Najvažnija stvar dogodila se prije početke same utakmice. Iz razloga koji nisu posve jasni, argentinski izbornik Alejandro Sabella odlučio je promijeniti formaciju iz 4-3-3 (u kojoj je momčad uspješno igrala u kvalifikacijama) u sustav s trojicom stopera – zamišljen kao fludini 3-5-2/5-3-2, ovisno o ulozi bočnih braniča.

Gonzalo Higuain bio je nedovoljno spreman, a Rodrigo Palacio ozlijeđen, što je Argentini od napadačkih alternativa ostavilo samo Ezequiela Lavezzija; premda, naravno i Angel di Maria može zaigrati na krilo kao jedan od prednje trojice. No Sabella je postavio sastav s dvojicom napadača – Leom Messijem i Sergiom Agüerom, iza njih trio Di Maria – Mascherano –Fernandez, a još iza trojicu središnjih i po jednog bočnog braniča na svakoj strani.

Zlatno je pravilo da u obrani treba imati jednog igrača više nego što suparnik ima napadača. Bosna već godinama igra s dvojicom, ali cijeli pripremni period Sušićeve momčadi bio je posvećen uvježbavanju sustava 4-2-3-1 s Džekom kao jedinom špicom, pa je i Sabella zacijelo znao da će suparnik tako zaigrati. Po nekim teorijama, njegova je postava ipak bila takva jer želi momčad maksimalno podrediti Messiju (možda i na igračevu želju, tvrde neki), slično kao što je Carlos Bilardo napravio s Maradonom kad je u istom sustavu osvojio SP 1986.

No Argentina je u prvom poluvremenu kao momčad izgledala vrlo loše. Možda bi drugačije bilo da nije vrlo rano povela, ali Messi i Agüero praktično uopće nisu sudjelovali u defenzivnim zadacima, bočni braniči Zabaleta i Rojo nisu bili dovoljno prodorni ni agresivni, pa su se Di Maria i Maxi Rodriguez iz sredine često izvlačili na stranu i tako ostavljali Mascherana potpuno izloženog bosanskim protunapadima.

Argentina zapravo nije imala vezni red – a djelovala je i kao da ima čovjeka manje na terenu, što je u neku ruku bilo i točno budući da su trojica stopera bila suočena sa samo jednim suparničkim napadačem. Koliko god nesigurna Sabellina obrana bila, očito je bilo da je jedan od tih igrača višak u tom dijelu terena.

BIH je dobro stajala u obrambenom dijelu, a pogotovo je solidan bio Muhamed Bešić – zvuči bizarno, ali nogometaš mađarskog Ferencvarosa odigrao je sasvim solidno na Messiju, prisiljavajući ga da duboko odlazi po loptu. Miralem Pjanić jako se puno trudio, iako mu je defenzivna inače bolno slaba točka; Edin Džeko, koji nije mogao doći do zraka između trojice argentinskih stopera, također se vraćao i pomagao Zvjezdanu Misimoviću. Stalno je bio dojam da Zmajevi mogu ostvariti prednost, ali im to nije donosilo puno toga konkretnog jer je suparnička obrana stalno bila postavljena i spremna. U napadu nije bilo prostora koji bi Džeko, Hajrović i Lulić mogli iskoristiti.

Osim toga, Argentinci su imali tu sreću da Javier Mascherano sinoć bio njihov najsigurniji čovjek, praktično sam držeći sredinu terena. Statistika kaže da je imao 102 dodavanja (daleko najviše od svih, sljedeći iz obje ekipe je Messi sa 70) sa 97-postotnom točnošću; najviše dugih dodavanja (devet), od kojih su sva bila točna, a i defenzivno je bio gotovo besprijekoran.

Svaki put kad bi BIH izgubila loptu, otkrili su se i nedostaci u njenoj igri: prespora defenzivna tranzicija i nemogućnost igranja kontrapresinga, pa bi uvijek potrajalo malo predugo dok linije postanu kompaktne. No Argentina, bez pravog protoka lopte u sredini i bez kvalitetnog priključivanja napadu njenih bočnih braniča, nije to koristila. Formacijski sraz na terenu bio je takav da se činilo najizglednijim kako eventualni gol (na jednoj ili drugoj strani) može pasti samo iz prekida ili iz neke sjajne solo akcije.

Izgledalo je kao da i jedna i druga strana mogu samo profitirati ako se vrate na svoj stari, 'prirodni' sustav: Bosna na 4-4-2, a Argentina na 4-3-3. Izgledalo je kao da gledamo upravo ono što većina ljubitelja nogometa ne voli gledati: taktičku 'šahovsku' partiju koja vodi u pat-situaciju – s time da ova partija baš i nije bila neka za anale i time što je Sušić već bio u rezulatskom zaostatku, pa se od njega očekivalo da povuče prvi potez.

Međutim, učinio je to Sabella, već na poluvremenu ubacivši dodatnog defenzivnog veznjaka Fernanda Gaga i dodatnog napadača Higuaina umjesto stopera Huga Campagnara i veteranskog veznjaka Maxija Rodrigueza. Argentina je preuzela stvari u svoje ruke i bilo je samo pitanje vremena kad će zabiti gol – dogodilo se to nakon fenomenalne Messijeve akcije i udarca, iako je bosanski obrambeni blok tu mogao i puno bolje reagirati.

Sušić je tek tada reagirao – ali je, pomalo zbunjujuće, Ibiševića ubacio umjesto desnog braniča Mujdže, a ne umjesto Misimovića, što je bilo za očekivati. Druge su dvije izmjene – sve unutar pet minuta – možda više bile rezultat zamora onih koji su do tada bili na terenu, ali je ova najsporijeg Sušićevog braniča Ermina Bičakčića povukla na beka, u čemu nije baš bilo neke pretjerane napadačke ili obrambene logike.

No, nakon još jednog ili dva pokušaja, Argentina je nekako stala i ulijenila se. Bosna je zabila Ibiševićevim udarcem kroz noge Romeru, inače Subašićevoj rezervi u Monacu. Potkraj utakmice izgledalo je kao da je Argentina zrela za primiti još jedan (Bosna je na kraju imala više udaraca na gol), ali je isto tako dojam bio da su Bosanci (i Hecegovci) fizički potrošeni i možda nedovoljno tjelesno pripremljeni.

Završilo je kako je završilo i nitko nije pretjerano zadovoljan ili nezadovoljan, iako se čini da je BIH mogla i više Argentina će morati puno, puno bolje ako želi daleko dogurati na ovom turniru, a Zmajevi su, ako ništa drugo, probili led i stekli vrijedno iskustvo za predstojeće utakmice odluke s Nigerijom i Iranom. Neutralni gledatelji nisu vidjeli spektakularni nogomet, bila je to jedna od dosad najlošijih utakmica u Brazilu.