Sponzor rubrike
Sponzor rubrike
U nogometu postoji stara navika koja se ponavlja na velikim turnirima: Trener u završnici produžetaka uvede igrača za kojeg vjeruje da će biti mirniji, svježiji i precizniji u raspucavanju.
Na papiru zvuči logično. U praksi, barem prema podacima s europskih i svjetskih prvenstava od 1996. godine, ta ideja izgleda puno riskantnije nego što se čini.
vezane vijesti
The Athletic je objavio podatke koji pokazuju zanimljiv i prilično jasan trend: Igrači koji su uvedeni u igru u produžecima imaju znatno slabiji učinak u raspucavanjima od onih koji su utakmicu počeli od prve minute.
Posebno je izražena razlika kod igrača koji su uvedeni u drugom poluvremenu produžetaka. Od 1996. godine na europskim i svjetskim prvenstvima takvi su igrači izveli 32 jedanaesterca u raspucavanjima, a zabili su ih 18. To je uspješnost od samo 56 posto. To je ogromna razlika od klasičnih 76 do 78 posto efikasnosti za izvođenje penala.
Za usporedbu, igrači koji su uvedeni s klupe ukupno su izveli 168 penala i zabili 111, što daje 66 posto uspješnosti. Igrači koji su utakmicu počeli od prve minute bili su znatno sigurniji: Od 277 izvedenih penala zabili su 201, odnosno 73 posto.
Razlika je prevelika da bi je se samo ignoriralo. Ideja o 'specijalistu za penale' često zvuči privlačno jer trener želi kontrolirati barem dio kaosa koji donosi raspucavanje. No podaci sugeriraju da svježina nije nužno prednost. Igrač koji je tek ušao možda nema ritam utakmice, možda nije osjetio intenzitet susreta i odmah se nađe u situaciji u kojoj mora izvesti jedan od najvažnijih udaraca karijere.
Raspucavanja se često opisuju kao lutrija, ali ovakvi podaci pokazuju da u njima ipak postoje obrasci. Jedan od njih mogao bi biti neugodan za trenere: Uvođenje igrača samo zbog penala možda nije pametan potez koliko se god na prvu činio logičnim.
