Idite na posao, ostanite doma; ne nosite maske, evo kako ćete ih napraviti od starih majica, bez šivaće mašine....Popuštanje mjera i postepen izlazak iz izolacije, prema predlogu britanskog premijera Borisa Johnsona, uključuje postupno vraćanje ljudi na posao, ukidanje niza ograničenja 'socijalne distance' i otvaranje osnovnih škola. S druge strane, preporuča se prekrivanje lica u zatvorenom prostorima, na snazi ostaje dvotjedna karantena za većinu putnika iz inozemstva...

Javnost je zbunjena, no to i nije neka novost. Mnogi tvrde da se na osnovi ovih smjernica ne može shvatiti što se zapravo očekuje od javnosti. Baš kao što to nisu shvaćali ni dosad, od pojave prvog slučaja zaraze na britanskom tlu, krajem siječnja.

Britanija je, čini se, vrlo komotno ušla u cijelu ovu priču, zanoseći se teorijama o imunitetu stada. Takvu je, mnogi će reći promašenu i svakako nedosljednu politiku, nedavno secirao i magazin Time.

Kako god bilo, u samo nekoliko tjedana pokazalo se da nije isto razbacivati se brojkama i postocima te se suočiti sa stvarnošću kad ti bolest razvali vrata i uđe u dom. Bilo je lako teoretizirati kako treba pustiti da se razbole milijuni i tako sačuvaju ugroženi, no kad su se počeli razbolijevati i umirati i poznate osobe, priča se naglo promijenila. A još kad im se razbolio i premijer...

Političari pod baražnom paljbom

Britancima se dogodilo da su se mjere počele zaoštravati u vrijeme u kojem su ih neke druge države već počele razvodnjavati. I dok su se u tim zemljama vlade mogle hvaliti velikim porastima popularnosti, što su dakako rado oglašavale na sva zvona, britanski su se političari našli pod baražnom paljbom: te su provodili pogrešne strategije, te nisu slušali savjete Svjetske zdravstvene organizacije, te nisu nabavili dovoljno sredstava za osobnu zaštitu. Jednostavno, pali su na ispitu, i to nekoliko puta.

Epidemiolozi i djelatnici službi javnog zdravstva uporno su ponavljali kako je britanska strategija borbe protiv Covida-19 bila velika zbrka. A to je dovelo do kašnjenja u nabavi osnovne opreme i testova, nerazumljivih poruka javnosti i zakašnjelog donošenja mjera o potrebi i obavezi održavanja razmaka između ljudi te niza drugih ograničenja koja su u drugim zemljama, pokazalo se, brzo davala rezultate.

Prva pogreška počinjena je 31. siječnja

Prva britanska pogreška, kažu epidemiolozi, učinjena je još 31. siječnja, kad je u zemlji zabilježen prvi slučaj zaraze. Premijer Boris Johnson nije se tada pojavio na sastanku vladinog odbora za hitne slučajeve COBRA i umjesto toga na sastanak je delegirao svog zdravstvenog tajnika Matta Hancocka. Dakako, tada nije donesen nikakav suvisao zaključak ni dogovorena nekakva strategija ili skup mjera.

Johnson se počeo baviti koronavirusom tek početkom ožujka, vjerujući da se ne treba miješati u posao britanskih znanstvenika i liječnika. Iako neupitni stručnjaci, oni nisu mogli učiniti ono što je zadatak političara na vlasti: osigurati dovoljno opreme koja je doslovno nestajala s tržišta kako se pandemija širila na sve strane.

Problem se u početku nije činio velik; prvi su slučajevi izolirani, otkriven je i put kojim je bolest stigla u zemlju. No Britanija je gusto naseljena pa kad su počeli proboji, procurilo je na sve strane.

'Gaženje sombrera' i izravnavanje krivulje

Kritičari će Johnsonu i njegovoj vladi na nos stavljati Njemačku, u kojoj je tijekom ožujka dnevno testirano 20.000 ljudi; u Britaniji manje od 2000. Ne zbog nekog plana, nego zbog toga što se testova više nije moglo nigdje kupiti.

Slijedio je niz kontroverznih odluka. Dan nakon što je Svjetska zdravstvena organizacija proglasila pandemiju Britanci su 12. ožujka odlučili da više neće pratiti i testirati kontakte oboljelih. Umjesto toga, pokrenuta je 'faza kašnjenja' sa zadatkom da se 'izravna krivulja'.

'Moramo zgaziti ovaj sombrero', rekao je Johnson novinarima i službenicima natiskanima u njegovoj rezidenciji u Downing Streetu 10.

Četiri dana kasnije Johnson je napokon savjetovao građanima da se počnu 'socijalno distancirati'. U međuvremenu je njegov glavni medicinski savjetnik ispričao novinarima priču o tome kako je glavni vladin cilj razviti 'imunitet stada', odnosno pustiti da se virus proširi zdravom populacijom kako bi se time zaštitili najugroženiji.

Istini za volju, treba reći da 'imunitet stada' nikad nije bila službena politika britanske vlade, ali je poruka bila najblaže rečeno zbunjujuća u trenutku u kojem je javnost očekivala jasne i glasne upute za to što da se radi.

Već 16. ožujka Johnsonova vlada u ruke je dobila studiju Imperial Collegea i Londonske škole higijene i tropske medicine, u kojoj je pisalo da bi utjecaj bolesti mogao biti puno gori nego što se mislilo. Ne učini li vlada ništa, moglo bi umrijeti 510.000 ljudi; nastavi li vrludati, umrijet će ih upola manje.

Johnson mijenja priču

Istoga dana Johnson je promijenio priču i počeo govoriti da bi svatko tko može trebao raditi od kuće te izbjegavati javna mjesta poput pubova i restorana. No nikakve mjere i dalje nisu bile obvezujuće ni za koga. Trebalo je proći još sedam dana da se napokon pojavi na televiziji i objavi kako se zemlja od sutra 'zatvara'.

Tjedan između 16. i 23. ožujka bačen je u vjetar, negoduju Johnsonovi kritičari. Njegovo konzervativno shvaćanje nedodirljivosti osobnih sloboda našlo se u sukobu s onim što je nužno učiniti. Vlada je napokon reagirala, ali prilično nevoljko.

Nakon što je 27. ožujka Johnsonu dijagnosticiran COVID-19 pažnja javnosti nakratko se skrenula s pitanja testiranja te nedostatka pribora i opreme. Kad je završio na intenzivnoj njezi, činilo se da je gotov.

Premijer se ipak relativno brzo oporavio i mnogima se učinilo da je iz bolnice izašao neki novi Johnson, onaj koji zahvaljuje liječnicima što je živ. A kad mu se ubrzo rodio sin, dao mu je ime po liječnicima koji su se brinuli o njegovom zdravlju dok mu je život visio o koncu u krevetu bolnice St. Tomas.

Bačeni milijuni

No testova i dalje nije bilo dovoljno, a milijuni funta plaćeni su kineskoj tvornici za opremu koja nije radila.

Britansko gospodarstvo, govore zloguke prognoze, moglo bi se do ljeta srozati za trećinu, a bez posla bi moglo ostati još dva milijuna radnika. Svi govore o novim valovima pandemije, a Britanija, mnogima se tako čini, kaska za drugim zemljama te i dalje nema neki suvisao plan.