Pet godina poslije odlazi kao jedan od najpodijeljenijih likova Hajdukove novije povijesti. Bio je igrač kojeg su navijači nebrojeno puta izbacivali iz momčadi, a treneri gotovo nikada. Nakon svakog poraza bio je među prvim krivcima, ali bez njega se početnih 11 Hajduka nije moglo zamisliti kod gotovo nijednog trenera.

Upravo je u tome cijela priča Filipa Krovinovića.

Zagrebački dečko koji je izabrao Hajduk

Krovinović je na Poljud stigao u trenutku kada je Hajduk ponovno počeo vjerovati da može osvajati trofeje. Nije se vratio zato što više nije imao gdje, nego zato što je želio igrati za Hajduk.

Taj motiv nikada nije trebalo posebno dokazivati. Vidio se u njegovu odnosu prema klubu, načinu na koji je prihvatio Split i činjenici da ni u najtežim razdobljima nije javno tražio opravdanja.

Prošao je različite trenere, sustave i ideje. Valdas Dambrauskas, Mislav Karoglan, Ivan Leko, Gennaro Gattuso i ostali mijenjali su gotovo sve, ali Krovinović je uglavnom ostajao u momčadi. To nije mogla biti slučajnost.

Dežurni krivac za sve ono što Hajduk nije bio

Kada bi Hajduk igrao sporo, kriv je bio Krovinović. Kada bi nedostajalo okomitosti, ponovno se gledalo prema njemu. Svaki njegov pas prema stoperu dočekivao se kao dokaz nedostatka hrabrosti, a i nakon korektnih utakmica češće se tražilo ono što nije napravio.

Dio tih kritika bio je opravdan. Krovinović nikada nije postao igrač kakvog je dio navijača očekivao nakon dolaska iz Benfice i engleskog nogometa. Nije dovoljno često odlučivao velike utakmice, znao je igrati previše sigurno i nije svoj tehnički potencijal pretvorio u dovoljno pogodaka, asistencija i ključnih poteza.

Ali iz opravdane kritike otišlo se u drugu krajnost, u kojoj se njegov doprinos počeo potpuno podcjenjivati.

Treneri su vidjeli ono što tribine često nisu

Publika najlakše vidi pogodak, asistenciju, dribling ili izgubljenu loptu. Treneri gledaju i gdje igrač stoji, koliko se puta nudi, kako zatvara prostor, može li primiti loptu pod pritiskom i razumije li ritam utakmice.

Krovinović je upravo u tome bio važan. Nije uvijek bio čovjek završnog poteza, ali je često bio čovjek bez kojeg Hajduk do završnog poteza ne bi ni stigao. Dolazio je po loptu kada se drugi nisu nudili, spuštao se prema stoperima, povezivao linije i pokušavao uvesti red kada bi momčad izgledala kaotično. Takav posao najvidljiviji je tek kada ga nema.

Zato su ga navijači redovito mijenjali u zamišljenim sastavima, a treneri mnogo rjeđe.

Previše važan da bude promašaj, premalo odlučujući da postane legenda

Bilo bi pogrešno od Krovinovića stvarati neshvaćenog genijalca. Znao je i morao dati više. U pet godina nije postao vođa sredine terena kakvog je Hajduk trebao u borbi za naslov. U najvećim trenucima prečesto je ostajao samo dio momčadi, a premalo njezin predvodnik. Upravo zato nikada nije do kraja osvojio navijače. Od njega se očekivalo više jer se znalo da ima kvalitetu za više.

Njegovih pet godina zato su ostale negdje između pouzdanosti i neispunjenog potencijala. Bio je previše važan da bi ga se proglasilo promašajem, ali premalo odlučujući da bi postao legenda.

Plaćao je cijenu problema koje nije mogao sam riješiti

Krovinović je često bio simbol Hajdukove spore igre, čak i kada problemi nisu nastajali zbog njega. Hajduk godinama nije imao dovoljno igrača koji napadaju prostor niti dovoljno kvalitetnog kretanja bez lopte. Kada bi primio loptu, ispred njega često nije bilo rješenja. Tada bi je vratio natrag, a tribina bi negodovala. Pitanje je koliko puta nije igrao okomito zato što nije htio, a koliko zato što Hajduk nije imao kamo igrati.

Bio je stalno na lopti, stalno vidljiv i stalno u središtu igre. Igrač koji se skriva izgubi dvije lopte i nitko ih ne primijeti. Igrač kroz kojeg prolazi svaki napad izgubi ih deset i postane krivac. Krovinović se nije skrivao.

Odlazi bez velike predstave

Na kraju odlazi sporazumnim raskidom, uz odricanje od dijela novca koji mu je pripadao do isteka ugovora. Odlazi bez velike odštete, bez dugog oproštajnog filma i bez statusa legende. Možda je baš takav kraj logičan za cijelu njegovu priču.

Pet godina bio je između hajdukovca i čovjeka kojeg dio navijača nikada nije potpuno prihvatio, između nezamjenjivog prvotimca i dežurnog krivca, između igrača visoke klase i čovjeka koji tu klasu nije dovoljno često pretvarao u velike trenutke. Bio je između zahvalnosti koju je zaslužio i razočaranja koje je ponekad izazivao.

Hajduk će tek bez njega vidjeti koliko mu je značio

Najpoštenija ocjena Krovinovićevih pet godina nije da je bio veliki Hajdukov igrač. Nije. Ali nije bio ni problem kakvim ga se toliko često prikazivalo. Bio je dobar, pouzdan i taktički važan igrač u klubu koji je od njega često očekivao da istodobno bude organizator, trkač, razbijač, asistent, strijelac i vođa. Kada sve to nije mogao, postao je krivac.

Treneri su ga ipak nastavili stavljati u momčad jer su znali koliko je teško pronaći igrača koji razumije igru, ne skriva se od lopte i može nositi teret Hajdukove sredine. Njegov odlazak neće izazvati potres. Ali već nakon nekoliko utakmica u kojima Hajduk bude teško izlazio iz pritiska, tražio miran prvi pas ili nekoga tko će povezati obranu i napad, netko će vjerojatno izgovoriti:

‘Ovo bi Krovinović riješio.’

Možda će tek tada postati jasno što je Hajduk imao pet godina. Ne zvijezdu, ne legendu i ne igrača bez mana, nego nogometaša bez kojeg se godinama nije mogla zamisliti momčad, iako je pola grada stalno pokušavalo upravo to.