Taj genij ovih dana piše Ermedinu Demiroviću, najboljem bosanskohercegovačkom napadaču.

Piše mu da ima 'dvije ljeve noge', da se 'fati odbojke', da je 'lopata', da 'od*ebe od Bosne', da se skupi novac za avionsku kartu i pošalje ga kući. Piše mu i ono najjadnije od svega: 'Molim te nemoj više igrati, ono što si ti promašio ne bi ni dijete... nemaš ti pojma.'

Eto, to je valjda ta ljubav prema reprezentaciji. Kad igrač zabije, onda je 'naš Ermedin'. Kad promaši, onda je višak prtljage.

Promašuje, ali ne bježi

Istina, Demirović promašuje. Promašio je protiv Kanade priliku za 2:0, a prije toga mu se dosta toga nije poklopilo ni protiv Walesa u play-offu za Svjetsko prvenstvo. U nogometu napadača, zicer je presuda, a promašaj dokazni materijal. Sve se vidi. Sve ostaje. Sve se vrti još sto puta, iz svih kutova, kao da VAR provjerava ne samo zaleđe nego i karakter.

Ali postoji jedna sitnica koju bi trebalo reći prije nego se čovjeka razapne po Instagramu: Ne promašuje namjerno.

Nitko ne oblači dres reprezentacije da bi u najvažnijem trenutku promašio. Nitko ne sanja kao dijete o tome da će jednoga dana istrčati za Bosnu i Hercegovinu, zaigrati na Svjetskom prvenstvu pa pred golom napraviti ono zbog čega će mu ljudi pisati da nije nogometaš nego panj. Nogomet je ponekad okrutan baš zato što najviše boli one koji najviše žele.

A Demirović, uza sve promašaje, nije igrač koji se skriva. On trči, pritišće, grize, vraća se, otvara prostor, često radi i za sebe i za Edina Džeku, partnera u napadu. Kad napadač potroši noge na sve ono što se u statistici ne vidi lijepo kao gol, nije čudo da pred golom ponekad ostane bez onog pola sekunde mira koje dijeli junaka od krivca, idola od tragičara.

Navijači to, naravno, ne moraju analizirati. Lakše je napisati 'lopato'. Kraće je od taktičke analize, a i ne traži mnogo mozga.

Dres koji je izabrao sa 17 godina

Ono što je u cijeloj priči posebno ružno jest to što se zaboravlja tko je taj isti Demirović i kakav je put izabrao. Govorio je o tome kako je sa samo 17 godina prelomio i izabrao dres Bosne i Hercegovine ispred Njemačke. Prošao je mlađe selekcije, nosio taj dres i onda kada reprezentacija nije bila razglednica sreće, kada su je pratile tisuće, a ne milijuni.

'Tada mi je trener iz Leipziga u omladinskom pogonu rekao: 'Ej, slušaj, ako se odlučiš za Bosnu, u isto vrijeme se odlučuješ protiv Njemačke'. A ja kao sedamnaestogodišnjak razmišljam - ne odlučujem se ja ni protiv čega, brate, ja samo želim da igram nogomet! Nemam pojma o tim kalkulacijama. I već tada sam izabrao Bosnu.'

To je rečenica koju bi trebalo pročitati prije nego se napiše 'od*ebi od Bosne'. Jer čovjek kojem se danas poručuje da ode od Bosne jednom je, kao klinac, mogao birati lakši, mirniji, bogatiji i uređeniji put. I nije ga izabrao. Izabrao je Bosnu.

Ne zato što je netko na Instagramu otvorio peticiju. Ne zato što su mu anonimni moralni prvaci obećali aplauz. Nego zato što je osjetio da je to njegovo. A onda je kasnije, iskreno i bez glume, rekao i ono što mnogi neće reći naglas:

'Sada ljudi dođu i kažu: 'Vau, reprezentacija, super, zabavno je...'. Brate, bilo je sasvim drugačijih faza. Bilo je faza, jedno dvije-tri godine, kada sam u sebi bukvalno molio Boga: 'Molim vas, nemojte me zvati'. Toliko je sve bilo negativno, vladao je nemir, stalno neka sra**a oko ekipe... A ja nisam negativan lik, uvijek tražim nešto pozitivno. Ali došlo je do tačke kada sam sebi rekao da ovdje više nema ničeg dobrog i da se mnogo toga mora promijeniti da bi se vratila pozitiva.'

I sada, kad se ta pozitiva treba vraćati, kada se reprezentacija BiH tek drugi put u povijesti plasirala na Svjetsko prvenstvo, vraća se tako da se vlastitom igraču piše da je panj, da ga se izbaci iz reprezentacije.

Navijač nisi kad pljuješ

Naravno da navijač ima pravo biti ljut. Ima pravo reći da je promašaj bio velik, da je Demirović morao bolje, da napadač takvu šansu mora zabiti. Nogomet nije terapijska radionica i reprezentacija nije mjesto na kojem se sve mora dočekati s osmijehom i svijećom od lavande.

Ali postoji razlika između kritike i iživljavanja. Kritika je dio nogometa. Ponižavanje je dio nečega drugog. Nečega sitnog, jadnog i kukavičkog, skrivenog iza profilne slike (često lažne), zastave i lažne brige za reprezentaciju.

Navijač nisi ako pljuješ svog igrača kad mu je najteže. Navijač nisi ako ponižavaš, zviždiš i vrijeđaš čovjeka koji je pogriješio, ali nije prestao trčati. Navijač nisi ako klub ili reprezentaciju voliš samo kad je protivnik atraktivan, vrijeme lijepo, stadion pun, a rezultat dobar.

Navijač si ako si tu kad se promaši. Ako na grešku zaplješćeš i kažeš: Bit će bolje. Ako ne biraš utakmice po protivniku, kiši, terminu i šansi za dobru fotografiju s tribine.

Iz fotelje je najlakše

Iza svakog igrača stoji ono što navijač često ne vidi, ali bi morao znati: Sati treninga, odricanja, putovanja, suza, ozljeda, bolova, neprospavanih noći i trenutaka u kojima se čovjek pita može li još jednom sve ispočetka.

I zato nije slučajno Demirović na terenu. Nije slučajno da igra u jednoj od tri najjače lige svijeta, da zarađuje milijune i da ga treneri biraju za utakmice u kojima se svaki dodir s loptom važe kao presuda. Nije slučajno ni to što netko drugi, jednako glasno i jednako uvjereno, utakmicu gleda iz dnevnog boravka s daljinskim u ruci.

Samo je razlika u tome što jedan tamo vani promašuje pred svima, nakon kilometara trke i duela, a drugi pogađa baš sve - ali tek nakon trećeg usporenog snimka, iz fotelje, s čipsom u krilu, pivom u ruci i savršenim pregledom situacije.

I zato je ovo što se događa Demiroviću sramotno. Ne zato što je nedodirljiv. Nije. Ne zato što ne smije biti kritiziran. Smije. Nego zato što je najlakše udariti čovjeka kad je već spustio glavu i kad je njemu već najteže.

A možda bi baš tada trebalo napraviti ono što pravi navijači rade.

Ne pisati mu da odjebe.

Nego mu reći: Ermedine, digni glavu. Sljedeću ćeš zabiti.