RAZVESELIO GA HRGOVIĆ

Damir Škaro otvoreno o problemima sportaša; dotakao se i kulture

13.09.2016 u 11:38

Bionic
Reading

Bivši boksač Damir Škaro osvojio je u Seulu davne 1988. olimpijsku broncu, ali tada nije mogao slutiti kako će hrvatski boks na novu olimpijsku medalju čekati punih 28 godina. O hrvatskom boksu danas te općenito o profesionalnim sportašima i njihovoj integraciji u društvo nakon završetka karijere za tportal.hr razgovarali smo upravo s dr. sc. Damirom Škarom

Crni niz s Olimpijskih igara, barem kada je hrvatski boks u pitanju, prekinuo je sjajni Filip Hrgović koji je na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru osvojio brončanu medalju u teškoj kategoriji.

'Boks je, kada je bivša država u pitanju, bio izuzetno razvijen u Srbiji gdje su puno više ulagali u taj sport iako treba reći kako je kroz povijest Hrvatska imala sjajnih boksača od kojih svakako treba izdvojiti Matu Parlova koji je, po mišljenju mnogih, najveći hrvatski sportaš svih vremena. Moja medalja iz 1988. Do ove godine je bila posljednja za hrvatski sport. Raspadom bivše države imali smo nekoliko sjajnih boksača kao što su Mavrović, Drviš ili Tomasović, ali eto tek je ovog ljeta Filip Hrgović stigao do medalje, prve od hrvatske neovisnosti', kazao je u uvodu za tportal.hr Škaro kojem je nedavno izašla nova knjiga 'Sport u vremenu globalizacije' u kojoj se bavi mnogim zanimljivim temama. Jedna od njih je i opsežno istraživanje Espna po kojem je, po ocjenama stručnjaka, boks daleko najteži sport.

Gospodine Škaro, naši sportaši osvojili su na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru deset medalja, ali činjenica je kako mnogi sportaši nisu zadovoljni uvjetima u kojima treniraju i da je većina medalja osvojena na entuzijazmu. Ulaže li se danas dovoljno u sport s naglaskom na boks?

'Boks je moj bazični sport koji me izgradio kao osobu te uspješnog poslovnog čovjeka. Boks me naučio da se ne smijem predavati i da jedna izgubljena bitka ne znači da je izgubljen i rat. Puno toga se može postići upornošću! Kroz boks sam naučio i doživio puno toga, ali činjenica jest kako je boks danas u velikim problemima kao uostalom i svi sportovi jer se generalno gledajući u sport premalo ulaže u odnosu na ono što dobivamo. U bivšoj državi je krajem 90-ih godina omjer novaca koji se ulagao u sport i kulturu bio jednak. Danas je taj omjer 11:1 u korist kulture uz dodatak kako sport nema svoje ministarstvo. Činjenica je kako danas jedino premijer i političke stanke koje su na vlasti mogu nešto promijeniti kada je sport u pitanju. Nitko drugi, a u to sam se osobno uvjerio kucajući od vrata do vrata kako bismo se izborili za novčanu naknadu za članove Kluba olimpijaca tj. osvajači svjetskih i olimpijskih medalja.'

Puno puta ste, kao bivši član u Saboru RH, znali kritizirati stranke koje su na vlasti kako se premalo ulaže u sport?

'Poznato je kako su naši sportaši za promidžbu Hrvatske napravili više od svih naših veleposlanika zajedno. Kada naši političari putuju po svijetu često atmosferu na početku sastanka probijaju pričama o uspjesima hrvatskih sportaša što dovoljno govori. Da me netko krivo ne shvati, ja nisam protiv kulture, ali želja mi je da se uspjesi sportaša bolje valoriziraju. Evo vam jedan primjer; jedno veliko istraživanje pokazalo je kako je nakon domovinskog rata i velikih žrtava koje smo imali svega tri posto čovječanstva znalo za Hrvatsku. Nakon SP-a u nogometu u Francuskoj, gdje su naši bili treći, za Hrvatsku je saznalo čak 75 posto ljudi. To dovoljno govori o snazi sporta!'

Nakon boksačke karijere napisali ste nekoliko knjiga, a poznato je kako se često volite baviti i temom integracije sportaša u društvo nakon završetka karijere. Koliko se vama kao bivšem uspješnom boksaču bilo teško integrirati u društvo nakon završetka karijere?

'Ja sam atipičan slučaj jer sam uporan i zahvaljujući tome došao sam nakon diplome i do magisterija te na koncu do doktorata. Moji pokojni roditelji Petar i Katica od malih nogu su me učili da moram uredno prolaziti u školi i da nikada ne smijem okaljati prezime. Iskreno, stalno sam se toga držao, a svoju prvu knjigu stoga sam i posvetio svojim roditeljima. Cijeli život sam se želio dokazivati i nikada nisam dopuštao da se sportaši podcjenjuju, a s druge strane svi sportaši moraju biti svjesni da im karijera traje između 10 i 15 godina te da se nakon 35 godine života moraju naučiti na drukčiji život u kojem im neće sve biti savršeno organizirano. Često puta sportaši kada završe karijeru upadnu u krizu jer su preko noći ostavljeni od klupskih čelnika koji su ih obožavali, ostavljeni su od publike koja ga je tapšala po ramenima. U tom trenutku sportaš shvati da su na sceni neke nove zvijezde koje novinari dižu u nebesa i da gotovo nikome niste zanimljivi. Ukratko, jako mali broj sportaša je vrhunski plaćen tako da velik broj njih mora misliti na nastavak života. Moraju se brinuti o sebi, o obitelji i moraju se što jednostavnije integrirati u civilno društvo što nekima može biti jako bolno. Sportaši su tašti tj. puni su sebe i teško se privikavaju na takav život, na činjenicu kako ih više nitko ne tapša po ramenima. Primjerice, ja sam se povukao na vrhuncu nakon što sam u Seulu kao 28-godišnjak osvojio olimpijsku broncu. Ne znam što mi je tada bilo, ali iste sekunde sam odlučio dokazati se na drugim područjima. Od Grada sam dobio lokal na Šalati i preko noći sam ostavio boks iza sebe. Iskreno, nije mi bilo lako odreći se slave, ali posao i obveze na fakultetu su me spasile.'

Spomenuli ste krizu u koje sportaši upadaju nakon završetka karijere, neki zbog dosade, a drugi zbog egzistencije?

'Puno sportaša nakon završetka karijere proživljava nevjerojatno velike traume, a činjenica je kako velik dio njih počinje živjeti nesportski te počinju piti alkohol, a neki se nažalost i drogirati jer su razočarani i pitaju se gdje su bili i što su radili sve ove godine? Uzmite za primjer da takav sportaš mora tražiti posao, a nema završen fakultet te niti dana staža? To naravno može biti jako stresno za bivše sportaše, a o tome se malo piše. Nekako im treba pomoći, a najbolji bi bio tzv. američki sistem gdje je program na sveučilištima prilagođen vrhunskim sportašima i naglasak je na njihovoj edukaciji kako bi jednog dana lakše našli posao. Nažalost, u socijalizmu se vodila veća briga o sportašima nego što je slučaj u sadašnjem sustavu. Pa zar nije tužno čuti Josipa Glasnovića, nakon što je osvojio olimpijsko zlato, kako govori da ga brine što 'nema posao i da se brine za budućnost'? S nagradom od nekih deset tisuća eura, koliko su naši olimpijci dobili za zlato, nije baš dovoljan da riješe egzistenciju. Ja sam primjerice za svjetsku i olimpijsku medalju u što sam uložio cijeli život dobio stan i lokal od Grada i to mi je itekako olakšalo život.'