Upravo tim smjerom ide Paulo Cobos, kolumnist ESPN Brasil, nakon šokantnog poraza Brazila od Norveške u osmini finala Svjetskog prvenstva. U tekstu vrlo jasnog naslova poručio je da ispadanje Brazila s Mundijala ne bi trebalo iznenaditi - baš nikoga.

I to je možda najbolnija rečenica za zemlju koja je navikla misliti da je Svjetsko prvenstvo njezin prirodni teritorij.

Brazil je izgubio 2:1 od Norveške, Erling Haaland zabio je dva gola u završnici, Neymar je u sudačkoj nadoknadi iz penala samo ublažio poraz, a san o 'heksi', šestom naslovu svjetskog prvaka, ponovno je nestao. No Cobosova poanta ide dublje od jedne utakmice: Ovo nije bio izolirani krah, nego posljedica dugog procesa.

Brazil više ne pada slučajno

Brazilci su godinama vjerovali da je problem u jednom lošem danu, jednom sucu, jednoj ozljedi, jednom promašenom penalu, jednom pogrešnom izborniku ili jednoj nesretnoj generaciji. Ali kada se isti obrazac ponavlja iz turnira u turnir, onda to više nije slučajnost.

Nakon naslova 2002. Brazil nije došao ni do jednog finala Svjetskog prvenstva. I još bolnije: Na posljednjih šest Mundijala svaki put ga je izbacila europska reprezentacija. Francuska 2006., Nizozemska 2010., Njemačka 2014., Belgija 2018., Hrvatska 2022. i sada Norveška 2026.

To više nije samo niz poraza. To je dijagnoza.

Brazil i dalje ima ogromne igrače, velike talente i dres koji izaziva strahopoštovanje. Ali moderni nogomet više ne pobjeđuje samo tradicija. Ne pobjeđuje ni nostalgija. Ne pobjeđuje ni uvjerenje da će se u nekom trenutku jednostavno pojaviti genij i riješiti sve.

Protiv Norveške se to nije dogodilo. Brazil je imao penal, imao je šanse, imao je trenutke u kojima je mogao okrenuti utakmicu na svoju stranu. Ali kada je trebalo biti hladan, precizan i nemilosrdan, to je bio Haaland. Ne Brazil.

Kraj sna o 'heksi'

Poraz od Norveške posebno boli jer je Brazil gurnuo u povijesnu prazninu. Seleção sada ulazi u najduži post bez naslova svjetskog prvaka u svojoj povijesti. Posljednji put Brazil je osvojio Mundijal 2002., a nakon ovog ispadanja jasno je da će na šesti naslov čekati najmanje do 2030.

To znači najmanje 28 godina bez trofeja koji Brazil smatra gotovo dijelom nacionalnog identiteta.

Zato reakcije brazilskih medija zvuče tako teško. 'San o heksi je završen', pišu jedni. 'Hexa cancelado', odnosno 'heksa je otkazana', poručuju drugi. ESPN Brasil već je ranije nakon utakmice pisao da je Brazil uništio 'neizbježni' Haaland, a Cobos sada ide korak dalje: Problem nije samo Haaland. Problem je Brazil.

Ispadanje je šok samo onima koji su gledali ime, a ne igru.

Ancelotti nije mogao sakriti težinu trenutka

Carlo Ancelotti nakon utakmice nije odmah stao pred novinare u mixed zoni, nego je otišao izravno u svlačionicu. Umjesto njega pojavio se njegov sin i pomoćnik Davide, što je odmah pokrenulo nagađanja u brazilskim i svjetskim medijima.

Talijan se kasnije ipak pojavio na konferenciji za medije i poručio da ovo 'nije kraj, nego početak novog ciklusa'. Ali u Brazilu takve rečenice sada zvuče kao pokušaj da se ruševine pretvore u projekt.

Jer pitanje više nije samo hoće li Ancelotti ostati. Pitanje je što Brazil zapravo želi biti.

Reprezentacija koja i dalje vjeruje da joj prošlost daje pravo na budućnost? Ili reprezentacija koja će priznati da je svjetski nogomet otišao dalje i da više nema prostora za samozavaravanje?

Najbolnija istina

Cobosova teza zato pogađa u srž. Brazilovo ispadanje ne bi trebalo iznenaditi nikoga jer su znakovi bili tu. U lošim kvalifikacijama, promjenama izbornika, krizi identiteta, prevelikom oslanjanju na individualnu klasu i stalnom uvjerenju da će se na velikoj sceni stvari same posložiti.

Nisu se posložile.

Norveška je bila organizirana, strpljiva i brutalno konkretna. Brazil je bio talentiran, opasan u dijelovima utakmice, ali nedovoljno stabilan kada se sve lomilo. Haaland je u dva poteza napravio ono što Brazil nije uspio kroz cijelu utakmicu - pretvoriti priliku u povijest.

Zato je ovo više od poraza. Ovo je kraj još jedne iluzije.

Brazil je ispao. San o 'heksi' ponovno je odgođen. A najteže od svega za brazilsku javnost možda je upravo ono što poručuje Paulo Cobos: Nitko se, zapravo, ne bi trebao čuditi.