Kijevljani u Zagrebu mogu strahovati prvenstveno od ledene kiše, pa i od domaćih igrača koji možda pronađu svoju zagubljenu nogometnu vrijednost, ali ne i od pritiska s tribina s kojim su se suočavali u ljeto 2003. godine.

Mogla su biti tri zajednička sudionika tih dvoboja, no Jerko Leko trenira s juniorima, a Niko Kranjčar je ozlijeđen, pa oni neće zamijeniti pozicije u odnosu na taj dvoboj. No tu je vratar i kapetan Šovkovski koji će biti poveznica s tadašnjom pobjedom Dinama od 2:0 kojom su Kijevljani bili potvrdili ulazak u Ligu prvaka.

Nadajmo se da poveznica neće biti i rezultat, a sigurno neće ni atmosfera na tribinama koja je tada bila upravo fascinantna. Lijep ljetni dan na Maksimir je, unatoč kijevskom porazu od 3:1, privukao više od 25.000 navijača koji su momčad dočekali lijepom koreografijom, i onda čitav dvoboj navijali kao da njihova momčad dominira i zabija golove. Na terenu je, naravno, bilo sasvim drugačije, ali podrška nije prestajala ni u završnoj fazi kada su Kijevljani rutinski 'zatvarali' utakmicu.

Danas, devet godina kasnije, takve podrške neće biti. Napisane su tisuće članaka o svim aspektima i razlozima zašto je 'sve otišlo u Honduras', a nogometni Zagreb i 'plavi' navijači mogu se samo nadati da će uskoro ponovno moći uživati u pravim nogometnim atmosferama nakon kojih ljudi kući odlaze sretni i ponosni.