Svjetsko nogometno prvenstvo je iza nas. Španjolci su se okitili naslovom prvaka, pobijedivši Argentince u finalu 1:0. No, rezultat zapravo i nije pokazatelj dominacije De la Fuenteovog sastava
I baš tom dominacijom pozabavio se i Kruno Jurčić u svojoj kolumni, u Sportskim novostima.
Španjolci su apsolutno obilježili ovo prvenstvo, potpuno zasluženo su uzeli trofej, demonstrirajući u zadnje dvije utakmice fantastičnu nadmoć. Osobno sam vjerovao u Francuze, ali način na koji su ih Španjolci pregazili u polufinalu bio je nevjerojatan. Ta je utakmica uistinu bila finale, koliko god su i Francuzi ostali dužni.
Puno sam kroz godine gledao razne dobne kategorije u Španjolskoj, pokušavao sam što je moguće bolje dokučiti tajnu njihovih uspjeha. Ono što je zanimljivo i uistinu kod njih jako prepoznatljivo - već godinama imaju sjajno razrađenu strategiju razvoja mladih igrača u svojim akademijama. Ne inzistiraju toliko na sustavu igre, može to biti i 4-3-3, ili 4-2-3-1, ili 4-4-2, nešto rjeđe 3-5-2. Nije im to presudno.
Presudni su zahtjevi u igri, a prije svega dva njima "sveta" postulata. Prvi je kontrola utakmice kroz posjed lopte, a drugi je brza reakcija po izgubljenoj lopti. Sve što rade baziraju na tome, to su osnovni principi koje mora proći svako dijete u Španjolskoj. Doktorirali su takav nogomet, njihovo je pozicioniranje za vrijeme igre gotovo uvijek optimalno, što im stalno omogućava da imaju igrača više na raspolaganju kad grade svoje napade. I zato ih je jako teško pritisnuti, a još teže uzeti im loptu.
Nisu Španjolci posebno brzi, daleko od toga da pucaju od moći ili skočnosti. Daleko su po tim parametrima od Francuza, a svejedno su ih deklasirali u polufinalu. Sve temelje na tome da su igrači uvijek na raspolaganju suigračima, da se presing po izgubljenoj lopti radi odmah i bez premišljanja, te da je druga lopta uvijek kod njih. Rodri je osvajač Zlatne lopte, a kad ga idemo secirati vidjet ćemo da nije posebno brz ili jak, nije klasični dribler ni izraziti kreativac, ali je uvijek na drugoj lopti, uvijek je tamo gdje treba biti da zatvori suparnika.
Španjolci katkad imaju problem da im posjed bude jalov, pa su zato i u finalu morali čekati 106. minutu da zabiju gol. Njihov posjed lopte je besprijekoran, ali pretvara se u pakleno oružje kada na krilima imaju igrače koji će svojom klasom iskoristiti loptu koja im je pravovremeno stigla i stvoriti poziciju za gol. Međutim, nema ni Španjolska puno tih moćnih krila. Njihovi veliki klubovi u pravilu kupuju takve igrače, kako bi oni golovima okrunili tu premoć u posjedu.
Svu analizu Španjolske završio bih tako da se malo okrenem našim Vatrenima. Mi smo nogometno iznimno nadarena nacija, što smo u dosta minuta prezentirali (i) na ovom turniru. Možemo i mi biti u tom segmentu dobri kao i Španjolci. Ono gdje nam oni rade razliku jest ta reakcija po izgubljenoj lopti. Ta je reakcija nešto s čime se ne rađaš, nego to moraš uvježbavati. I ne možeš takve stvari uvježbavati na 10 treninga ili godinu dana. Ne, to se treba raditi od malih nogu, usaditi takav pristup našim klincima, jer oni će to upiti. Što su mlađi, trebat će im manje vremena. Zato se trebamo spustiti u mlađe kategorije, razraditi sustav vježbi i sigurno ćemo od toga profitirati. Trebamo se samo dogovoriti o tome što nam je prirodno i dostupno te ustrajati na tome.
Jasno je da se ne možemo osloniti na fiziku i moć kao što to rade Francuzi, Englezi ili Afrikanci. Nismo takvi niti ćemo ikada biti. I ne treba od toga raditi dramu. Španjolci nisu dramatizirali nego su pronašli model. Njihov trijumf nacijama poput naše može biti jako dobar putokaz za budućnost...
