Malokoje ime na domaćoj sceni s takvom lakoćom spaja svijet vrhunskog sporta, znanosti i televizijskog spektakla kao Tamara Despot. Doktorica znanosti kineziologije, nekadašnja državna prvakinja u plesu i dugogodišnja kondicijska trenerica u zagrebačkom Dinamu, kroz čije su ruke prošli neki od najuspješnijih hrvatskih nogometaša, ovoga se proljeća ponovno našla pod reflektorima 'Plesa sa zvijezdama', ovoga puta na parketu u paru s Ivanom Dorianom Molnarom
Ove sezone kao mentorica Tamara Despot gledatelje iz tjedna u tjedan osvaja svojim vrhunskim plesnim umijećem, zaraznom energijom i prepoznatljivim šarmom. U razgovoru za tportal, 'bez rukavica' govori o tankoj granici između televizijske zabave i profesionalnog perfekcionizma, predrasudama koje je razbijala u Maksimiru te razlozima zbog kojih smatra da ples još uvijek nema zasluženo poštovanje u sportskom svijetu.
Otkrila nam je i zašto joj najteže pada povratak u stvarnost nakon završetka showa, koliko je fizički zahtjevan rad s Ansamblom LADO te zašto ni u zrelijim godinama ne odustaje od treninga u 'crvenoj zoni'.
Godinama ste sjedili u sudačkom stolcu i dijelili stroge ocjene, a sada ste ponovno pred žirijem u paru s Ivanom Dorianom Molnarom. Onaj trenutak kada stojite na podiju pod reflektorima i čekate tko leti van... Što u tim sekundama stvarno prolazi kroz glavu: dramatična molitva za prolaz ili olakšanje tipa: 'Ako ispadnemo, napokon ću se u nedjelju naspavati i pojesti pošteni ručak'?
Meni nakon svih godina 'Plesa sa zvijezdama' iskustva prolaze slijedeće misli: 'Ako prođeš super, zagrli partnera, čestitaj mu i pripremi se za sljedeći plesni broj, a ako ispadneš imaš par minuta za suvisli televizijski oproštajni govor, skoncentriraj se'. (smijeh)
Vrhunska ste plesačica, državna prvakinja i doktorica znanosti kineziologije. Boli li profesionalca činjenica da u ovom formatu savršen korak i mukotrpan rad u dvorani na kraju izgube bitku protiv pukih simpatija publike i telefonskih poziva?
Gledajte, to je tako. Mi mentori jedini znamo što znači brusiti naše zvijezde do njihovih individualnih savršenstava. Neki su manje neki više talentirani i naša predanost poslu je sa svima ista. No ovaj show nije samo plesna i savršena tehnika. Ljudi koji nas gledaju žele biti zabavljeni, oduseveljeni, ljuti, bijesni, rasplakani. E to je poanta showa izazovimo neku emociju kod gledatelja, jednostavno nismo na vrhunskom plesnom natjecanju.
Kako se uopće vrhunski sportski perfekcionist u vama nosi s porazom na televiziji, analizira li se snimka nastupa kadar po kadar, ili se sve zaboravi uz čašu vina i dobru večeru?
Kroz svoju karijeru sam se naučila nositi sa svim vrstama poraza, vrlo sam svjesna kakve su moje zvijezde i nemam veliki problem u kontekstu ispadanja i poraza, imam problem sa povratkom u stvarni život jer mi plesači tijekom PSZ zivimo u balonu plesne ljepote i onda nam to iznenada nestane. A i popije se koja časica, naravno. Bar se ja volim družiti i veseliti.
Emocija ispred savršene tehnike
Kada biste mogli uvesti jedno 'pravilo Tamare Despot' u show, biste li ukinuli glasove gledatelja ili barem uveli imunitet za mentore koji se najviše namuče?
Niti jedno, niti drugo. U ovom show-u sudjeluju zvijezde razlicitih fizickih sposobnosti, plesnih kvaliteta, e tako se i publici apsolutno smiju sviđati zvijezde sa svim svojim prednostima i nedostacima. Mentori su tu jer znaju raditi posao i zato su selekcionirani. Ne bih ovaj posao zvala mučenjem.
Kroz godine ste u showu prošli sve moguće uloge – bili ste natjecateljica, mentorica i članica žirija. Koliko se vaša vlastita optika i doživljaj tog parketa mijenjaju ovisno o stolcu na kojem sjedite ili cipelama u kojima plešete?
Kod mene su stvari jasne. Odradi najbolje unutar uloge u kojoj se sad nalaziš i ponašaj se sukladno tome.
Što gledatelji subotom navečer ne vide
Plesali ste s vrlo različitim osobnostima, od Davora Gopca i vrhunskih sportaša poput Nikše Kaleba i Dude Šimenca, pa sad do Ivana Doriana Molnara. Kako psihološki pristupate svakom novom partneru da biste probili onaj početni sram i strah od pokreta?
Gledajte, školovala sam se i obrazovala da učim i treniram ljude razlicitim oblicima tjelesnog performansa. Ako govorimo o probijanju srama i straha taj put je puno vise od same psihološke pripreme, ona je samo dio moje metodologije u radu sa zvijezdama 'Plesa sa zvijezdama'.
Koliko je tanka granica između televizijskog spektakla i stvarnog, mukotrpnog rada u dvorani koji gledatelji u subotu navečer u ona dva minuta nastupa uopće ne vide?
Ne želim da ljudi znaju koliko je ovo težak i iscrpljujuć posao jer gledatelji ne mogu to doživjeti. Na njima je da subotom u 20 sati - uživaju.
Gotovo 20 godina proveli ste u Maksimiru kao kondicijska trenerica i koordinatorica fizičke pripreme. Kroz vaše su ruke prošli Gvardiol, Kovačić, Kramarić, Livaković… S kakvim su vas predrasudama nogometaši u početku dočekivali kad bi shvatili da im motoriku i koordinaciju(koordinacija spada pod motoriku) brusi – plesačica?
Davnih godina predrasude su postojale,no s godinama ako znaš posao predrasude nestaju i postaješ njihova trenerica u pravom smislu te riječi, mentorica, ravnopravna članica stručnog stožera.
Jednom ste izjavili: 'Nogomet me naučio poslu, a ples ljubavi'. Što je točno profesionalni nogomet donio vašem karakteru, a što ste vi iz plesne biomehanike uspjeli usaditi tim elitnim sportašima?
Moj karakter se gradio od rođenja kroz različita okruženja, nogomet mi je donio sljedeće: Ne odustaj od sebe i vjeruj u svoje snove, a moj san je bio da budem kondicijska trenerica Dinama. I za to sam živjeta, gorila i sebi vjerovala. A što se tiče plesa u nogometu. Naučila sam nogometaše svijesti o tijelu. Kako se gibam zašto baš tako, kako mogu biti brz, ekonomičan, anticipirati brže, naučila sam ih da sve polazi od vlastitog, ali osviještenog tijela.
Ples se i danas u široj javnosti često promatra samo kao estetska umjetnost, a rijetko kao bazično brutalan fizički sport. Koliko vrhunski plesač po snazi, eksplozivnosti i izdržljivosti zapravo parira profesionalnom sportašu?
Mislim da je u 21. stoljeću suludo više postavljati takva pitanja. Plesači koje treniram imaju vrlo često takve performanse da bi komotno mogli igrati nogomet ako govorimo o izdržljivosti, jakosti, brzini. No ne znam jesu li nogometaši recimo svjesni da bi jedan plesač to mogao. E tu dolazimo do ključnog problema. Ne respektiramo se na istoj razini.
Od predrasuda u Maksimiru do svijesti o tijelu
U Ansamblu LADO osmislili ste programe koji tradicijski ples spajaju s modernom kondicijskom pripremom (LADO Hop to the Top). Koliko je fizički zahtjevan folklor i jesu li naši tradicijski koraci podcijenjeni u fitness i sportskom smislu?
Apsolutno. Voljela bih naglasiti da ljudi vrlo često zaboravljaju da naš ansambl Lado pleše i pjeva u isto vrijeme.A ja vam ne mogu opisati koliko je to zahtjevno. Plesati narodne plesove i pjevati u isto vrijeme nešto je najteze sto sam u zivotu radila. Plesači-pjevači Lada su energetske zvijeri.
Kineziologinja ste, pedagoginja, bivša prvakinja i majka. Što se u vašem odnosu prema vlastitom tijelu i pokretu promijenilo u zrelijim godinama u odnosu na dvadesete, kada su vladali 'goli' natjecateljski imperativi?
Uff... ništa. Svoje tijelo gazim. Takva sam. Kad nije ples, onda je trening jakosti. Kad nije trening jakosti, onda je Sljeme, kad nije Sljeme onda je opet ples... Natjecatelj sam po vokaciji i tjelesnoj iscrpljenosti. Ako jednom tjedno nisam u crvenoj zoni, kao da ne postojim. Tako živim. A živim dobro.
Što je za vas ples danas, kada se ugase kamere i svjetla reflektora – posao, terapija ili prostor potpune slobode?
Ples je za mene ljubav, moj najljepši svijet i moja najiskrenija emocija. Glazba i ja u glazbi s pokretom je nešto najljepše što mi je ovaj život donio.