Andrej Panadić svoju je igračku karijeru započeo u Radniku iz Velike Gorice (današnja HNK Gorica), iz kojeg je prešao u zagrebački Dinamo i proveo šest godina u njemu. Iz Dinama je otišao u Njemačku te je igrao za Chemnitzer i Hamburger SV (HSV). Zatim je otišao u Sturm iz Graza, a karijeru je završio u japanskom Nagoya Grampusu.

Svoju trenersku karijeru 2005. godine započeo je na istom mjestu kao i igračku. U Radniku je bio najprije trener mlađih kategorija, a onda je preuzeo i seniorsku ekipu. Osim Gorice, vodio je austrijski LASK, saudijski Al Ettifaq, Al Wahdu iz Abu Dhabija, bio je skaut hrvatske nogometne reprezentacije, pomoćnik Branku Ivankoviću u iranskom Persepolisu, vodio Istru 1961, iranski Shahr Khodrou te slovenske prvoligaše Krško i Rudar Velenje, u kojem je i danas.

Nogometni počeci u Velikoj Gorici i selekcija zbog koje nije spavao od straha

Panadića smo ulovili tijekom odmora u Velikoj Gorici i s njim pretresli aktualne nogometne teme, ali smo se prisjetili i njegovih igračkih dana. Za početak, kako je uopće sve krenulo?

'Krenulo je još dok sam bio klinac. Došao bih iz škole, bacio torbu sa strane i po cijele dane igrao nogomet. Tako je bilo do devete godine, kada je bila selekcija. Noć prije selekcije nisam uopće spavao od straha da ne bih slučajno ostao izvan ekipe. Tako je to onda bilo. Radila se selekcija, došlo je 200-tinjak klinaca pa ti prođi. Tako je to krenulo na starom Radniku', kaže Panadić pa nastavlja:

'Sa 17 godina igrao sam za prvu ekipu u trećoj ligi i primijetili su me u Dinamu. Bio sam već pozivan na te razne selekcije i prijateljske utakmice za drugu momčad Dinama. Došao me onda gledati i trener Skoblar na stadion u Gorici i baš u toj utakmici kao stoper zabio sam tri komada, dva iz igre i jedan iz penala.'

U Dinamo je stigao s 18 godina i ostvario svoje snove.

'S 18 godina, da. Sjećam se, bilo je to 1988. godine i već nakon nekoliko utakmica bio sam standardni igrač u Dinamu zato što sam već godinu i pol imao iskustva iz treće lige i bio sam potencijal.'

O mladim igračima i ključnim uvjetima za uspjeh

Dojam je da naši klubovi više ni ne traže potencijalna pojačanja u trećoj HNL. Kao da se fokus totalno maknuo s toga.

'Dinamo ne gleda, Dinamo je prevelik klub za to danas. Dosta se toga promijenilo. Igrači dolaze sve mlađi i mlađi. Dovodiš ih već s 12, 13 godina i oni potpisuju stipendijske ugovore. Još uvijek smatram da igrač s 25 godina nije star. Zašto bi bio? Bilo je igrača koji su procvali tek s 25, 26 godina.'

Najbolji primjer je Bruno Petković jer je tek s 24, 25 godina doživio procvat karijere nakon povratka iz Italije u Dinamo.

'On je primjer toga, da. Izvanredan talent, ali išao je okolo i borio se. Tu važnu ulogu igra povjerenje trenera, zatim menadžeri i niz drugih faktora. Danas igrači odlaze jako mladi i to je činjenica i na to se ne treba žaliti. To je jednostavno tako. No za mene igrač ima potencijala i s 25 godina. Treba mu samo pomoć čovjeka koji će ga prepoznati i vidjeti nešto drugačije, treba mu prilika. Lijepo je da mladi igrači već s 15, 16 godina dobiju velike ugovore, ali ni s 25 igrač nije star.'

'Kada je bila plaća, došao sam kod blagajnice i koliko mi je dala, tolika mi je bila mjesečna plaća'

Kakav mu je bio ugovor u Dinamu? Je li mogao dobro živjeti od toga?

'Iskreno, pojma nemam. Imam ugovor doma, a da ga nekome pokažem, samo bi se nasmijao. Tamo apsolutno ne piše ništa. Kada je bila plaća, došao sam kod blagajnice i koliko mi je dala, tolika mi je bila mjesečna plaća. Nisam ni razmišljao o tome. Moj tata i oni koji su me vodili nisu znali u to vrijeme pregovarati oko ugovora ili aneksa ili čega već. Danas se sve zna u detalje. Nas nije bilo ni briga za to. Možda ugovor nije bio najbolji za mene, ali ti ljudi su mi omogućili da dođem do Dinama, kluba koji je za mene uvijek bio pojam', kaže Panadić pa dodaje:

'Nije mi bilo nikada teško ići dva puta dnevno iz Gorice na Maksimir, a išao sam busom i tramvajem godinu dana, sve dok nisam dobio automobil Yugo. U ono vrijeme još nije bilo ni zaobilaznice pa mi je trebalo sat i pol do stadiona. Išao bih brzom linijom do Glavnog kolodvora i onda tramvajem do Borongaja pa pješke do stadiona. Snijeg, kiša, nema veze... To mi je došlo kao regeneracija, neki imaju treninge regeneracije, a ja sam se šetao do tramvaja i busa. I ništa mi nije bilo teško.'

Kakav je po njegovom mišljenju bio tadašnji Dinamo?

'Ma joj, meni je bilo super čim sam došao i vidio sve te dečke koji su igrali. Koja su to imena, koji su to ljudi, meni je to bio pojam. Htio sam samo pokazati da sam bolji, jači i da to mogu. Jako brzo sam ušao u ritam i dobio povjerenje jer su shvatili da to mogu. Nije mi bio nikakav problem ni igrati, ni pucati penal pred 35.000 ljudi. To mi je bilo kao da sam rođen za to. Tada su se nakon neriješenog pucali penali, ali meni to nije bio nikakav problem.'

Kakav mu je današnji Dinamo?

'Puno puta sam ove sezone rekao da ako budemo treći u grupi u Ligi prvaka, to će biti velik uspjeh i to se pokazalo točnim. Možemo sad govoriti da smo pobijedili Šahtar, sve bi bilo super... Ma ovaj Dinamo je napravio sjajan posao na čelu s Nenadom Bjelicom i u skautiranju i u formiranju ekipe. Vidi se individualni napredak svakog u ekipi i vidi se da među njima postoji kemija. To je jako bitno jer bez atmosfere u ekipi ne možeš ništa. Ima jako puno klubova koji imaju sjajne igrače, ali među njima atmosfera nije onakva kakva bi trebala biti. Atmosfera je jako bitna, a osjećam da to ima ova ekipa', kaže Panadić pa nastavlja:

'Bjelica mi djeluje ne kao trener, nego više kao njihov otac koji se brine o svemu i igrači to osjete. Otkada je on došao, sve je krenulo lijepom uzlaznom putanjom. Nije važno što smo izgubili od Manchester Cityja. Rekao sam i prije utakmice da će oni doći ovdje s Fodenom i još dva juniora i opet dominirati, a tako je i bilo. Oni su priča za sebe. Atalanta? Oni svake godine startaju slabije i onda se polako dižu. Tako je i bilo, pred kraj su bili najjači. Igraju sjajan i čvrst nogomet. Šahtar isto, pa nije nam Šahtar slučajno zabio golove koje je zabio. To je odlična ekipa s kojom smo bili izjednačeni.'

Istina, prije nekoliko godina Dinamovi navijači nisu mogli ni sanjati da će parirati jednom Šahtaru.

'Da, nismo to mogli ni sanjati. Ovo što su ljudi u Dinamu odradili ove godine je za svaku pohvalu. Svaka im čast! To tako treba gledati i treba uživati u ovome dok traje.'

'Možda stvarno to jest neko prokletstvo, ali ja gledam napredak'

Dojam je da je sve krenulo nizbrdo u trenutku kada je Bjelica izjavio da ne vjeruje u 'Dinamovo prokletstvo'. Kako objasniti te Dinamove neobične poraze i kikseve nego kao 'prokletstvo'?

'Prošle godine igrali su u proljeće u Europi, što znači da su riješili to prokletstvo. Ajde, bilo je malo nesretno i nespretno u utakmici protiv Šahtara... Ali da, događa se to Dinamu. Neću nikada zaboraviti onu Atalantu kada sam ja igrao za Dinamo. Držali smo ih u šaci, Medford je mogao i zabiti u Bergamu i odigramo neriješeno. Nakon toga ispadnemo na penal koji možda nije ni bio', kaže Panadić pa dodaje:

'Možda stvarno to jest neko prokletstvo, ali ja gledam napredak, organizaciju kluba, to je na visokom nivou. Zarađen je velik novac i to je velik plus. Sada će opet klub moći prodati igrače, a od toga se živi.'

Kako dalje nakon što odu Petković, Oršić, Olmo, Livaković...?

'Teško ih je zamijeniti, ali Dinamo je prepametan i neće napraviti rasprodaju. Možda ode jedan ili dva igrača. I kad odu svi, naći će nove, stvorit će ih. Dinamo ima sjajne skaute i pronaći će rješenje. Možda će na početku biti malo teže, dok ti igrači ne uđu u ritam koji je nametnuo Bjelica. Ni Olmo nije bio sjajan na početku, nije ni Petković igrao od prve minute, kao ni Oršić... Nisu bili toliko dobri dok nisu ušli u ritam. Dinamo je napravio sjajne stvari i vjerujem da, kad i prodaju Olma, oko kojeg se interesira najviše klubova, naći će neko dobro rješenje. Čovjek je iz Dinama došao do španjolske reprezentacije i moramo biti ponosni na to što imamo takvog igrača. To su sjajne stvari. Njegova prodaja će donijeti novac koji će klubu omogućiti život, a naći će se neko novo otkriće, novi Olmo.'

Koliko po njemu na nogometnom tržištu zapravo vrijedi Dani Olmo?

'Kažu da vrijedi 30-40 milijuna eura. Ako je tako, uzmite onda 40 milijuna! Pa kad smo gledali Manchester City, Pep Guardiola je prije utakmice rekao da mu se jako sviđa Olmo. Krene utakmica - kad Olmo zabije golčinu. Rekao sam da ako je dotad vrijedio 40, sada to mora biti 50 milijuna. To što je on zabio bilo je fantastično. Liga prvaka puno toga donosi i pokazuje na kojem si nivou, a Olmo je pokazao da je na visokom nivou i da može igrati u bilo kojoj ligi na svijetu. Nije slučajno postao A reprezentativac Španjolske i s U-21 osvojio zlato na Euru.'

Koliko je za sve te igrače i uspjehe u današnjem Dinamu zaslužan Zdravko Mamić? Često ga se spominje kao tvorca svega, ali onda mu brojni igrači i nogometni djelatnici okrenu leđa kada treba pohvaliti njegov rad.

'Ma naravno, to je sve njegova zasluga. I srebro u Rusiji njegov je rad. To su sve igrači koje je Dinamo stvorio pod njim. Budimo realni, to što je Dinamo pod njim napravio super je posao. Pogledajte uvjete koje imaju, kakav hotel imaju, svlačionice... Igrače je isto on birao i dovodio.'

Jedna od čestih tema u današnjem nogometu je i digitalni pomoćnik suca, VAR. Neki ga hvale, neki misle da ubija nogomet. Što misli o VAR-u?

'Mislim da je VAR dobar, a jedini problem koji vidim kod VAR-a je to što se gubi previše vremena na njega. Više ne znam trebam li se veseliti ili ne jer moram čekati da vidim hoće li gol biti priznat ili je netko nekoga udario, povukao za uho, dres ili što već. Volim kada je sve pravedno, ne želim da me netko prevari, ali predugo to traje. To se zna otegnuti po pet minuta. Zujiš, gledaš, čekaš, a onda na kraju sudac produži utakmicu samo minutu. Najbolje bi bilo da imamo VAR, ali da on ne traje predugo. Kod gola je to dobro riješeno jer sudac odmah vidi je l' lopta prešla liniju ili ne. Ne treba ni gledati. Tako nešto bilo bi dobro i kod VAR-a.'

Osim Dinama, klub za koji je posebno vezan je i Gorica, a koja je izborila Hrvatski Telekom Prvu ligu, u kojoj radi dobar posao.

'Odlično guraju. Bilo je tu super stvari, ali bilo je i nekih nesretnih utakmica u kojima su prosuli bodove koje nisu trebali. No organizacijski su oni na visokom nivou i imaju velik napredak. Rezultatski ne stoje loše. Prošle godine su se do kraja borili za Europu, a sada su peti. Mislim da im je cilj Europska liga. To bi bilo super', kaže Panadić pa dodaje:

'Dobro se radi u klubu, jeftino se dovode dobri igrači, što se pokaže kao sjajan izbor. Ljudi zamjeraju to što nema više naših dečki, ali nekada treba to malo i pretrpjeti. Volio bih da bude tu netko iz Gorice, ali što ako ga nema? Što ako nemamo takav potencijal za prvu ligu? To je tako danas. Ali pogledajte stadion, terene, organizaciju. Gorica je ozbiljan klub.'

Igrao je i u Njemačkoj. Kako je tamo u odnosu na Hrvatsku?

'Potpuno je drugačije. Trećeligaši već imaju po 15-20.000 ljudi i uvjete od kojih boli glava. Na kraju krajeva imaju i 80 ili 90 milijuna ljudi u Njemačkoj pa je puno veći izbor igrača. No smatram da smo mi ipak puno talentiraniji od njih. Ovdje su i treneri kreativniji i drugačiji. Ne možeš samo ići ravno kao trkaći konj, moraš imati i širu sliku.'

Vjerojatno je to zato što nemamo takve uvjete pa se i treneri moraju snaći.

'Nije mi bilo lako kada sam otišao u Njemačku, ali...'

'Pa da, ima tu raznih primjera. Treba mi 10 štapova, a imam ih devet. Pa stavit ću svoju tenisicu da imam taj još jedan. S druge strane, Nijemac neće organizirati trening ako nema svoj štap', kaže Panadić pa otkriva još jedan detalj iz svojeg života u Njemačkoj:

'Nije mi bilo lako kada sam otišao u Njemačku. Otišao sam u drugu ligu i tamo ti već na treningu trebaju zaštita za zube, kostobrani i slično jer svi našilje one svoje čepove i idu do krvi čak i na treningu. Ljudi misle da sam tamo više trenirao nego ovdje, što nije istina. I ovdje sam jako puno trenirao, ali to kako se tamo 'pegla', nešto je sasvim drugo.'

Danas je i sam trener i nekako se specijalizirao za 'vatrogasne poslove'. Takav zadatak ima i u slovenskom Rudaru iz Velenja. Kakva je slovenska liga?

'Uvijek dobivam poslove 'vatrogasca'. Ovo je već četvrti put i uspio sam dva puta. Jednom nisam, u Krškom, ali bio sam samo 10 kola. Došao sam usred prvenstva i napravili smo pomak i odlične stvari, ali nismo uspjeli i zbog drugih stvari koje nemaju veze s nogometom', kaže Panadić pa nastavlja:

'Sada sam u Rudaru iz Velenja. Slovenska liga je dobra, a imaju pet, šest odličnih klubova koji su jako dobro organizirani. Nemaju uvjete kakve imamo mi. Sada imamo pet, šest vrhunskih terena, od Osijeka, Zaprešića, Maksimira, Kranjčevićeve do Rijeke i Splita - svi imaju ovu novu hibridnu travu i top uvjete za igranje. Slovenci još imaju problema s tim. U Velenju imamo užasan teren kada padne kiša. S te strane ima još mogućnosti za napredak. Imaju talenata i dosta igrača po Europi kao što su Handanović, Oblak, Iličić... Ima dobrih igrača. Volim tamo raditi i baš mi je dobro. Izazov mi je kada moram izvući neku ekipu s osam ili devet bodova minusa. Sada imamo pripreme i bit ćemo bolji.'

Dio trenerske karijere proveo je u Iranu, a koji je iz hrvatske perspektive čista egzotika. Kako je bilo ondje?

'Drugačija je kultura, sve je drugačije, a život je super. Ljudi misle da ondje padaju atomske bombe, a to nije istina. Lijepa je to zemlja, ljudi su simpatični i osjećaš se dobro. Nogomet im je super, ali može napredovati. Jedini je problem to što zavlače s plaćanjem. To je uvijek neka kombinacija. Ako ideš ondje, već znaš da ćeš biti na FIFA-i za pola godine. Evo, meni već godinu i pol, dvije nisu platili, a sada je FIFA zatvorila slučaj i morat će platiti. Stotine obećanja i ništa. To je problem kod njih. Ako uspiju uskladiti to plaćanje s ostalim, to će biti top destinacija za nogomet i rad.'

Bio je i u Japanu. Kakvi su dojmovi?

'Japan je super za rad. Ondje je isto sve drugačije. Imaju jako dobru organizaciju i odlične uvjete. Svi su ljubazni i život je jako dobar. Ja sam se ondje dvije godine sjajno osjećao, a žena i djeca su plakali kada smo odlazili.'

Jesu li i djeca uključena u nogomet? Igraju li? Prate?

'Djeca su internacionalci, perfektno govore engleski, hrvatski i njemački. Nikakav problem im nije nikamo otići, bili smo svugdje od Japana do Njemačke. Nogomet? Sin igra, a kći prati. Ona studira u Dubrovniku, a oboje vole nogomet. Žena tu i tamo pogleda, ali nije oduševljena.'

Na kojoj poziciji igra sin i kakav je?

'Ofenzivno sve može igrati, stvarno je dobar i talentiran momak, ali ga uvijek netko zafrkava zbog prezimena. Svi misle da ga tata forsira, a on je od mene talentiraniji barem 10 puta. Mogu procijeniti kvalitetu i talent. Pa koliko je u povijesti bilo talentiranih klinaca čiji su roditelji isto igrali nogomet? Evo, naprimjer, Niko Kranjčar. Žao mi je da mi sina gledaju samo kroz prizmu mene, ali nadam se da će se i njemu sve poklopiti', zaključio je Panadić.

Božić i Novu godinu čitateljima tportala čestitaju Nenad Bjelica, Massimo, braća Sinković, Gordan Jandroković…