Pisati o hrvatskoj nogometnoj zbilji ovog trenutka stvarno nema smisla. Ispisani su deseci stranica o našem nogometu i napisane su tone raznih analiza. I praktički sve se više-manje zna. I koji igrač Dinama ili Hajduka je danas pojeo jabuku, a koji kolač. O nogometašima se u Lijepoj Našoj sve zna.

Upravo zbog inflacije nogometnih vijesti, ali i činjenice da se svi zajedno odmaramo od najvažnije sporedne stvari na svijetu, sljedeći reci namijenjeni su pravim herojima. Namijenjeni su hrvatskim plivačima, ali i gimnastičaru Robertu Seligmanu.

U nedjelju je završilo Europsko plivačko prvenstvo u malim bazenima što se održavalo u Rijeci. Medaljama su se okitili Duje Draganja, Sanja Jovanović te hrvatska štafeta. S time da je Sanja Jovanović oborila svjetski rekord! Kad neki hrvatski nogometni klub osvoji bod protiv neke prosječne europske momčadi, mediji potroše desetke stranica za opjevavanje tog rezultata. A kad Sanja Jovanović sruši svjetski rekord, kad Duje Draganja ili hrvatska štafeta osvoje medalju - to se nađe negdje na zadnjim stranicama.

Iako se nisam bavio plivanjem, a ni nogomet baš nisam trenirao dugo, uvjeren sam da treba strahovito puno rada i odricanja za postizanje rezultata kakve su proteklog vikenda postigli naši plivači. A javnost to često doživi kao sasvim normalnu stvar - a nije. Skoro pa neopaženo je prošlo i to što se jedan od najboljih europskih leđaša posljednjih desetak godina u Rijeci oprostio od plivanja. Znate li tko? Gordan Kožulj.

Medijski smo zanijemili i u slučaju Roberta Seligmana koji je nastupao na mastersu osmorice najboljih u Madridu. Crtica ili dvije bile su napisane po medijima. No, to je zapravo zbilja medija. Plivanje i/ili gimnastika ne spadaju u velike sportove, mada su praktički bazni sportovi. U njima se ne vrti novac kao u nogometu i zato su ti sportaši manje zastupljeni u medijima i o njima se manje zna.

Zato su piscu ovih redaka puno draži plivači ili gimnastičari, ili pak stolnotenisači nego nogometaši. Ako ništa drugo, zato što oni samo svojim radom dospiju u medije, a ne zato što su zbarili neku manekenku ili su zabrijali u nekom narodnjačkom klubu.

Sve što je gore napisano nema za namjeru kritizirati bilo koga, već samo skrenuti pažnju na to da u Hrvatskoj postoji još nešto osim nogometa. Nešto što bilježi vrhunske svjetske i europske rezultate. Nešto o čemu bi se trebalo pisati češće i ne na jednodnevnoj bazi.