Znače li vam što imena Sam Hutchinson, Cristian Cuevas, Patrick van Aanholt, Lucas Piazon, Gael Kakuta, Cristian Atsu? Znate li u kojem su klubu ovi nogometaši? Ako ne znate, reći ćemo vam – to su sve igrači Chelseaja. Samo što nitko od navedenih ne igra na Stamford Bridgeu nego svi u nizozemskom Vitesseu.

Neki su komentatori u šali prognozirali da bi Chelsea ove sezone mogao osvojiti ne samo englesku, nego i nizozemsku ligu. Njegova 'ispostava', Vitesse iz Arnhema, trenutno zaostaje četiri boda za vodećim PSV-om uz utakmicu manje. Klub je inače u vlasništvu bivšeg gruzijskog nogometaša, a sada bogataša Meraba Jordanije, koji je navodno jako dobar s Romanom Abramovičem. Vitesse i Chelsea već godinama veže blizak poslovni odnos i razmjena igrača – ovog ljeta Abramovič je za 9,4 milijuna eura iz Arnhema doveo mladog Marca van Ginkela, a u suprotnom smjeru na posudbu poslao čak šestoricu nogometaša koji trenutno ne konkuriraju za prvi sastav pod vodstvom Josea Mourinha.

Vitesse je primjer koji upada u oči, jer su igrači koji su onamo poslani redom mladi i vrlo perspektivni (osim Hutchinsona, ali njegov slučaj je duga priča...), ali daleko od toga da je jedini. Chelsea trenutno ima čak 23 nogometaša koji se kale izvan kluba. Među njima su, naravno, Hrvati Matej Delač i Stipe Perica. Prvi je od potpisa za londonski klub (3 milijuna eura, 2010.) prošao posudbe u Vitesseu, Dynamu iz Českih Budejovica, Vitoriji Guimaraes i ponovo u zaprešićkom Interu, a ove sezone brani u Vojvodini. Drugi je poslije transfera vrijednog gotovo 2,5 milijuna eura poslan među 'Žute štakore', što je nadimak od milja za nizozemsku momčad NAC Bredu.

'Proces posudbe u Chelseaju postao je vrlo profesionalan i uloženo je puno truda da bi se osmislilo njegovo funkcioniranje', nedavno je za službenu klupsku stranicu izjavio tehnički direktor Michael Emenal. 'Ne šaljemo igrače drugdje da bismo im podigli cijenu, nego zato što želimo da se razviju i što želimo pratiti njihov razvoj.'

Ako je tako, onda se čisto zdravorazumski mogu postaviti neka pitanja. Primjerice, nije li Chelsea mogao pratiti Ganca Atsua i u Portu, gdje je prošle sezone nastupio u svim osam utakmica kluba u Ligi prvaka, a u susretu s Dinamom je čak asistirao za gol? Nije li portugalski gigant, gdje je 21-godišnjak bio na rubu prvog sastava, bio bolja sredina za njegov razvoj od neusporedivo manjeg i neuglednijeg nizozemskog kluba?

Stvar je zapravo u tome da Chelsea kupuje mlade talente prije nego što se posve razviju i postignu visoku cijenu te prije nego što ih kupi netko drugi. A onda ih, s obzirom na to da ti mladići mahom nemaju realne šanse konkurirati za prvi sastav, šalju u druge sredine kako bi redovito igrali te ili dosegli razinu potrebnu za Chelsea, ili prodajnu cijenu više od one 'nabavne'. Vrlo često se ne dogodi ni jedno ni drugo, ali kad se sve zbroji i oduzme klub je ipak u plusu na tom dijelu svoje aktivnosti, tako da je procjenjeno da se sve to isplati.

Računajući prvu i rezervnu momčad, igrače na posudbi i nešto juniora koji su već u statusu profesionalaca, Chelsea ima 75 igrača pod profesionalnim ugovorom. Manchester United i Tottenham imaju po 74, a Manchester City čak 82. Za mnoge od tih nogometaša niste čuli, a niti nećete; ovi su klubovi poput 'crnih rupa' koje usisavaju igrače, gutaju ih i ispljunu ono što je višak – one koji ne uspiju ostvariti svoj bilo igrački, bilo tržišni potencijal.

Ali to je još mila majka prema onome što rade Talijani. Inter je, primjerice, dosegao notorni status po tome što je zadnjih godina imao 'bezbroj' igrača na posudbama i u 'razvojnim programima'. Sjećate li se Gorana Slavkovskog – 'Novog Ibrahimovića' i najmlađeg debitanta u Serie A koji je govorio kako 'želi igrati za hrvatsku reprezentaciju', a nije prošao na probi u Hajduku? Kasnije je još odigrao ukupno 13 utakmica u drugoj momčadi Bochuma te u švedskom niželigašu Limhamn Bunkeflou prije nego što je prekinuo karijeru s nepune 23 godine.

Posebna je priča Udinese, klub koji je u vlasništvu obitelji Pozzo – kao i španjolska Granada, kao i engleski Watford. Prošle sezone je Watford umalo ostvario plasman u Premier ligu s 14 posuđenih igrača, od kojih su 10 bili iz Udinesea ili Granade. Španjolska 'ispostava' također je ostvarila očekivanja, izborivši opstanak u La Ligi. A sve to za klub koji ni u talijanskim uvjetima ne spada u vrh...

U Udinama se igrači kupuju 'udžuture', pa je tako ovog ljeta – između ostalih – izdvojeno preko 3 milijuna eura za trojicu Hrvata: Igor Bubnjića iz Slavena, Franu Mlinara iz zaprešićkog Intera i Ivana Kelavu iz Dinama. Kasnije se ti igrači raspoređuju na posudbe u druge klubove. Umjesto da kupi jednog igrača za 10 milijuna, Udinese će kupiti 10 za po (u prosjeku) milijun. Neki od njih će uspjeti, neke neće – ali sigurno će se barem dvojica-trojica, ako ne i više njih, kasnije preprodati za ozbiljan novac koji će opravdati uloženo. A u tom klubu se itekako dobro snalaze na tržištu. Jedan od primjera je prodaja marokanskog reprezentativca Mehdija Benatije u Romu ovog ljeta: on je doveden besplatno iz francuskog Clermonta, a tri godine kasnije prodan je za 13,5 milijuna eura.

Ali najluđi i najbizarniji je Parmin primjer. Taj klub pod ugovorom ima apsolutno nevjerojatnih 226 igrača, računajući sve one koji su na posudbama i u statusu 'zajedničkog vlasništva' s nekim drugim klubom, što je talijanski fenomen. List La Repubblica procjenjuje da je Parma samo ovog ljeta imala oko 300 transakcija u i iz kluba. Među onima koji su došli bio je i Tomislav Šarić, prošle sezone jedan od boljih igrača MAXtv Prve lige u redovima zaprešićkog Intera, koji je odmah proslijeđen u Crotone u Serie B.

O čemu je tu riječ? Parma danas nema puno novca niti si može priuštiti velike transfere. Njena strategija je stoga kvantiteta, a ne kvaliteta – ona dovodi apsurdni broj igrača besplatno ili za mali novac, isplaćuje im uglavnom minimalnu plaću, a očekuje da će joj se to isplatiti ako samo par njih dospiju do statusa prvotimaca i da od njih uspiju zaraditi na tržištu. Parma i neki drugi klubovi dobrim dijelom preuzimaju ulogu agenata: kupuju, prodaju i posuđuju više zbog mešetarenja na tržištu nego zbog potreba vlastite momčadi.

Jedna od Parminih 'ispostava' je slovenski prvoligaš Gorica. U momčad koja je trenutno na trećem mjestu u prvenstvu s četiri boda zaostatka za Čačićevim Mariborom Parma je parkirala upravo monstruoznih 24 igrača (u slovenskoj ligi nema ograničenja na broj posudbi), plus trenera Luigija Apollonija, kojeg će se neki možda sjetiti kao braniča talijanske reprezentacije sredinom 1990-ih. Gorica trenutno na rosteru ima podjednako Slovenaca i Talijana, ali i Brazilce, Kamerunca, Ganca, Senegalca, Belgijca, Tunižanina, Mađara, Litavca, Panamca...

Što ovakav sustav znači za hrvatske klubove? U situaciji kad su mnogi stalno na rubu bankrota dobro je da postoji bilo kakva, pa i ovako 'umjetna' potražnja na tržištu i da imaju gdje prodati svoje igrače – iako u pravilu samo one mlade i talentirane, ali još ne sasvim dokazane. Neki od njih sigurno imaju u planu i ostvariti konkretnu suradnju s nekim od većih europskih momčadi te dovodi njihove igrače na posudbu. To je sve po važećim propisima, iako možda ne izgleda fer...

A koliko je za nekog nogometaša dobro doći u klub u kojem će se za mjesto boriti s po (u nekim slučajevima) desetak igrača koji igraju na istoj poziciji? Sigurno da nije optimalno, jer postoji veliki izgledi da će mu ta 'crna rupa' progutati karijeru. No oni najbolji i najspremniji najčešće ipak isplivaju, bez obzira na okolnosti.