Igor Belanov zabio je tri gola Belgiji. Bilo je to 1986. u Meksiku, u jednoj od onih utakmica koje izgledaju kao da ih je nogomet smislio u deliriju. SSSR je imao moćnu momčad, Valerija Lobanovskog na klupi i napadača koji će te godine osvojiti Zlatnu loptu. Belanov je zabio hat-trick, a svejedno je izgubio. Belgija je nakon produžetaka pobijedila 4:3 i otišla dalje.

Trideset šest godina kasnije Kylian Mbappe napravio je nešto još veće. U finalu Svjetskog prvenstva zabio je tri gola Argentini, nosio Francusku iz mrtvih, udarao kao čovjek koji odbija prihvatiti kraj. Ni to nije bilo dovoljno. Argentina je slavila nakon penala, Messi je dobio svoj završni kadar, a Mbappe ostao s hat-trickom koji je ušao u vječnost i porazom koji je bolio kao nepravda.

Ali ni Belanov ni Mbappe nisu napravili ono što je napravio Ernest Wilimowski. On je zabio četiri gola na jednoj utakmici Svjetskog prvenstva. I ispao.

Ta bi rečenica sama po sebi bila dovoljna za nogometni mit. Četiri gola Brazilu, protiv Leonidasa da Silve, protiv zemlje koja će desetljećima kasnije postati drugo ime za nogometnu čaroliju. Četiri gola na poljskom debiju na Svjetskom prvenstvu. Četiri gola u utakmici koja je završila 6:5 nakon produžetaka i koju su poljske novine opisale kao dvoboj koji je mogao izmisliti samo redatelj savršeno upućen u psihologiju mase.

A ipak, Wilimowski nije ostao samo kao junak. Ostao je kao vjerojatno najtužniji junak u povijesti Mundijala.

Jedan od najvećih nogometaša svoje zemlje, možda i najveći kojeg je Poljska imala prije rata, nakon 1945. gotovo je nestao iz poljskog sjećanja. Čovjek koji je zabijao kao da se igra s fizikom, koji je s Ruchom osvajao naslove i koji je za reprezentaciju imao gotovo nestvaran golgeterski učinak, postao je ime koje se desetljećima izgovaralo šapatom, s oprezom, s prijezirom ili s nelagodom.

Jer Ernest Wilimowski, poljski heroj iz 1938., zaigrao je tijekom rata za nacističku Njemačku. I tu počinje priča koja se ne može samo i isključivo svesti na riječ 'izdajnik'. Istina je puno kompleksnija.

Ovo je priča o čovjeku rođenom na mjestu gdje identitet nikad nije bio jednostavan, u vremenu u kojem su granice gutale ljude, a ne ljudi birali granice. O Šleskoj, zemlji između jezika, vojski, zastava i strahova. O nogometašu koji je možda mogao postati poljski Pele prije Pelea. O mladiću koji je donio odluku u vremenu u kojem je svaka odluka mogla biti pogrešna.

Da je odbio naciste, možda bi završio u logoru. Možda bi odmah bio ubijen. Kao Matthias Sindelar. Kad ih nije odbio, Poljska ga je izbrisala. A on je, možda najtragičnije od svega, samo htio igrati nogomet.

Dječak iz zemlje između dvije zastave

Ernest Wilimowski rođen je 1916. u Katowicama kao Ernst Otto Pradella. Već u toj prvoj rečenici sve je komplicirano.

Gornja Šleska tada nije bila samo mjesto na karti, nego područje u kojem su se sudarali Poljaci i Nijemci, imperiji i nove države, jezici u kući i jezici u školi, prezimena i lojalnosti. Njegov otac, njemački vojnik, poginuo je na istočnom bojištu Prvog svjetskog rata. Majka Pauline osjećala se više Nijemkinjom nego Poljakinjom, dok ga je očuh Roman Wilimowski, poljski patriot čije je prezime Ernest preuzeo, kasnije usmjerio prema poljskom obrazovanju.

Kod kuće se govorilo njemački i šleski. U životu se tražila pripadnost. Na papiru su ga mogli zvati Poljakom, Nijemcem ili Šlezakom, ovisno o tome tko pita, kada pita i tko u tom trenutku ima vlast. Nogomet je bio jednostavniji.

S devet godina priključio se 1. FC Katowiceu, klubu njemačke manjine. Bio je toliko dobar da je ubrzo završio u Ruchu iz Wielkie Hajduki, današnjem Ruchu Chorzowu, poljskom klubu u kojem će postati legenda. Nije izgledao kao heroj.

Imao je riđu kosu, pjegice, velike uši i šeretski osmijeh. Oni koji su ga gledali govorili su da nije djelovao kao sportski div dok ne bi počeo igrati. Onda bi se sve promijenilo.

Bohdan Tomaszewski, slavni poljski komentator, govorio je da je imao sreću gledati ga prije rata i da je Wilimowski bio možda najefektniji poljski nogometaš. Kazimierz Gorski, legendarni izbornik Poljske iz sedamdesetih, prisjećao se da ga je kao dječak gledao s drveta na stadionu Pogoni Lwow. Penjao se na granu da bolje vidi.

Gorski je kasnije pričao da je Wilimowski mogao predriblati nekoliko protivnika, položiti golmana na travu, pa pred gol-crtom još pričekati da se svi podignu i tek onda poslati loptu u mrežu. To je možda najbolji opis 'Ezieja'. Nije igrao samo da zabije. Igrao je kao čovjek kojem je gol bio završni čin šale.

Genij prije nego što je rat pojeo nogomet

Wilimowski je u Ruchu bio gotovo nemoguć za shvatiti današnjim mjerilima.

U 86 ligaških utakmica zabio je 117 golova. S klubom je bio prvak Poljske 1934., 1935., 1936. i 1938. Za reprezentaciju je odigrao 22 utakmice i zabio 21 gol. U nekim izvorima brojke se razlikuju za gol ili utakmicu, što samo pokazuje koliko se i oko njega godinama vodila zbrka, ali ne mijenja bit: Takav ritam u poljskom nogometu prije rata nitko nije imao.

Andrzej Gowarzewski, jedan od najvažnijih poljskih sportskih kroničara, napisao je o njemu rečenicu koja zvuči kao provokacija, ali zapravo govori o razmjerima mita: 'Bez ikakve sumnje, bio je najbolji poljski nogometaš u povijesti. Možda da je Svjetsko prvenstvo održano 1942., danas ne bismo govorili o Peleu, nego o njemu.' To nije bila samo lokalna nostalgija.

Wilimowski je imao brzinu, dribling i završnicu. Govorilo se da je imao šest prstiju na desnom stopalu, što je sam znao koristiti kao objašnjenje svoje preciznosti. Njemački tekstovi opisivali su ga kao tehničara koji je varao protivnike fintama i okretima, zabijao snažno desnom, još nježnije lijevom, a glavom gotovo nije ni pokušavao.

Velik dio njegove karijere ostao je u novinskim rečenicama, sjećanjima, statističkim knjigama i pričama ljudi koji su ga vidjeli. Nema beskrajnih kompilacija, nema usporenih snimki, nema kuta iza gola. Postoje samo tragovi.

A najveći trag ostavio je 5. lipnja 1938. u Strasbourgu.

Četiri gola Brazilu i poraz za vječnost

Poljska je tada prvi put igrala na Svjetskom prvenstvu. Nije bilo skupina kao danas. Sustav je bio okrutan: Osmina finala, jedna utakmica, pa kući. Protivnik je bio Brazil, momčad koja je već imala Leonidasa da Silvu, najveću zvijezdu turnira i čovjeka čija će slava u Brazilu trajati sve do Pelea.

Stade de la Meinau u Strasbourgu gledao je utakmicu koja je trajala dva sata i završila 6:5 za Brazil nakon produžetaka. Poljaci su gubili 3:1 na poluvremenu, a onda je počela kiša. Teren je postao težak, igra se otvorila, a Wilimowski je ušao u svoje stanje.

U nekoliko minuta vratio je Poljsku u utakmicu. Zabijao je kao da ne priznaje logiku rezultata, kao da ga poraz ne zanima, kao da s druge strane nije Brazil nego još jedna obrana koju treba prevariti. Tri gola u drugom poluvremenu odvela su dvoboj u produžetke.

'Przeglad Sportowy' pisao je dan nakon utakmice da je tijek susreta izgledao kao da ga je izmislio redatelj koji savršeno poznaje psihologiju mase. To je dobra rečenica za utakmicu u kojoj je Poljska padala, vraćala se, opet padala, opet ustajala, dok su Brazilci pokušavali preživjeti čovjeka koji nije znao odustati.

Brazil je u produžetku zabio dvaput. Leonidas je, prema tadašnjim opisima, na mokrom terenu u jednom trenutku igrao i bos jer se mučio s obućom. Wilimowski je u 118. minuti zabio još jednom, četvrti put, za konačnih 6:5. Četiri gola Brazilu. U porazu.

Poljska je ispala, ali je ispala u stilu koji je i protivnike natjerao na poštovanje. Počasni predsjednik brazilskog saveza nakon utakmice je govorio da su Poljaci igrali učinkovit, mentalno i fizički čvrst, gospodski nogomet, te da im je to bila najteža utakmica na turniru.

Poslije te utakmice za Wilimowskog su se zainteresirali i Brazilci. U njihovim klubovima već se govorilo o dovođenju poljskog napadača koji im je upravo zabio četiri gola, spominjali su se i prvi dogovori, ali od transfera nije bilo ništa. Poljski nogomet nije se želio odreći svog najvećeg igrača.

Wilimowski se vratio kući kao junak. Na najvećoj sceni pokazao je da Poljska ima napadača koji može sam uzdrmati Brazil, ali ono što je trebalo biti početak velike reprezentativne karijere ubrzo je prekinuto silom pred kojom nogomet više nije značio gotovo ništa. Sljedeće godine počeo je rat.

Pet dana prije kraja svijeta

Njegova posljednja utakmica za Poljsku dogodila se 27. kolovoza 1939. u Varšavi. Protivnik je bila Mađarska, tada aktualni svjetski viceprvak. Poljska je pred 25 tisuća gledatelja pobijedila 4:2, a Wilimowski je zabio tri gola. Pet dana kasnije Njemačka je napala Poljsku.

Za Wilimowskog, kao i za stotine tisuća ljudi u Šleskoj, identitet više nije bio stvar srca, jezika ili uspomena, nego pitanje preživljavanja. Njemačka je okupirala Poljsku, a stanovnici regije morali su se opredjeljivati na Volkslisti, njemačkoj narodnoj listi. Mnogi su to činili iz uvjerenja, mnogi iz oportunizma, mnogi iz straha, mnogi zato što je u Šleskoj život uvijek bio složeniji od jedne zastave.

Wilimowski je potpisao. Nakon toga više nije bio Ernest Wilimowski. Postao je Ernst Willimowski. I to je bila odluka koja će mu spasiti život ili uništiti ime. Možda oboje.

Njegova kći Sylvia kasnije je rekla rečenicu koja najbolje opisuje tu brutalnu sivu zonu: 'Nikad nije mnogo mario za nacionalnosti. Bio je čas Poljak, čas Nijemac, kako mu je bilo najlakše proći.' Ta rečenica može zvučati kao optužba. Ali može zvučati i kao opis čovjeka rođenog u zemlji gdje se naciju često nije biralo slobodno, nego pod pritiskom vojske, policije, susjeda i straha.

Dres s kukastim križem

Godine 1941. Sepp Herberger pozvao je Wilimowskog u reprezentaciju Trećeg Reicha. Herberger ga je gledao još 1938., u onoj ludoj utakmici Poljske i Brazila. Znao je kakvog napadača dobiva. Wilimowski je debitirao protiv Rumunjske u Bukureštu i odmah zabio dvaput. Ukupno je za Njemačku odigrao osam utakmica i zabio 13 golova.

To je brojka koja sama po sebi govori o klasi. Ali dres u kojem je došla bio je otrovan.

Nije to bila samo Njemačka. Bila je to nacistička Njemačka, država koja je okupirala Poljsku, ubijala, deportirala, razarala i pretvarala Europu u klaonicu. Na prsima nije bio samo crni orao, nego i simbol režima. Zato se Wilimowskog ne može jednostavno rehabilitirati. I zato ga se ne može jednostavno osuditi jednom riječju.

Nikad nije pristupio nacističkim organizacijama i nema dokaza da je aktivno ideološki podržavao režim, ali je igrao za njegovu reprezentaciju, nosio njemačku uniformu i sudjelovao u propagandnim utakmicama za vojnike Wehrmachta.

Da je odbio, ne znamo što bi bilo. U vremenu u kojem su ljudi zbog krivog prezimena, jezika ili sumnje završavali u zatvorima i logorima, lako je danas zamišljati moralnu hrabrost za tuđi život. On nije bio heroj otpora. Bio je čovjek zarobljen između dvije zastave od kojih je jedna postala stroj smrti, a druga ga nakon rata više nije htjela vidjeti.

'Zabijao je više golova nego što je imao šansi'

Njemačka ga nikad nije voljela kao svog do kraja. Poljska ga više nije htjela. Ali oni koji su s njim igrali znali su što je bio.

Fritz Walter, kapetan Zapadne Njemačke koja će 1954. osvojiti Svjetsko prvenstvo, igrao je s Wilimowskim u ratnim godinama i kasnije napisao jednu od najljepših rečenica o njemu: 'Zabijao je više golova nego što je imao šansi.'

Njemački 'Reichssportblatt' čudio se kako je za Chemnitz u kratkom vremenu zabio onoliko golova koliko neki klubovi postignu u cijeloj godini. Nakon sedam utakmica imao je 35 golova. Za Herbergerovu Njemačku zabijao je kao da rat nije promijenio njegov instinkt. Ali rat je promijenio sve ostalo.

Nakon 1945. Wilimowski se nije vratio u Poljsku. Nije ni mogao, ili se barem s pravom bojao da ne može. Komunističke vlasti mogle su ga progoniti zbog suradnje s Nijemcima. Ostao je u Njemačkoj, igrao za niz klubova sve do 1959. i umro 1997. u Karlsruheu. U Poljskoj je dugo bio izbrisan.

Njegovo ime nestajalo je iz službenih knjiga i statistika. U zemlji koja je nakon rata brojala mrtve, ruševine i izdaje, nije bilo puno strpljenja za nijanse. Čovjek koji je zabio četiri gola Brazilu postao je čovjek koji je igrao za Hitlerovu Njemačku. Sve između toga nestalo je u pepelu.

Povratak koji se nije dogodio

Jedna od najtužnijih epizoda njegove kasnije biografije vezana je uz Svjetsko prvenstvo 1974. Poljska Kazimierza Gorskog igrala je u Zapadnoj Njemačkoj i postala senzacija turnira. Lato, Deyna, Szarmach, Tomaszewski - generacija koja će osvojiti treće mjesto. Wilimowski je tada živio u Njemačkoj. Htio je doći do poljske reprezentacije, vidjeti ljude iz zemlje u kojoj je nekad bio najveća zvijezda, možda dobiti barem trenutak priznanja da nije bio samo izdaja.

Prema jednoj od najpoznatijih verzija, pokušao je razgovarati s Gorskim. Detalji njihova susreta ostali su nejasni. Navodno je ostavio poruku u kojoj Poljskoj želi sreću i moli Gorskog da ga ne osuđuje prestrogo.

Godine 1974. Wilimowski je ipak bio pozvan kao počasni gost njemačkog saveza na utakmicu Njemačke i Poljske, slavnu 'vodenu bitku' u Frankfurtu. Ondje je mogao susresti igrače i prevoditi između njemačkih i poljskih dužnosnika. Ali to nije bio povratak. Bio je to susret na tuđem terenu, u zemlji u kojoj je ostao, s reprezentacijom koja ga nije znala zagrliti i domovinom koja ga još nije htjela priznati.

Junak ili izdajnik?

Poljska se ni danas nije do kraja dogovorila što je Ernest Wilimowski. U naslovima se stalno vraćaju iste riječi: Legenda ili izdajnik? Junak ili izdajnik? Najbolji poljski nogometaš ili čovjek koji je okrenuo leđa zemlji? Poljski tekstovi podsjećali su da su ga nazivali najefektnijim poljskim nogometašem, najboljim poljskim igračem u povijesti i izvanrednim strijelcem, ali i izdajnikom, prodanom dušom i neprijateljem naroda.

Jedna poljska anketa iz 2016. pokazala je koliko je rana još otvorena. Među gotovo 2500 čitatelja, 41 posto nazvalo ga je legendom poljskog nogometa, 33 posto izdajnikom, a 26 posto nije znalo što reći. Možda je tih 26 posto najpošteniji odgovor. Jer Wilimowski nije jednostavan.

Ako ga proglasite samo žrtvom, brišete činjenicu da je igrao za reprezentaciju nacističke države dok je Poljska bila okupirana. Ako ga proglasite samo izdajnikom, brišete Šlesku, strah, pritisak, Volkslistu, logore, rat, činjenicu da je imao 23 godine kad je svijet eksplodirao i da obični ljudi u takvim vremenima često ne biraju između dobra i zla, nego između opasnosti i druge opasnosti. On nije bio Oscar Schindler. Nije bio ni karikaturalni negativac. Bio je nogometaš. Možda je baš zato njegova priča toliko tužna.

Jer u normalnom svijetu Ernest Wilimowski bio bi samo igrač koji je 1938. zabio četiri gola Brazilu, postao legenda i desetljećima kasnije dobio spomenik, stadion, dokumentarac i dječake koji nose njegov dres. Ali njegov svijet nije bio normalan.