Ljeto 1994. trebalo je biti priča o velikom povratku.

Iza njega su bile godine skandala, ovisnosti, suspenzija i neispunjenih obećanja. Mnogi su vjerovali da ga više nikada neće vidjeti na najvećoj pozornici. Drugi su tvrdili da je njegovo vrijeme prošlo i da nogomet pripada nekim novim generacijama.

A onda je stiglo Svjetsko prvenstvo u Sjedinjenim Američkim Državama. U prve dvije utakmice izgledao je kao čovjek koji je pronašao izgubljeni dio sebe. Njegova reprezentacija pobjeđivala je, navijači su ponovno sanjali velike stvari, a novinari su počeli pisati da bi najnevjerojatniji povratak u povijesti sporta mogao dobiti još jedno čudesno poglavlje. Posebno nakon jedne večeri u Bostonu.

Gol koji je svih uvjerio da se 'bog nogometa' vraća

Nakon pogotka koji je obišao svijet potrčao je prema kameri i urliknuo iz sveg glasa. Pogled mu je bio divlji, gotovo nestvaran. Fotografije tog slavlja već su se počele tiskati na naslovnicama novina diljem planeta. Izgledalo je kao da se legenda vratila po još jedan veliki ples.

Nitko nije mogao pretpostaviti da je to zapravo bio početak kraja.

Samo nekoliko dana poslije, nakon pobjede protiv Nigerije, s travnjaka ga je za ruku odvela djelatnica FIFA-e. Prizor tada nije izazvao posebnu pozornost. Takve stvari događale su se nakon gotovo svake utakmice.

Ali ovaj put bilo je drukčije.

Nekoliko dana kasnije stigao je nalaz koji je šokirao Argentinu, podijelio nogometni svijet i zauvijek promijenio posljednje poglavlje karijere čovjeka kojeg su milijuni smatrali božanstvom i najvećim nogometašem svih vremena. Diega Armanda Maradonu.

Nagovještaj silazne putanje

Osam godina ranije u Meksiku odigrao je prvenstvo koje mnogi i danas smatraju najvećom individualnom predstavom u povijesti nogometa. Argentina je postala svjetski prvak, a Maradona je protiv Engleske zabio dva gola koja su obilježila cijelu jednu eru – “Božju ruku” i “Gol stoljeća”. U domovini je postao nacionalni heroj, a za milijune ljudi diljem svijeta simbol nogometnog genija.

No između Meksika i Amerike dogodilo se gotovo sve ono što se nije smjelo dogoditi.

Nakon finala Svjetskog prvenstva 1990. i poraza od Zapadne Njemačke njegova je karijera krenula silaznom putanjom. Problemi s kokainom, sukobi s novinarima, zdravstveni problemi i suspenzija zbog dopinga tijekom igranja za Napoli pretvorili su nekadašnjeg kralja nogometa u čovjeka kojeg su mnogi počeli sažalijevati unatoč velikoj karijeri koju je do tada svaki nogometaš mogao samo sanjati. Za neke je i dalje bio genij, ali za neke je postao simbol propuštenog potencijala.

Argentinski novinari tih su godina često pisali kako Diego vodi najvažniju utakmicu života – onu protiv samoga sebe. Činilo se da je gubi.

Kada je 1991. pao na testu za kokain, mnogi su vjerovali da je njegova priča završena. Bio je sve dalje od igrača koji je pokorio svijet u Meksiku. Višak kilograma, problemi izvan terena i sve lošije fizičko stanje ostavljali su dojam čovjeka koji polako nestaje pod teretom vlastite slave.

Zato je njegov povratak 1994. izazvao takvu euforiju.

Trebalo je to biti iskupljenje

Nije to bio samo povratak nogometaša. Bila je to priča o iskupljenju. Priča koju sport uvijek voli. Čovjek kojeg su svi otpisali vraća se na najveću pozornicu kako bi dokazao da još uvijek pripada među najbolje.

Bio je mršaviji, motiviraniji i fizički spremniji nego prethodnih godina. Argentina je djelovala moćno. Uz Gabriela Batistutu, Claudija Caniggiju, Diega Simeonea i Fernanda Redonda ponovno je izgledala kao reprezentacija sposobna osvojiti svijet.

Dok je Pelé 1966. godine izgubio prijestolje zbog ozljeda, a mnogi drugi velikani nestajali pod pritiskom godina, Maradona je izgledao kao čovjek koji je odlučio napisati još jedno veliko poglavlje.

U prvoj utakmici protiv Grčke zabio je spektakularan pogodak za konačnih 4:0. Ali svi nogometni obožavatelji se danas ne sjećaju samo gola. Sjećaju se pogleda.

Nakon što je lopta završila u mreži, potrčao je prema televizijskoj kameri i urliknuo iz sveg glasa. Oči su mu bile širom otvorene, lice iskrivljeno od emocija, a cijela scena izgledala je kao poruka svijetu da se vratio, iako su mnogi tvrdili da je već taj pogled govorio nešto drugo. Nešto mračnije.

Nakon godina kritika, ismijavanja i sumnji, izgledao je ponovno kao čovjek koji je upravo pobijedio vlastitu prošlost. Godinama poslije upravo će taj kadar dobiti gotovo simbolično značenje. Bio je to posljednji trenutak u kojem je sve izgledalo moguće.

'Odsjekli su mi noge'

Argentina je potom pobijedila Nigeriju 2:1. Maradona nije zabio, ali je sudjelovao u oba pogotka i ponovno pokazao da je srce momčadi. Reprezentacija je djelovala moćno, a novinari su počeli ozbiljno razmatrati mogućnost da bi Gaučosi mogli otići do kraja. Nakon utakmice pozvan je na doping kontrolu. Nitko tome nije pridavao posebnu pozornost.

Nekoliko dana poslije svijet je eksplodirao.

Rezultati su pokazali prisutnost efedrina i drugih zabranjenih stimulansa. FIFA ga je suspendirala i udaljila s prvenstva. Vijest je pogodila Argentinu poput groma.

Maradona nikada nije prihvatio da je namjerno varao. Godinama je tvrdio da je problem nastao zbog preparata koje je uzimao tijekom priprema i da nikada nije pokušao steći nedopuštenu prednost na terenu.

Kad je saznao odluku FIFA-e, izgovorio je rečenicu koja će ostati jedna od najpoznatijih u povijesti sporta.

“Odsjekli su mi noge.”

Te četiri riječi postale su simbol njegova pada.

Gubitak vođe

U Argentini je zavladala nevjerica. Naslovnice novina bile su pune fotografija čovjeka koji je nekoliko dana ranije izgledao kao spasitelj nacije. Jedni su govorili o izdaji, drugi o tragediji, treći o zavjeri. Malo je bilo onih koji su ostali ravnodušni.

Do danas postoje oni koji vjeruju da je FIFA željela pokazati odlučnost u borbi protiv dopinga upravo na najvećem imenu turnira. Drugi smatraju da za takve teorije nema temelja i da su pravila bila jasna.

Rasprava nikada nije završena.

Ono što jest završilo bio je Maradonin san o još jednom pohodu na svjetski vrh. Argentina je bez njega izgubila nešto puno važnije od nogometaša. Izgubila je vođu.

Roberto Sensini godinama poslije rekao je:

“Izgubili smo našeg vođu. Izgubili smo čovjeka oko kojeg se sve vrtjelo.”

Nakon toga više ništa nije bilo isto. Argentina je izgubila od Bugarske, a potom ispala od Rumunjske u osmini finala. Momčad koja je nekoliko dana ranije izgledala kao kandidat za naslov raspala se gotovo preko noći.

Franz Beckenbauer jednom je rekao:

“Mogao je učiniti stvari koje nitko drugi nije mogao.”

A Jorge Valdano, njegov suigrač iz generacije koja je osvojila svijet 1986. (nap. osoba poznata i po kultnoj izjavi Mate Miše Kovača iz emisije Nedjeljom u 2 - “Stankoviću, znaš ti tko je Valdano?”) možda ga je opisao najbolje:

“Maradona nije bio samo nogometaš. Bio je stanje duha.”

Najtužnije poglavlje mitske priče

Možda upravo zato njegovo nasljeđe nije uništio ni doping skandal, ni svi problemi koji su ga pratili tijekom života.

Kada se danas govori o Diegu Maradoni, ljudi se prvo sjete Meksika 1986., Napulja, “Gola stoljeća” ili dječaka iz siromašne četvrti Villa Fiorito koji je postao nogometni bog.

Ali Svjetsko prvenstvo 1994. ostalo je najtužnije poglavlje njegove priče. I možda najveća ironija cijele karijere. Jer taj doping skandal nije i neće moći uništiti njegovu legendu i mit koji je stvoren o najvećem i jednom od najomiljenijih nogometaša svih vremena.

Uništio je samo njegov posljednji pokušaj da je u potpunosti nadmaši.

Ono što je Maradona napravio 1986. bilo je toliko veliko da ni suspenzije, ni skandali, ni vlastiti demoni nisu mogli izbrisati uspomenu na čovjeka koji je gotovo sam osvojio Svjetsko prvenstvo.

Zato se američko ljeto 1994. danas ne pamti samo kao priča o dopingu. Pamti se kao posljednji čin jedne od najvećih, najljepših i najtragičnijih karijera koje je sport ikada vidio.

Došao je spasiti Argentinu.

Otišao je kroz vrata doping kontrole.