Hajduk je nakon godina lutanja našao homogeni element u svlačionici i na terenu izgleda vrlo dobro. Dinamo je u vječnoj nadogradnji momčadi, koja nakon svakog novog 'kotačića' izgleda za nijansu slabije. I tu je Šibenik, kao svjetlo na kraju domaćeg tunela
Napola puni Poljud protiv Croatije iz Sesveta jasan je znak da je Hajduk ispunio svoju dužnost. Privukao je publiku i ima rezona nazivati se profesionalnim klubom. Prihoduje od navijača i marketinga, ima lijepu atmosferu i ima se čemu veseliti. Barem dok je srčani Miše u borbi za trofeje.
Osim Senijada Ibričića, svi igrači sa šireg popisa su Hrvati, a i sjajni Ibro svoje je nogometno ime stekao u HNL-u. Ljudi ga poznaju, mogu se s njim poistovjetiti.
Dinamo kao da se trudi ići drugom stazom. Bez riječi objašnjenja, najurili su legendarnog vratara kluba i stratega koji je demontirao Partizan 1997. u utakmici desetljeća. Osim Vlaka, nogu je dobio i Tomo Šokota. Još jedno dijete kluba, jedan od rijetkih igrača koji mogu čuti skandiranje svoga imena. Jedan od posljednjih purgera.
Do kraja svibnja, gledat ćemo dvoboj Ante Miše i Krune Jurčića. Oba trenera potvrdila su veliko znanje i kapacitete, no njih dvojica zapravo igraju ruski rulet. Uprave obiju momčadi u glavi imaju zacrtane samo kratkoročne rezultate i onaj koji ne osvoji naslov morat će spremiti kofere. Takvo je nepisano pravilo, to je ružna hrvatska tradicija.
Nabujali Hajduk uvjerljivo drži čelo lige po broju gledatelja na domaćim utakmicama. Na tribinama Poljuda okuplja se više nego na tri najposjećenija stadiona izvan Splita, nešto više od 10.000 u prosjeku. Logika nalaže da je Dinamo drugi, ali nije. Tek je četvrti. Dinamo je toliko malo popularan da više ljudi gleda i Osijek i Šibenik.
Dok se u Osijeku oslobađanjem (u nekoj mjeri) političkih uzdi probudio optimizam, najbolji primjer je Šibenik. Ivica Kalinić u lipnju će napuniti dvije godine kontinuirana rada u klubu i rezultati su sjajni. Splićanina su doveli nakon što je osvojio Kup BiH sa Širokim, a nisu ga se odrekli ni nakon desetog mjesta u HNL-u. Zvuči tužno, ali samo ta dva podatka Šibenčane svrstavaju među hrvatske fenomene. Ljude čeličnih živaca. Usto, momčad je sastavljena od Hrvata, trojice iz BiH i Kwedija koji je praktički već postao Šibenčanin.
Takvi koncepti privlače publiku. Malo pameti u uredima, domaći igrači, kontinuitet rada u struci i rezultati, koji tada gotovo u pravilu dolaze. U protivnom narod prepoznaje prevaru i sitne interese, distancira se i teško se vraća na tribine. Zašto je Dinamo, primjerice, jedini donekle ozbiljan klub u svijetu koji navijačima na dvije jeftinije tribine ne nudi godišnje ulaznice? Kako namjeravaju stvoriti naviku dolaska u Maksimir?
I za kraj, nekoliko podataka. Dok je na klupi Šibenika Kalinić, Dinamo i Hajduk po pet su puta mijenjali trenere. Dok na klupi košarkaša Partizana sjedi Dušan Vujoševič, Dinamo ih je promijenio 14, a Hajduk 16. U razdoblju od dolaska Fergusona u Manchester United Dinamo je promijenio trenera 33 puta, Hajduk čak 36. Ni najvještiji kroničari kluba ne bi bez muke mogli nabrojati sve navedene. Dok je tako, trebamo biti zadovoljni zbog svakog navijača koji plati i jednu kunu. Uprave njihov mentalitet ne razumiju, niti ih pretjerano zanima.
