nekadašnju slavu koju danas guše ‘plutokrati u Bruxellesu’.
‘Sami smo se branili 1940. Možemo opet’, rekao je taj aktivist kampanje ‘Veterani za Britaniju’.

‘Volim Europu’, rekao je u razgovoru za France Pressea uz šalicu čaja u svojem domu u londonskom Notting Hillu. ‘Ali mrzim EU koja dopušta da plutokrati unište zemlje koje su toliko bogate poviješću i kulturom.’

‘Tko su ti financijaši iz Bruxellesa? Neka se popnu u zrakoplov i dožive da im meci zuje oko glave u kokpitu. Oni ne znaju ništa o životu’, kaže.

Neely je u ratu stekao duboko uvjerenje da Britance krasi jedinstven karakter, mješavina ponosa, snage i izdržljivosti. ‘Govore nam samo o brojkama, prijete neizbježnom katastrofom. A gdje su bili 1940? Tada se digao samo jedan čovjek: Churchill. Ne bismo bili u ovoj situaciji da je on još živ.’

Rođen u Indiji, Neely je doživio raspad britanskog carstva. Danas strahuje za identitet Engleske. ‘Nisam protiv imigracije, ali ona mora biti kontrolirana. Gubimo, kao nacija, sve što nas karakterizira. Imigracija je posve ugušila naš engleski duh. Ako Europa želi toliko Englesku, neka pusti da Engleska bude Engleska’, poručuje on.

U Europsku ekonomsku zajednicu ušli ‘natraške’

Sunder Katwala, direktor think tanka ‘British Future’, drži da je osjećaj slave doživljen 1945. u samom temelju problematičnih britanskih odnosa s EU-om.

‘Po završetku rata, Velika Britanija, uvjerena da je još uvijek među prve tri svjetske sile, promatrala je europski projekt sa stanovitom nezainteresiranošću. Kada je u Sueskoj krizi 1950-ih postalo očito da je to pogrešno, europski vlak već je krenuo’, kaže on.
Kada su se Britanci napokon ukrcali, 1973., to je bilo ‘natraške’ i prekasno da bi ‘oblikovali zajednicu kako mi odgovara’, smatra taj analitičar.

‘Britanci, budući da imaju manje traumatizirajuća sjećanja iz Drugog svjetskog rata, manje su privrženi ideji Europe kao moralnom projektu. Skloni su smatrati EU kao čisto ekonomski i trgovački projekt, kako je general De Gaulle i predvidio. A ako im ne koristi, mnogi od njih spremni su otići’, dodaje povjesničar Robert Tombs.

Taj manjak entuzijazma potvrđuje se danas u izjavama Davida Camerona koji ne prestaje isticati svoju ‘frustriranost’ Europom koja ga ‘izluđuje’, ali s kojom se čovjek mora pomiriti iz čisto ekonomskih razloga.

Premijer ne propušta priliku podsjetiti da je Velika Britanija ‘nacija trgovaca’, neukrotiv narod koji živi na nedirnutom otoku koji nije bio okupiran od Williama Osvajača 1066. godine.

‘To što smo otok ključno je u ovoj raspravi’, kaže Sunder Katwala. ‘U Europi ima puno euroskepticizma. Ali nijedna zemlja ne postavlja si ozbiljno pitanje je li dio Europe. Velika Britanija ga postavlja.’