PRIČA O DINASTIJI

[FOTO] Tri generacije obitelji Maldini već gotovo 70 godina ispisuju bogatu povijest Milana i talijanskog nogometa

  • Autor: Ivan Dujmić
  • Zadnja izmjena 19.07.2020 08:43
  • Objavljeno 19.07.2020 u 08:07
tportal

Izvor: Profimedia / Autor: Montaža: tportal.hr / Neven Bučević / GERARD JULIEN / AFP / Profimedia / Martin Rickett / PA Images / Profimedia Spada / LaPresse / Profimedia / RemotePhotoPress / Shutterstock Editorial / Profimedia

Sukob Milanovog izvršnog direktora Ivana Gazidisa sa suradnicima u sportskom segmentu kluba nedavno je došao do logičnog završetka. Gazidisovi pregovori s Ralfom Rangnickom iza leđa Paolu Maldiniju i Zvonimiru Bobanu, tehničkog i sportskog direktora kluba, u ožujku su rezultirali Bobanovom reakcijom u medijima, zbog čega je dobio otkaz. Talijanski mediji nedavno su objavili kako će na kraju sezone i Maldini napustiti Milan. Prilika je to da se podsjetimo milanske dinastije Maldini i njene uloge u povijesti Milana i talijanskog nogometa...

'Od 1954. godine gotov uvijek je u Milanu bio neki Maldini. Prvo moj otac, kao igrač i pomoćni ili glavni trener. Zatim sam ja 1978. godine počeo među mladima, a kad sam se 2009. povukao, u mlađim momčadima bili su moji sinovi. Mislim da činjenica da je obitelj Maldini vezana uz klub od pedesetih govori sve', izjavio je svojedobno Paolo Maldini.

Grad na granici dva svijeta

Priča počinje u Trstu gdje su Albino Maldini i njegova supruga Maria 1932. godine dobili sina Cesarea. O podrijetlu obitelji postoji više verzija. Prema jednoj očeva obitelj potječe iz Padove, dok se o majčinoj vrlo malo u javnosti zna, premda neki spominju da je porijeklom možda bila Slovenka. Prema drugoj verziji roditelji su mu bili tršćanski Slovenci koji su pod pritiskom fašizma talijanizirali prezime Maldič, ili Mladič, u Maldini.

Cesare Maldini karijeru je počeo u Triestini, 1950. godine u mlađim kategorijama, klubu koji je neposredno nakon Drugog svjetskog rata zbog dva razloga imao posebnu ulogu u talijanskom nogometu. Prvi razlog bio je Nereo Rocco, rođeni Tršćanin i jedan od očeva 'catenaccia'. Triestinu je vodio u dva navrata, od 1947. do 1950. i u sezoni 1953./'54. Viceprvaci Italije bili su 1948. godine, najveći je to uspjeh u povijesti kluba.

Osim pograničnog spora Jugoslavije i Italije, Trst je ujedno bio i prva neuralgična točka novog sukoba - Hladnog rata. U tom se kontekstu razvijao nogomet u gradu. Triestina je nastupala u talijanskoj ligi, dok je Ponziana, odnosno njena frakcija pod imenom Amatori, igrala u jugoslavenskoj. Oba kluba primala su izdašnu financijsku pomoć iz domicilnih država i za oba su se pravila znala zaobilaziti kako bi se osiguralo da nastave igrati u prvim ligama. Jugoslavenski eksperiment s Amatorijem potrajao je do 1949. godine, a presudila mu je rezolucija Informbiroa, nakon koje se promijenila pozicija Jugoslavije u svijetu. Samim time počela je padati i propagandna važnost Triestine kao talijanskog prvoligaša. Rim je nakon pripajanja Trsta 1954. godine zatvorio financijsku pipu, čime je počeo dugi pad kluba.

Cesareov debi u Triestini i prelazak u Milan

Cesare Maldini debitirao je za prvu momčad Triestine krajem sezone 1952./'53. U drugoj sezoni, pod Nereom Roccom, nametnuo se kao nova obrambena nada talijanskog nogometa. Rocco ga je pratio već u mlađim kategorijama i s njegovim povratkom na klupu tršćanskog kluba mladi Maldini je postao kapetanom. Nakon što je drugi Roccov mandat na klupi Triestine završio neuspješno, i uz novčane kontroverze, Rocco je otišao za Padovu dok je Maldini prešao u Milan. Na njegovom dolasku inzistirao je Bela Guttmann.

'On je igrač za Milan i u Milanu će igrati', komentirao je.

A Milan je u to vrijeme bio jedan od najboljih talijanskih i europskih klubova, 1951. godine po prvi puta nakon 1907. postali su prvacima Italije. Nakon toga kao talijanski predstavnik osvojili su Latinski kup, u to doba vjerojatno najznačajnije klupsko natjecanje u Europi u kojemu su se natjecali, u pravilu premda ne uvijek, prvaci Italije, Španjolske, Francuske i Portugala.

  • +9
  • +6

Cesare Maldini

Izvor: Profimedia / Autor: Gabriel BOUYS / AFP / Profimedia

U sljedeće tri sezone u Italiji su bili drugi i dva puta treći, a 1952. su u finalu Latinskog kupa izgubili od Stade de Reimsa. Maldini se već u prvoj sezoni u Milanu nametnuo u prvoj momčadi i Milan je osvojio naslov s četiri boda prednosti ispred Udinesea. U polufinalu Latinskog kupa čekao ih je Stade de Reims. Nakon 90 minuta rezultat je bio 1:1, nakon 120 2:2. Utakmica se zatim nastavila do zlatnog gola, koji je za Reims u 138. minuti zabio Leon Glovacki. U utakmici za treće mjesto Milan je svladao Belenenses 3:1, dok je naslov, tada po prvi put, otišao u ruke madridskom Realu.

Kao prvak Italije Milan je nastupio u prvom izdanju Kupa prvaka. Došli su do polufinala, gdje ih je s ukupnim rezultatom 5:4 (4:2, 1:2) izbacio Real Madrid. U prvenstvu su bili drugi, ali su, nakon što je prvak Fiorentina od toga odustala, još jednom predstavljali Italiju u Latinskom kupu. U polufinalu su svladali Benficu (4:2), u finalu Athletic Bilbao (3:1) i osvojili svoj drugi naslov u tom natjecanju.

Poraz u finalu Kupa prvaka

Milan je 1957. godine po drugi put od kad mu se Maldini pridružio osvojio Serie A. U zadnjem izdanju Latinskog kupa u polufinalu ih je Real Madrid teško porazio (5:1). Na kraju su osvojili treće mjesto, svladali su Saint-Etienne (4:3). Sljedeće su sezone sve podredili Europi, pa su u prvenstvu završili deveti. U Kupu prvaka svladali su Rapid Beč, Glasgow Rangers, Borussiju Dortmund, da bi u polufinalu izbacili Manchester United, koji je nakon četvrtfinala izgubio veliki dio momčadi u Minhenskoj zrakoplovnoj katastrofi.

U finalu je Milan čekao Real Madrid. Milan je poveo 1:0 i 2:1, Real se oba puta vračao, da bi u produžecima Gento osigurao Realu treći naslov u nizu. Nakon utakmice Alfredo di Stefano prišao je kapetanu Milana Nilsu Liedholmu i rekao mu da je Milan bolje odigrao utakmicu.

'To je nebitno. Jedino čega će se u budućnosti svi sjećati je da je Real Madrid pobijedio', uzvratio mu je razočarani Liedholm, a Di Stefano se kasnije prisjetio:

'Bili su naši veliki rivali zbog igrača koje su imali. Poput Maldinija, Liedholma, Schiaffina... Imali su sjajne igrače.'

Cesare Maldini do tada je od velike nade postao već igrač kojeg danas smatraju za jednog od najboljih obrambenih igrača svoje generacije i jednog od najvećih talijanskih braniča svih vremena. Na početku karijere često je nastupao kao bek, češće desni, no ustalio se u sredini, prvo u ulozi jednog od dva stopera zaduženih za pokrivanje svog igrača u obrani čovjek na čovjeka, a kasnije libera.

tportal

Izvor: Profimedia / Autor: TALKING SPORT/Photoshot / Avalon Editorial / Profimedia

'Igranje u ulozi libera produžilo mi je karijeru', kasnije je komentirao Maldini koji je bio sjajno tehnički potkovan:

'Draži mu je floret od toljage', slikovito su opisivali njegov pristup obrani, i mogao je graditi igru iz pozadine. Zbog tih je vještina često znao odlaziti prema naprijed, sudjelovati u igri kao veznjak... No, u takvim situacijama povremeno bi pogriješio, a talijanski mediji te su pogreške nazvali - 'maldinate'.

Ponovno s Nereom Roccom i naslov prvaka Europe

Milan je 1959. opet osvojio naslov i priliku za novi pohod na vrh Europe. No zastali su u osmini finala gdje ih je s ukupnih 1:7 pomela Herrerina Barcelona. Nakon dvije sezone bez naslova u Italiji i Vianijevog infarkta, 1961. godine Milan je za trenera doveo Nerea Rocca, dok je Maldini, tada već jedan od vođa momčadi, postao kapetanom. Između dvojice Tršćana razvio se odnos pun povjerenja. Maldini je nakon pomalo burnog starta sezone uvjerio Rocca da su na pravome putu, dok se Rocco oslanjao na Maldinijevu sposobnost vođenja momčadi u ulozi 'trenera' na terenu.

Milan je na kraju osvojio naslov s pet bodova prednost pred Interom. Uslijedio je novi pohod na Europu. Milan je do finala stigao preko Union Luxemburga, Ipswich Towna, Galatasaraya i Dundeeja. U finalu ih je čekao dvostruki uzastopni prvak Europe, Benfica. Branitelj naslova poveo je golom Eusebija, no dva gola Altafinija preokrenula su rezultat. Milan je postao prvi talijanski klub koji je osvojio Kup prvaka, Maldini prvi talijanski kapetan koji je podigao 'trofej s velikim ušima'.

Reprezentacija, završne godine igranja i trenerska karijera

Cesare Maldini za reprezentaciju je debitirao 1960. godine. Nastupio je na dvije utakmice na Svjetskom prvenstvu u Čileu 1962. godine. U prvom nastupu Italija je remizirala 0:0 sa Zapadnom Njemačkom. U drugoj utakmici izbornik Paolo Mazza poslao je na teren znatno izmijenjenu momčad, bez Maldinija u sastavu. Utakmica s Čileom postala je zloglasna kao 'Bitka u Santiagu', jedna od najnasilnijih utakmica u povijesti Svjetskih prvenstava na kojoj je policija četiri puta morala intervenirati kako bi smirila zbivanja na terenu. Slavio je Čile, 2:0.

U zadnjoj utakmici skupine Italija, opet s Maldinijem u sastavu je svladala Švicarsku 3:0, no završila je treća i ispala s prvenstva. Dva Maldinijeva nastupa bila su dovoljna da ga uvrste u najbolju momčad prvenstva. Nakon Čilea postao je kapetan reprezentacije, no za nju je odigrao još svega nekoliko utakmica. Nakon 14. nastupa, 1963. godine, više nikad nije igrao za Italiju.

Za Mariju Luisu Mazzucchelli oženio se 1962. godine. Imali su tri kćeri i tri sina, jedan od njih, rođen 1968. godine, je Paolo Maldini. Nakon naslova prvaka Europe Milan je sljedeće tri sezone ostao bez naslova, a Maldini je na kraju sezone 1965./'66. napustio klub koji ga danas opisuje 'pamtimo ga kao gentlemana na terenu, sportskog nastupa sa stilom, koji je svejedno izvršavao sve svoje obrambene dužnosti'. Otišao je u Torino, gdje je odigrao još jednu godinu. Potom je prešao u trenerske vode. Od 1967. bio je jedan od pomoćnih trenera koji su u Milanu radili pod Nereom Roccom, 1971. postao je glavni pomoćni trener, a 1972. godine, kad je Rocco otišao za tehničkog direktora, prvi trener Milana.

U svojoj prvoj sezoni osvojio je Kup kupova i Kup Italije, no poraz u zadnjem kolu prvenstva od Verone koštao ga je naslova prvaka. Taj kiks, kao i lošiji rezultati sljedeće sezone, među njima i katastrofalan poraz od Ajaxa u Europskom superkupu (Milan je slavio 1:0 u prvoj utakmici, u uzvratu ih je Ajax pomeo 6:0) ponukali su klub da ga prije kraja sezone zamijeni Giovannijem Trapattonijem. To ga je ujedno udaljilo od klupa velikih klubova.

U sljedećim je godinama vodio Foggiu, Ternanu i Parmu, a 1980. godine postao je pomoćnik Enzu Bearzotu na klupi reprezentacije. U toj je funkciji 1982. godine došao do naslova svjetskog prvaka kada je Italija osvojila naslov u Španjolskoj. S mjesta pomoćnog trenera reprezentacije otišao je 1986. na mjesto izbornika reprezentacije do 21 godinu.

Paolov debi i početak ere Silvija Berlusconija

U međuvremenu Paolo Maldini prolazi je kroz Milanove mlađe kategorije. Debi za prvu momčad upisao je u dobi od 16 godina, priliku mu je kao zamjeni 20. siječnja 1985. godine protiv Udinesea pružio Nils Liedholm. Već sljedeće je sezone postao standardni prvotimac. Prvo kao desni bek, da bi kasnije igrao lijevog beka, poziciju po kojoj ga se vjerojatno najviše pamti. Za reprezentaciju Italije do 21 godine, koju je vodio njegov otac Cesare, debitirao je 1986. godine. Maldinijev ulazak u prvu momčad poklopi se s jednom od najdalekosežnijih promjena ne samo u povijesti Milana, već i u europskom nogometu.

U veljači 1986. godine klub je kupio Silvio Berlusconi i počeo ne samo ulagati za to doba nevjerojatne iznose u momčad već i mijenjati organizacijsku strukturu kluba. U nekoliko se godina Milan od kluba koji je bio na rubu bankrota pretvorio u financijski i organizacijski broj jedan klub u svijetu. I po pitanju igre Berlusconi je postavljao nove trendove.

tportal

Izvor: EPA / Autor: Achim Scheidemann

Ušavši u svijet nogometa iz biznisa, nije bio podložan dogmama talijanskog nogometa. U kupu je Milan tri puta u sezoni 1986./'87. igrao protiv drugoligaša Parme, koja je igrala suprotno svim standardnim idejama talijanskog nogometa. Berlusconija je to zaintrigiralo i sljedeće je sezone na klupu Milana doveo tadašnjeg Parminog trenera Arriga Sacchija.

Sacchijeva revolucija

Sacchi je bio inspiriran velikim ofenzivnim nogometnim momčadima u povijesti, pogotovo nizozemskim totalnim nogometom. Inzistirao je na momčadi koja bi, kad nema loptu, u idealnim uvjetima bila posložena unutar 25 metara od prednje do zadnje linije, igrala presing uz agresivnu ofsajd zamku, zonsku obranu bez libera, s četvoricom u liniji i, kao i u napadu, kretala se kao organizirana jedinica ovisno o zbivanjima na terenu. Da bi to postigao, Milan je satima vježbao pozicioniranje i simulirao utakmicu bez protivnika, nešto što se tada u Italiji nije radilo.

'Sacchi nas je naučio kako se fokusirati. Tražio je da stalno mislimo o nogometu. Bilo je to vrlo stresno, no pod njime sam strašno puno naučio', rekao je kasnije Maldini i dodao:

'Prije nego što je došao u Milan ključan dio utakmice bili su sudari dvaju suparničkih igrača iz različitih momčadi, serija individualnih bitaka na terenu. No s njime je ključnim postalo kretanje bez lopte. Na taj smo način pobjeđivali u našim utakmicama. Svaki je igrač defenzivno bio jednako važan kao i ofenzivno. Ključni su bili igrači, a ne pozicije.'

'Nisam to radio da bih ispisao povijest, nego kako bih ljudima pružio 90 minuta sreće. A želio sam da budu sretni ne zbog pobjede, već jer je ono što su gledali bilo zabavno, jer su vidjeli nešto posebno', kasnije je govorio Sacchi.

Serie A i pokoravanje Europe

Milan je 1988. godine nadoknadio prednost Napolija i osvojio svoj prvi naslov od 1979. godine. Obrana u kojoj su u Maldinija nastupali Franco Baresi, Alessandro Costacurta, Mauro Tassotti, Filippo Galli... primila je tek 14 golova u trideset utakmica sezone. U obrani koja se temeljila na pozicioniranju, čitanju igre, predviđanju i pravovremenom reagiranju Maldini se sjajno snašao. To su uvijek bile jake strane njegove igre, dok je kroz karijeru u prosjeku uklizavao otprilike tek jednom svake dvije utakmice.

'Ako trebam uklizati već sam pogriješio', rekao je jednom.

Uz tu obranu u Milanu je igrao nizozemski dvojac Ruud Gullit i Marco Van Basten, kao i talijanski igrači poput Carla Ancelottija ,da bi im se nakon naslova pridružio i Frank Rijkaard. Sljedeće su sezone u prvenstvu završili treći, no pamti ih se po nastupima u Kupu prvaka.

Sacchijev sistem sjajno je funkcionirao kad je bi sve dobro kliknulo, no kad nije Milan je znao oscilirati. Nakon što su u prvom kolu izbacili bugarskog prvaka, u osmini finala uz puno su sreće prošli Crvenu zvezdu, a u dvije utakmice protiv Werdera zabili su tek jedan gol, dovoljno za polufinale. No tada su eksplodirali. Protiv Reala su u Madridu odigrali 1:1, no u uzvratu su ih pomeli 5:0. Finalna utakmica u Barceloni, protiv Steaue, gotovo cijela djeluje kao dugi sažetak najboljih akcija. Milan je slavio 4:0 i osvojio svoj treći naslov prvaka Europe.

'Bilo je sjajno. Bilo nam je to prvo finale, koje je imalo nešto što je danas vjerojatno nemoguće. Stadion je bio pun naših navijača, uz možda 300 ili 400 navijača Steaue. Bio je to nevjerojatan prizor. Čim smo vidjeli stadion znali smo da ne možemo izgubiti tu utakmicu', prisjetio se Maldini.

Sljedeće je sezone Milan bio drugi u ligi, ali je obranio naslov europskog prvaka i osvojio Interkontinentalni kup, kao i sezonu kasnije. Počeci u reprezentaciji Maldini je za reprezentaciju debitirao kao devetnaestogodišnjak u prijateljskoj utakmici protiv Jugoslavije 1988. godine. Nastupio je na sve četiri utakmice koje je Italija odigrala na Euro 1988. u Njemačkoj, do polufinala gdje ih je izbacio SSSR. Odigrao je i sve utakmice Svjetskog prvenstva u Italiji '90. i bio član obrane koja 518 minuta nije primila gol.

Sve do polufinala s Argentinom kada je Caniggia zabio za 1:1, da bi Argentina kasnije prošla u finale nakon jedanaesteraca. Italija je u utakmici za treće mjesto svladala Englesku 2:1. Italija se nije uspjela kvalificirati za Euro 1992., a Milan je 1991. ostao bez velikih trofeja. Sacchi nije vjerovao pa s Milanom, bez velikih promjena koje Berlusconi nije bio spreman financirati, može išta više postići pa je preuzeo upražnjenu klupu reprezentacije.U Milanu ga je naslijedio Fabio Capello.

Uspjesi pod Capellom

Milan, kojeg su mnogi otpisali, je 1992. godine osvojio naslov bez poraza, a serija se nastavila i sljedeće sezone, do ukupno 58 utakmica u prvenstvu u nizu bez poraza. Uvjerljivo su osvojena dva naslova prvaka, ali u finalu Lige prvaka Milan je 1993. godine izgubio od Olympique Marseillea.

Tih se godina europski nogomet dodatno mijenjao sa sve većom koncentracijom kvalitete u vrhunskim, prvenstveno talijanskim klubovima. Premda su istovremeno mogla igrati samo tri stranca, klubovi su ih znali imati nekoliko, zbog čega su u svakom trenutku mogli kombinirati sastave. U to je vrijeme u Milanu završio i Zvonimir Boban.

'Imali smo nevjerojatno jaku momčad', odgovorio je Maldini na pitanje o tim uspjesima, posebno istaknutima jer su postignuti u zlatno doba Serije A. Uoči sezone 1993./'94. Milan je prolazio kroz promjene u kadru i imao velike probleme s ozljedama. Capello je prilagodio igru i još se više počeo oslanjati na obranu. Milan je osvojio naslov sa samo 36 postignutih, ali tek 15 primljenih golova u 24 utakmice. U Ligi prvaka došli su do finala u kojem je Barcelona slovila za favorita. No Milan ih je pomeo s terena, bilo je 4:0.

'Mislim da nam je pomoglo što uoči utakmice nismo bili favoriti. To je možda bilo i najbolje finale koje je Milan odigrao', komentirao je kasnije Maldini.

U Sacchijevoj reprezentaciji

Na Svjetskom prvenstvu u SAD-u 1994. godine Italija je imala turbulentan početak. U prvoj utakmici izgubila je od Irske (1:0), u drugoj je s igračem manje svladala Norvešku (1:0), da bi u zadnjem susretu skupine odigrala 1:1 s Meksikom i prošla dalje kao treća momčad iz skupine u kojoj su sve reprezentacije imale isti broj bodova i gol razliku. Uz puno sreće i Baggiove spasonosne golove Talijani su došli do finala, gdje je nakon jedanaesteraca slavio Brazil. Maldini je na četiri utakmice mijenjao Baresija kao kapetan, a u sljedećem je ciklusu postao stalni kapetan reprezentacije.

Maldini se krajem 1994. oženio s bivšom venecuelanskom manekenkom Adrianom Fossom. Par je 1996. dobio prvog sina, Christiana, a 2001. godine i drugoga, Daniela.

Milan je loše počeo sljedeću sezonu i završio je kao četvrti u Ligi. U Ligi prvaka još jednom su došli do finala, no u njemu je slavio Ajax. Nešto pojačani Milan osvojio je novi naslov 1996. godine, nakon čega je Capello napustio klub. Milan je sljedećih nekoliko godina većinom lutao, premda su 1999. godine iznenadili i osvojili naslov prvaka Italije.

Nakon što su se Baresi i Tassotti povukli, Maldini je 1997. postao kapetanom momčadi. Nakon razočaravajućeg ispadanja u skupini na Euro 1996. Arriga Sacchija na klupi reprezentacije zamijenio je Cesare Maldini, koji je u međuvremenu osvojio tri uzastopna Europska prvenstva s reprezentacijom Italije do 21 godine, od 1992. do 1996. godine. Bio je to rijedak slučaj da je otac bio izbornik, a njegov sin kapetan reprezentacije.

Izbornik Maldini, kapetan Maldini

Nakon avangarde sa Sacchijem Cesare Maldini označavao je talijanski povratak tradiciji. Oslanjao se na obranu čovjek na čovjeka i upotrebu libera, dok je u napadu kombinirao standardnog centarfora s jednim tehničkim igračem. Jedan talijanski novinar opisao je njegovu trenersku karijeru kao: 'Cesaroneov paradoks. Maldinate na terenu, 'talijanska igra' na klupi'.

Njegovo držanje tog sistema ujedno je značilo da se u reprezentaciji otvorilo pitanje tipično za tradicionalan talijanski pristup nogometu. Tko će igrati? Alessandro Del Piero ili Roberto Baggio? Italija se plasirala na Svjetsko prvenstvo u Francuskoj kao druga u skupini, iza Engleske, dok je u doigravanju ukupnim 2:1 rezultatom izbacila Rusiju. Na prvenstvu Baggio i Del Piero ni jednu minutu nisu proveli zajedno na terenu. Italija je s dvije pobjede i remijem prošla skupinu, u osmini finala je izbacila Norvešku, a u četvrtfinalu ih je čekala Francuska. Nakon 120 minuta utakmica je završila 0:0, a Francuska je prošla dalje nakon jedanaesteraca. Baggio je ušao u igru u 67. minuti umjesto Del Piera i u produžecima pucao malo pored stative. Da je ušlo bio bi to zlatni gol. Italija u Francuskoj nije izgubila utakmicu, no bio je to kraj pohoda na svjetski tron. Po povratku u Italiju talijanski mediji žestoko su kritizirali Cesarea Maldinija zbog defenzivnog pristupa. Zbog toga je odstupio. U Milanu je od 1999. godine radio kao glavni skaut, da bi 2001. godine neko vrijeme proveo i na klupi. Kao i ranije u reprezentaciji, vodio je momčad u kojoj je kapetan bio Paolo. Konačno, 2002. godine preuzeo je reprezentaciju Paragvaja, koju je odveo do osmine finala Svjetskog prvenstva. U to vrijeme bio je najstariji izbornik koji je ikad vodio reprezentaciju na Svjetskom prvenstvu. Nakon prvenstva je završio s trenerskim poslom.

Završetak reprezentativne karijere

Paolo Maldini kao kapetan je predvodio Italiju i na Euro 2000. godine u Nizozemskoj i Belgiji. Talijani su prošli dalje kao prvi iz skupine s Turskom, Belgijom i Švedskom, u četvrtfinalu svladali Rumunje, a polufinalu su s igračem manje na nevjerojatan način zadržali 0:0 protiv Nizozemaca i prošli u finale. Nizozemci su u toj utakmici promašili pet penala, dva u igri i tri u raspucavanju. Maldini je također promašio svoj jedanaesterac u raspucavanju, no to nije bilo bitno. U finalu je Italija povela protiv Francuske i imala nekoliko sjajnih prilika. No u zadnjim sekundama, kad su Dino Zoff i igrači s klupe već slavili, Francuzi su izjednačili.

U produžecima je Trezeguet šokiranoj Italiji zabio zlatni gol i osigurao naslov za Francusku. Maldini je kao kapetan predvodio reprezentaciju i na Svjetskom prvenstvu u Japanu i Južnoj Koreji 2002. godine. Italija je u skupini svladala Ekvador, izgubila od Hrvatske i remizirala s Meksikom. Bilo je to dovoljno za prolazak u osminu finala gdje su Talijani na posebno kontroverzan način ispali od Južne Koreje. Maldini se nakon toga povukao iz reprezentacije. Sa 126 nastupa predvodio je tada talijansku ljestvicu svih vremena.

  • +26
  • +23

Paolo Maldini, nogometaš

Izvor: Profimedia / Autor: Martin Rickett / PA Images / Profimedia

Novi uspon Berlusconijevog Milana

Na prijelazu stoljeća Berlusconi je počeo ponovno ozbiljno ulagati u Milan. Uslijedilo je novo razdoblje uspjeha s Carlom Ancelottijem na klupi. Milan je 2003. godine osvojio Kup, a u nastavku sezone i Ligu prvaka. U finalu su igrali s Juventusom. Završilo je 0:0, a Milan je slavio nakon jedanaesteraca. Maldini je kao kapetan Milana tako podigao 'trofej s velikim ušima', četrdeset godina nakon što je to napravio njegov otac.

Milan je 2004. godine osvojio naslov prvaka Italije, da bi sljedeće godine opet došao do finala Lige prvaka. No u Istanbulu su i danas neshvatljivo ispustili prednost od tri gola razlike, prvi od kojih je zabio upravo Maldini, i izgubili protiv Liverpoola nakon jedanaesteraca.

'Ishod utakmice, prema prikazanoj igri, nikad nije trebao biti dvojben. Dominirali smo i stalno stvarali šanse... Teško je prihvatiti takav rezultat, ali jednom kad to napravite lakše dođete do nove prilike', osvrnuo se na bolnu točku Maldini.

Dvije godine kasnije uspjeli su se revanširati. Milan je u Ateni slavio 2:1. Maldini je to finale igrao ozlijeđen.

'U sebi sam imao toliko preparata protiv bolova da mi je većina utakmice u magli. Pamtim početak, Inzaghijev gol, kraj i ponešto slavlja. Tri dana nakon finala bio sam na operaciji. Kada je anestezija počela popuštati, kada sam se budio i opet padao u san, ne bih se odmah mogao sjetiti jesmo li pobijedili ili izgubili. No tada bih se sjetio pobjede i mirno zaspao', rekao je.

A Milan je skoro ostao bez prilike za tim naslovom. Nakon izbijanja afere Calciopoli prvotno su kažnjeni s 15 bodova i ostali bez prava nastupa u Ligi prvaka. No kazna im je naknadno smanjenja i dozvoljeno im je sudjelovanje. No Milan je nakon afere nastavio stagnirati. Momčad je starila, a novih većih ulaganja nije bilo pa su izostali rezultati.

Kraj karijere, Cesarova smrt, Paolov povratak u klub i Danielov debi

Paolo Maldini povukao se iz profesionalnog nogometa krajem sezone 2008./'09. i ostaje upamćen kao jedan od najboljih braniča svih vremena. Njegova je veličanstvena karijera trajala četvrt stoljeća jer za 'rossonere' je debitirao početkom 1985. godine i cijelu je proveo u istom dresu!

Za Milan je ukupno odigrao 902 utakmice u službenim nastupima. Klub je umirovio njegov sada već legendarni dres s brojem tri, uz mogućnost da ga ponovno aktiviraju za njegove potomke. Ukupno je Paolo u karijeri dugoj čak 25 godina - za Milan i talijansku reprezentaciju - odigrao 1128 utakmica! I da, Paolo Maldini NIKAD u službenim utakmicama nije dobio crveni karton!

Cesare Maldini je nakon povlačenja iz trenerskih voda još neko vrijeme radio kao Milanov skaut. Uz to je bio aktivan u medijima. Preminuo je u travnju 2016. godine. Nekoliko mjeseci kasnije, u srpnju, preminula je i njegova supruga Marisa.

Paolo Maldini opet se aktivirao u Milanu na ljeto 2018. godine, nakon što je klub preuzela Elliott Management Corporation. Kao direktor za sportsku strategiju i razvoj radio je pod sportskim direktorom Leonardom. U ljeto 2019. godine unaprijeđen je u tehničkog direktora i zajedno s novim sportskim direktorom Zvonimirom Bobanom preuzima nogometnu strategiju kluba.

No sukob s izvršnim direktorom Ivanom Gazidisom rezultirao je raskidom suradnje s Milanom. Pa ipak, nakon svega u Milanu ima još Maldinija. Maldinijev stariji sin Christian (24) je prošao kroz Milanove mlađe kategorije i nije se uspio probiti do prve momčadi te danas igra u talijanskim niželigašima.

  • +2

Daniel Maldini

Izvor: Profimedia / Autor: Spada / LaPresse / Profimedia

Mlađi sin Daniel (18) bio je uspješniji. Premda je, kao i otac, karijeru počeo na poziciji braniča, kasnije se 'pronašao' na mjestu ofenzivnog veznjaka.

Nastupao je za mlađe kategorije talijanske reprezentacije, a u veljači ove godine debitirao je za prvu momčad Milana u prvenstvenoj utakmici protiv Hellas Verone.

Kao i otac, u ožujku je Daniel bio pozitivan na COVID-19, no obojica su se oporavili. Ostaje vidjeti hoće li biti dovoljno dobar za ustaliti se u prvoj momčadi i karijeru barem približnu djedovoj i očevoj.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!