Kao slučajni izbornik, u najtežem trenutku sjeo je na klupu aktualnog svjetskog prvaka Njemačke te u finalu Eurobasketa 2025. pobijedio moćnu Tursku, podigao pehar prvaka Europe i došao na sam vrh kontinenta. A malo je nedostajalo da Alan Ibrahimagić to uopće ne doživi, da mu rat u Bosni i Hercegovini prekine život prije nego što je zapravo počeo.

Rođen je 1978. u Beogradu, gdje mu je majka tada studirala, no već nakon tri dana obitelj se vratila u Zvornik. Upravo ondje proveo je djetinjstvo i napravio prve košarkaške korake, trenirajući u lokalnom klubu Drina. Krajem osamdesetih godina zaljubio se u taj sport, navijao za Cibonu i obožavao Dražena Petrovića.

'Dražen je bio moj idol, zbog njega sam zavolio košarku', prisjećao se Ibrahimagić.

Sanjao je postati Dražen, a onda ga je probudio pakao

Zvornik je, međutim, početkom travnja 1992., odmah nakon Bijeljine, postao jedno od najvećih poprišta masovnih zločina u Bosni i Hercegovini. Bijeljina je bila morbidan test za ono što će uslijediti najprije u Zvorniku, a onda Višegradu, Foči...

Grad su okupirale domaće paravojne jedinice i formacije iz Srbije, predvođene Arkanom, Miloradom Ulemekom Legijom, Dušanom Vučkovićem Repićem i brojnim drugim više ili manje poznatim ljudskim šljamom. Ulice su nestajale u tišini i strahu, ljudi u masovnim grobnicama i logorima.

Četrnaestogodišnji Alan s obitelji je morao pobjeći. Imao je sreće: mogao je završiti kao mnogi njegovi vršnjaci iz Podrinja, mogao je skončati kao Edin Salaharević, veliki talent bosanske i jugoslavenske košarke, možda i najveći, kojeg su vlasenički četnici i njegovi najbolji prijatelji mučili i ubili u logoru Sušica u Zvorniku susjednoj Vlasenici. Samo zato što se pogrešno prezivao i zato što je, za razliku od tog ološa, mogao imati nešto što oni nikad nisu mogli imati – budućnost.

U Berlinu mu je košarka bila spas, ali onda je morao dalje, i to na drugi kraj svijeta

Berlin je Alana dočekao hladan, ali siguran. Ondje se brzo uklopio pomoću sporta, igrajući u omladinskim klubovima, među kojima i u Albi, čiju je A momčad tada vodio mitski Svetislav Pešić. No roditelji nisu mogli ostati u Njemačkoj, pa su otišli u Australiju, gdje je Alan proveo dvije i pol godine, stekao državljanstvo i studirao ekonomiju. Gotovo je u potpunosti zapostavio košarku sve dok ga povratak u Njemačku nije ponovo povezao s igrom.

'Roditelji su imali dosta rodbine u Australiji, nisu mogli ostati u Njemačkoj i otišli smo tamo. Bio sam dvije i pol godine u Australiji. S košarkom je počelo u Zvorniku, a u Berlinu sam igrao u omladinskom pogonu Albe', u jednom od intervjua rekao je Ibrahimagić.

Trener je postao slučajno, a onda je počelo

Trenerskim poslom počeo se baviti u Berlinu 2003. godine, što, kaže, uopće nije bio plan. Tadašnji trener Hermsdorfa pitao ga je bi li htio raditi s dječacima i odmah je pristao.

'Pomislio sam: 'Interesantno zvuči, probat ću'', prisjetio se. 'Poslije dvije ili tri godine postali smo najbolja ekipa u Berlinu, ispred podmlatka Albe.' Ubrzo je preuzeo seniore, zatim mlađe kategorije Albe, a onda i drugu ekipu seniora slavnog kluba iz Berlina. 'To je bila velika šansa i prihvatio sam je. Najprije sam radio s djecom do 16 godina, pa onda za drugi seniorski tim i na kraju postao pomoćni trener u prvoj momčadi', objasnio je.

U tada najuspješnijem njemačkom klubu bio je pomoćnik Gordonu Herbertu, kanadskom stručnjaku koji je Njemačkoj 2023. godine donio prvu titulu svjetskog prvaka u Manili.

Kreator zlatne budućnosti njemačke košarke

Upravo tada shvatio je da se u njegovim rukama oblikuju generacije koje će obilježiti njemačku košarku. Ipak, nikad nije krio to da se nije odrekao svoje dječačke ljubavi i zlatne košarkaške prošlosti zemlje iz koje je morao otići da bi ostao živ.

'Jugoslavenska košarka snažno me oblikovala... odrastao sam u toj kulturi, udisao je', znao je reći, naglašavajući koliko mu je važan spoj balkanske strasti i njemačke sustavnosti.

Njegovi igrači dobro znaju: kod njega nema prečica. Traže se karakter, disciplina i čitanje igre. Analize radi prikazujući videoisječke, a igrači sami komentiraju svoje poteze.

'Kada znaju da ti je stalo do njih kao ljudi, lakše prihvaćaju smjernice', objašnjavao je. Upravo zato ga bivši igrači opisuju kao trenera kojem vjeruješ, a ne bojiš ga se.

A onda – ljeto 2025. Njemačka je ostala bez glavnog trenera Alexa Mumbrua jer se zbog bolesti morao povući s Eurobasketa. Ibrahimagić je preuzeo reprezentaciju i vodio je od prvog kola do samog kraja.

'Naš stručni stožer radio je na isti način, jedina razlika bila je u tome što sam ja sad stajao uz teren i vodio minute odmora. Nevjerojatno je to koliko su me igrači prihvatili i podržali', rekao je tijekom turnira. Mumbru se kasnije vratio kao član stožera, ali je vođenje ekipe prepustio Ibrahimagiću sve do samog kraja.

'Sjajan je osjećaj imati takvo povjerenje i gajim veliko poštovanje prema njemu zbog toga', zaključio je Ibrahimagić, čovjek koji je od dječaka iz Zvornika i navijača Dražena Petrovića stigao do klupe europskog i svjetskog prvaka.

Ibrahimagićev put priča je o djetinjstvu prekinutom ratom i patnjom, ali i o tome kako se iz izbjegličke neizvjesnosti može izrasti u trenera koji predvodi jednu od najjačih reprezentacija svijeta. On je spojio dva svijeta – jugoslavensku košarkašku tradiciju i njemačku sustavnost – i tako stvorio svoj košarkaški DNK. Savršen kemijski spoj od kojeg će u budućnosti najviše profitirati njemačka košarka.

'Ovo je velik uspjeh za njemačku košarku. Trener sam koji se bori za mlade igrače u Njemačkoj i sada konačno imam argumente da nastavim tu borbu. Nadam se da će me ljudi više slušati. Imamo talentirane igrače, a neki tek dolaze. Dennis Schröder inspirirao je velik broj djece da se bave košarkom. Njemačka može napredovati, vidjeli smo koliko je Theis igrao požrtvovno i nadam se da je sve to barem malo pridonijelo nečemu što će nam u budućnosti donijeti boljitak', rekao je na presici odmah nakon finala novi junak njemačkog sporta.

Ibrahimagić je prvak Europe u drugom globalno najpopularnijem sportu. Prvak je u kraljici igara, u kojoj je također prvak Europe 1989. godine bio njegov dječački idol Dražen Petrović, kada je on imao 11 godina.

No za Ibrahimagića se sinoć ništa posebno ni specijalno nije dogodilo. Pravi posao tek počinje. I nakon što je primio zlatnu medalju oko vrata ostao je isti onaj dječak koji je poslije bijega iz bosanske katastrofe stigao u hladni Berlin, ponizan, skroman i zahvalan. I, što je najvažnije, željan posla.

Vjerojatno zbog svoje biografije, on najbolje razumije to da iza svakog koša i svake medalje stoji ljudska priča, neusporedivo važnija od svih pobjeda i poraza.