Prema važećim hrvatskim zakonima, protiv mons. Vjekoslava Huzjaka, bjelovarsko-križevačkog biskupa, bit će podignuta kaznena prijava jer je slučajno propucao kolegu lovca. Dok se njime bave svjetovni zakoni, pitanje je što o lovu kažu crkveni zakoni. Je li jedan klerik, u ovom slučaju visokopozicioniran, smio ići u lov? Naš sugovornik, fra Ante Vučković, bivši dekan splitskog KBF-a, poručuje: Nikako
Koji je stav službene Crkve prema lovu i lovstvu, teško je zaključiti. Izlet biskupa Huzjaka u lov te nesretno ranjavanje lovca nije situacija s kojom se često susrećemo.
vezane vijesti
Katolička crkva 3. studenog slavi spomendan sv. Huberta, koji je proglašen zaštitnikom lovaca, a na taj dan oni pohode crkve i dobivaju blagoslov. Po tome bi se moglo zaključiti da je lov prihvatljiv način razonode i angažmana. No za laike. Za klerike – ne.
Iako u aktualnom Zakoniku kanonskog prava nije zabranjen lov, zabrana se može naći u njegovoj ranijoj verziji iz 1917. godine.
'Nesreća u lovu, koja je zadesila jednog ranjenog lovca i jednog biskupa lovca, koji je umjesto životinje ustrijelio svog sulovca, otvorila je prozor za nesretni odnos Crkve i životinja. I premda je u ovom slučaju, čini se, životinja prošla bolje od ljudi, ipak nas je zaskočilo pitanje o vjeri i lovu.
Lov je već od ranih dana mnogima u Crkvi bio neprihvatljiv, premda ne i zabranjen. Sveti Augustin i Jeronim bili su uvjereni kako je lov nespojiv s kršćanstvom. Oni razlikuju lov i ribolov. Ribolov je gotovo isključivo vezan uz prehranu, a lov je povezan s privilegijama i strastima. Povezivali su ga i s gladijatorskim igrama, u kojima su i ljudi i životinje bili zlorabljeni zbog zabave', pojašnjava za tportal fra Ante Vučković.
Napominje 'da srednji vijek poznaje lov kao zabavu plemstva, stoga su, gdje god se u Crkvi pojavi svijest o razlikama staleža, česta ograničenja i zabrane lova, osim u svrhu preživljavanja. Zabrane se povezuje sa strastima koje se rađaju i gaje u lovu i s privilegijama prava na zemlju i životinje pa se zbog toga odnose na plemstvo iz društvenih, a na crkvene službenike i iz vjerskih razloga'.
Nespojivo je, naglašava Vučković, obnašati duhovnu službu i ubijati životinje, kao što je nespojivo imati privilegij na lov i loviti iz zabave dok se drugi bore s preživljavanjem.
Napominje da na lov gleda iz franjevačke perspektive. Naime, sv. Franjo, osnivač tog reda, poznat je kao zaštitnik ekologije i životinja, a poznata crtica iz njegove biografije govori o susretu s vukom koji je terorizirao talijansko mjestašce. Sveti Franjo njegov je nasrtaj zaustavio znakom križa, a potom porazgovarao s njim.
No blag odnos prema životinjama nipošto ne znači to da se životinja izjednačava s ljudima. Čovjek ima dušu i stvoren je na Božju sliku, životinja ne. Tu je da služi čovjeku. No ne za zabavu.
'Raduje me to što je odnos prema životinjama na Zapadu sve osjetljiviji. Od kućnih ljubimaca, preko otpora prema masovnom uzgoju životinja za proizvodnju hrane, do pooštrene svijesti o nepotrebnom zadavanju boli, suvišnim eksperimentiranjima ili ubijanjima životinja bez opravdanoga razloga. Uz to postajemo sve svjesniji toga koliko se terapeutskih mogućnosti krije u odnosu čovjeka i životinja. Naš svijet nije samo ljudski svijet. On obuhvaća i životinje', kaže Vučković.
Konkretno se osvrnuo na činjenicu da biskup ide u lov.
'Bilo bi dobro i poželjno da ova nesreća posluži boljoj i sretnijoj svijesti o tome da svaki vjerski službenik, a posebno netko tko je kao biskup istaknut i vidljiv, propovijeda i svjedoči ne svojim riječima, nego načinom života. Ne bi bilo dobro, a moglo bi se dogoditi, da ovaj nesretni slučaj bude najvažnija biskupova propovijed', znakovito je zaključio.
