Bivši Hajdukov trener Gennaro Gattuso bio je meta raznih kritika za vrijeme svog mandata. Navijači su mu često zamjerali korištenje mladih igrača koji su izgubili na vrijednosti pod njegovim vodstvom.
Ime koje se konstantno spominjalo u tom kontekstu bilo je ono Rokasa Pukštasa. Amerikanac litavskih korijena srozao se od statusa ključnog igrača do sporednog aktera. Pod Talijanom je skupio svega 14 ligaških startova, a po utakmici je igrao tek 49 minuta. Zabio je jedan gol i podijelio jednu asistenciju, a sada pod Gonzalom Garcíjom već ima četiri gola i to s ulogom neupitnog startera.
Pukštas sada izgleda kao verzija sebe iz sezone 2023./24. kada je bio 2. najbolji ligaški strijelac momčadi s osam golova. Više je imao samo Marko Livaja s 10. Amplitude u njegovoj formi su zaista velike pa se postavlja pitanje - zašto? Ukratko, Pukštas je jako specifičan igrač kojemu trenutačno stanje stvari jako odgovara.
Pukštas je igrač izraženih kvaliteta
Da bi bilo jasno zašto Amerikanac toliko dobro izgleda pod Garcíjom, potrebno je razumjeti njegove glavne prednosti. Pukštas je dinamičan vezni igrač s izraženim kvalitetama. Fenomenalan je u duel-igri, ima sjajan osjećaj za prostor i razumijevanje igre bez lopte, vrlo lako ulazi u prilike i ima solidnu završnicu - osobito glavom. Što se tiče fizičkog aspekta, tu isto zaslužuje samo pohvale. Radi se o igraču s velikom moći ponavljanja, a mješavina njegove želje i truda sa sjajnim tjelesnim predispozicijama dobitna su kombinacija. Ipak se radi o igraču čiji su roditelji bili vrhunski sportaši, no bilo bi nepošteno njegove fizičke kapacitete svesti na genetiku jer jednaku zaslugu igraju njegova radna etika i mentalitet.
Podaci iz tekuće sezone itekako potvrđuju gore navedeno. Primjerice, niti jedan igrač u HNL-u trenutačno nema više osvojenih duela po utakmici. Pukštas ih ima čak 8,44 s postotkom uspješnosti od 58,9 posto, a to je izvanserijski učinak. Prilična je rijetkost da će igrač s tolikim volumenom duela imati toliko visok postotak uspješnosti, no Pukštasu to za sada uspijeva. Dakako, tu posebno treba naglasiti zračne duele u kojima je najbolji na svojoj poziciji. Sjajna skok-igra i tajming za napadanje prostora glavni su razlozi zbog kojih je veznjak toliko opasan u zraku.
Nogomet koji trenutačno gaji García savršeno odgovara tim kvalitetama. Urugvajac je trenutačno u fazi 'traženja' i improvizacije, a to rezultira prilično hektičnim sustavom s brojim preskakanjima igre i duelima. Za razliku od većine ostalih hajdukovaca, Pukštasu to odgovara. Usporedbe radi, takav profil igrača može se povezati s Marijem Pašalićem ili Scottom McTominayom. Ono što im je svima zajedničko jest da zahtijevaju prilično jasno definiranu ulogu sa specifičnim sustavom, a Pukštas je najmanje prilagodljiv od sve trojice pa je kod njega to još izraženije.
McTominay je tako u Manchester Unitedu djelovao kao, blago rečeno, limitiran igrač. Njegove kvalitete nisu dovoljno često dolazile do izražaja u Premier ligi, iako se i tada mogao vidjeti njegov prepoznatljivi njuh za gol. Nekoliko godina poslije, McTominay je Napolijev junak u osvajanju lige i jedan od 30 kandidata za Zlatnu loptu. Ključna razlika je u načinu njegova korištenja. Dok je u Unitedu uglavnom morao igrati kao dupla šestica u tandemu s Fredom i sličnima, u Napoliju je dobio potpunu slobodu kretanja iza napadača. Ideja Antonia Contea bila je maksimalno iskoristiti karakteristike koje su kod Škota elitne, a to su napadanje prostora, ulazak u prilike i završnica.
Mane ograničavaju Amerikanca
Na razini HNL-a, isto bi se moglo primijeniti na Pukštasa. Međutim, sve probleme koje McTominay ima, kod njega su još izraženiji. Njegova glavna mana je kombinatorika. Ove sezone Pukštas bilježi svega 15,4 dodavanja po utakmici s uspješnosti od 72 posto, što je prilično blijed učinak. Nadalje, na suparničkoj polovici ima 11,6 dodavanja s preciznosti od 68 posto. Dojam podupire ove podatke jer Amerikanac zaista nerijetko pogriješi u prilično banalnim dodavanjima, a takvo što uvelike limitira igrača.
To je glavni razlog zašto je došlo do ovog paradoksa. Igra koju Hajduk trenutačno gaji ne odgovara većini kadra, ali Pukštas itekako profitira od nje. Uspostavljanje igre koja počiva na kombinatorici i njegovoj uključenosti znatno bi ga ograničila. Jedini način kojim on može konzistentno vršiti progresiju na postavljenu obranu je iznošenjem lopte. Takva kvaliteta osobito se vidi u tranziciji, ali čim je prostor za igru ograničen, a suparnik kompaktan — njegov doprinos pati.
U proteklim se kolima zato mogla vidjeti sva raskoš Pukštasova talenta. Protiv Rijeke je demonstrirao koliko je opasan kada napada gol iz drugog plana, a protiv Vukovara je bio uvjerljivo najbolji igrač na terenu. Brojke u toj utakmici zaista govore za sebe: gol, četiri uspjela driblinga, dva čišćenja, sedam oduzetih lopti i 16 osvojenih duela. S druge strane, preciznost dodavanja od 63 posto jednako označava njegovu manjkavost.
Njegov doprinos nije ograničen samo na napad, dapače. Kao jedan od najmotoričnijih i fizički najpotentnijih Hajdukovih igrača, on itekako može pomoći u obrambenoj fazi. Ove sezone moglo se vidjeti koliko mu ti atributi znače u visokom pritisku i osvajanju posjeda. Protiv Vukovara je u nekoliko navrata oduzeo loptu i krenuo u tranziciju, a da su suigrači bili malo precizniji, sada bi na kontu imao i asistenciju.
García pred izazovom
Pukštas je, dakle, igrač izraženih suprotnosti. Njegove prednosti toliko su jake da samo na temelju njih može ostvariti solidnu karijeru, ali manjkavosti su toliko ograničavajuće da zbog njih nikada neće ovisiti o samom sebi — već o sustavu.
Ako García želi zadržati najbolju verziju mladog veznjaka, onda će je dobiti nauštrb nekih drugih igrača. Pukštas je pokazao koliko može donijeti, ali Urugvajac za doprinos pojedinca plaća prilično visoku cijenu. Upravo u spajanju najboljeg od oba svijeta leži jedan od najvećih Garcíjinih izazova.
