Malo dubljom analizom popisa Nike Kovača stječe se dojam da je U21 reprezentacija samo savršen alibi i dobra isprika za nepozivanje nekoliko igrača za koje bi, ako bi već bili u kadru, jako teško bilo naći opravdanje zašto i ne igraju. Da je A reprezentacija svetinja, a mladi da su samo inkubator, onda moramo znati da nitko počevši od Kovača pa preko cijelog HNS-a nikad ne bi prioretizirao U21 na nijedan način ispred A sastava.

Počnimo od Marija Pašalića. Ako već sasvim solidna sezona u španjolskoj ligi nije bila dovoljna da dobije prioritet ispred stupova MAXtv lige kao Močinić, onda bi transfer u Monaco, jasan znak da Chelsea računa s njegovim razvojem i solidne igre na startu sezone na poziciji kakvu nitko od ostalih naših veznjaka ne igra, morale biti dovoljne da čovjek barem završi u krugu nekih 20 igrača na koje se računa. Nitko ne kaže da se mora izbaciti Modrića ili Rakitića, pa čak ni da se Kovač mora odreći čudnog fetiša na Kovačića ili Brozovića koji rijetko ili nikad ne opravdaju očekivanja, ali zašto odbiti imati u kadru igrača koji ti može pokriti poziciju zadnjeg veznog na jedan malo drugačiji način nego to radi Brozović ili kako to mora igrati Modrić?

Kovač je nametnuo hrvatskoj vrsti igru sa trojicom veznjaka u sastavu Modrić-Rakitić-Brozović, s tim da Brozović u zadnje vrijeme djeluje kao nekako najpovučeniji od njih trojice. Koji je problem s tom igrom? Brozović je jednostavno fizički, a i motorički, premalo impozantan za zauzeti takvu poziciju i sa sigurnošću držati leđa Modriću i Rakitiću da oni slobodnije mogu igrati prema naprijed. Modrić, odgovoran kakav je, se sa takvim 'osiguračem' teško opušta i češće nego ne naša igra u biti ima 2 zadnja vezna od kojih niti jedan nije pravi zadnji vezni tipa Ademi. Nije to niti Pašalić, ali on je fizički prisutniji od nejakog Brozovića, a tehnički nimalo ne zaostaje. Uz to, kao što se sjećamo iz dana u Hajduku, skok igra i udarac glavom Pašalića se ne može usporediti sa niti jednim našim veznjakom, a upravo to je dosta velika boljka naše igre.

Skok u sredini terena nam je praktički nepostojeći, a to da veznjak zabije gol nakon prekida ili kornera je utopija kakve se ne sjećamo kad se zadnji puta dogodila. Pašalić je golove iz 'gužvi' isporučivao dosta često, a očito je da mu je tzv. 'obavezna' igra napredovala inozemnim iskustvom, u suprotnom teško da bi igrao ulogu u pohodu Monaca na LP. Nije moguće garantirati da će Pašalić biti bolje rješenje od Brozovića ili sadašnjeg modela igre, ali zašto ne probati? Zasad se čini kako igramo na čistu individualnu klasu, povremene bljeskove Mandžukića i konstante igrača kao Modrić, Ćorluka i Subašić. S obzirom da je taj recept na velikim natjecanjima već isproban, svi znamo kako takva igra obično završi - time da Hrvatska dobiva titulu 'simpatičnog protivnika', dok neki kojima se smijemo kao da su slabiji od nas prolaze skupine.

Nije loš potez to da je Kovač uposlio Miju Caktaša kao svojevrsnu nagradu igraču za oporavak od teške ozljede i odličnu formu. No, nije jasan kriterij kako se popis sastavlja. Ako je igrač koji odigra mjesec-dva u Hajduku dosta dobro u prednosti pred igračem Chelsea koji je odradio solidnu dionicu u Primeri i nastavlja još bolje u jakom Monacu onda su se kriteriji negdje pogubili. Nije problem da Caktaš nema neke kvalitete koje mogu pomoći reprezentaciji, stvar je samo u tome da sve to što Caktaš ima, Pašalić u ovom trenutku ima bolje.

Suze za Ademijem postaju malo naporne, taj vlak je otišao i moramo se okrenuti nekim novim rješenjima. Stvar je jasna, ne možemo na veliko natjecanje otići sa mišlju da će nam Modrić biti vođa iz pozadine kakav je u Realu i još k tome pokretač svega dobrog što možemo napraviti prema naprijed. Modrić ima znanja i kreacije da učini našu momčad boljom i dopadljivijom, ali ne može to raditi dok se u isto vrijeme mora igrati i korektora vezne linije. Možda bi mu čak i malo više slobode i prava u igri dobro došlo nakon strogih okova kojima je okovan u Realu gdje robuje striktnim rolama u koje ga se stavlja. Za to pak treba drugačiju potporu, Brozović nije dovoljno osiguranje, možda ne bi bio ni Pašalić, ali to bi trebalo vidjeti na terenu.

Druga stvar u kojoj se griješi je forsiranje dinosaura kao Pranjić ili Olić u igri bez vizije i svijesti o tome da će sljedeće ljeto oni biti veterani koji dobro promišljaju da li se ostaviti karijere, a ne reprezentativci spremni za veliko natjecanje. Ne samo da zatvaraju prostor mlađima da budu u krugu reprezentacije nego se obojici povjeravaju bitne uloge, čak i mjesta startera. Uz najbolju volju i respekt, teško je vidjeti što u ovoj fazi karijere Olić može donijeti našoj igri što Pjaca ne može. Ako je Mandžukić prvi napadač i Perišić ne bi smio biti sporan na jednom krilu, onda bi drugo moralo biti Pjacino, koji vlastoručno nosi Dinamo Ligi Prvaka i po svemu bi trebao biti budućnost našeg nogometa ili u najmanju ruku za Kramarića koji odlično djeluje iz drugog plana, a nije zaboravio igrati nogomet slabijim periodom u Leicesteru.

Ako imamo posložen kostur nositelja reprezentacije zašto mjesta za potporne igrače trošimo na relikte prošlosti ili igrače koji godinama u krugu reprezentacije nisu pokazali ništa, a uporno zatvaramo prostor igračima koji su a) trenutno u formi i b) dovoljno gladni svjetla pozornice da se ne pojavljuju u reprezentaciji tek toliko.

Svi znamo da nam rezultat najviše ovisi o tome kako će Modrić voditi igru, kako će mu Rakitić u tome sekundirati i hoće li Mandžukić potrpati golova koliko treba za pobjede. Problem je samo kako osigurati popratne uvjete da njima trojici to olakšamo, u postojećim relacijama već je isprobano da to ide dosta teško, taman dovoljno za prolaz kvalifikacija, a premalo za nešto više na velikom natjecanju. Možda to i je plafon na kojem možemo igrati, ali tako dugo dok aktivnim sudionicima Lige Prvaka i internacionalno priznatim nogometnim talentima zatvaramo prostor na račun onih starijih to ne možemo znati sigurno, a možda oko ove momčadi ima još neotkrivenog potencijala.

Euro je na kraju ove sezone, a ovo su trenuci kada se moraju dobiti neki odgovori i momčad koja nas tamo može najbolje predstavljati. A utakmice protiv Norveške (3.9.) i Azerbajdžana (6.9.) morale bi dati neke odgovore, umjesto da kao i dosad, dobijamo pogrešne odgovore na sada već vječita pitanja vezana uz reprezentaciju...