Samo dvije pobjede (i to jedna na penale) u posljednjih sedam utakmica, tako bi trebalo zvučati službeno objašnjenje sa Stamford Bridgea nakon što je u srijedu ujutro Roberto Di Matteo postao osmi trener u manje od devet godina vladavine Romana Abramoviča koji je morao prazniti ured prije kraja radnog vremena. Strpljenje nije vrlina koju ovaj Rus ima i vjerojatno je i švicarskom Talijanu u Torinu bilo jasno da može početi tražiti najljepšu plažu za odmor.

Međutim jesu li zaista igre, odnosno rezultati, pravi razlog novog skidanja glava u Londonu? Ili, ako hoćete, bolje pitanje je jesu li dva poraza u prvenstvu i dva u Ligi prvaka uopće dovoljan razlog za otpuštanje trenera koji je iznenadio Europu i u ne pretjerano bogate ormare na Fulham Roadu donio najveći pehar europskog klupskog nogometa?

Ako ćemo realno - nije. Kad je Abramovič potjerao Ranierija, stvari su bile jasne - iako se zamjerao otkaz Villas-Boasu s obzirom na priče o dugoročnom rješenju, činjenica je da je i njega rezultat srušio, a apsolutno isto važi i za Luisa Scolarija. Ali slučaj Roberta Di Mattea ipak je mnogo bliži onome Carla Ancellotija ili čak Josea Mourinha. Slučaj u kojemu rezultat nije prioritet, nego tu ulogu predaje u jednu ruku biznisu, a u drugu činjenici da ruski oligarh želi da se jasno zna tko je gazda.

Ovaj put Rus je morao ići težim putem, jer je Di Matteo napravio čudo prošle sezone. Ali iako je možda na početku ove sezone djelovalo, barem za trenutak, drugačije, jasno je da Di Matteo nikada nije bio pravo rješenje za Abramoviča i da je Rus samo čekao priliku da ga se riješi. Osvajanje Lige prvaka nije bila ulaznica među legende za Talijana kakva bi bila za neke druge trenere - za Di Mattea je pehar s ušima ustvari samo bio čamac za spašavanje, koji se s vremenom ispuhao.

Na nekoliko loših predstava i rezultata Di Matteo se nadovezao ostavljanjem Torresa na klupi. Rus to vidi kroz drugačije naočale -  uložio je pedeset milijuna u Španjolca koji hladi znate već što ili, ako već hoćete, grije klupu. Negdje se crta jednostavno morala povući.

No Abramovičev problem ovim otpuštanjem nije postao nimalo manji. Štoviše, stvarni problem koji ovaj Chelsea - Chelsea 21. stoljeća - ima samo je dobio drugu dimenziju. Prije svega, činjenica da je klub koji je osvojio titulu prvaka Europe i koji konkurira za titulu prvaka u jednoj od dvije najjače lige Europe otpustio trenera, a da nije imao pravu alternativu, otkriva dozu neozbiljnosti koja već godinama prati Rusa, njegove odluke i londonski klub.

Ipak, mnogo važnija je činjenica da je još jedan trener - pao. Manje od devet godina i osam, ili sada već devet, trenera koji su u Chelseaju forsirali i napadački i defanzivni stil, u prvi plan stavljali rezultat ili umjetnički dojam, koji su bili mladi i potentni ili stari i iskusni, trenera koji su u suštini, svaki u svojoj eri, pokušali na svoj način napraviti nešto i koji su na Stamford Bridge donosili trofeje, sve moguće koji se mogu osvojiti, a da na kraju ništa od toga nije bilo - dovoljno.

Abramovič i društvo i ovim su potezom potvrdili da odgovor na pitanje koji će to ozbiljan trener preuzeti Chelsea danas ostaje isti. Niti jedan. Barem ne onaj koji ima rezultat, koji ima ime i koji u ovom trenutku nije toliko očajan da prihvati svaki posao...