Već u prvoj epizodi, znakovito naslovljenoj 'Vremenske zone' vrlo brzo postaje jasno da nije riječ samo o tome što Don putuje preko čitavog kontinenta i tri vremenske zone u svijet Los Angelesa, gdje mu supruga Megan nastoji ostvariti glumačku karijeru. Stižući na obalu manje mu poznatog oceana i u epicentar novog američkog coola, toliko drugačijeg od onoga koji je svojim reklamama i životnim stilom godinama stvarao, Don Draper ne stiže samo u drugi grad, drugu klimu i drugo okruženje - on simbolički stiže u sedamdesete. Godina je, doduše, 1969., ali doba vrhunca američkog sna, doba elegantno odjevenih i uredno počešljanih muškaraca koji pijuckaju viski i puše Lucky Strike vozeći skupe automobile te žena koje u steznicima, visokim punđama i klasičnim kostimima pluže odjelima za sekretarice kao kakvi veličanstveni brodovi - napokon se ruši pod navalom nove kontrakulture. Don se u tome sve teže snalazi. I nije jedini.

Kao i uvijek do sada, ekipa Matthewa Weinera (glavnog scenarista i producenta 'Momaka s Madisona') tu nam poruku uvelike odašilje vizualno - odjećom, frizurama, namještajem i općenitim stylingom scene pa ćete sigurno odmah primijetiti pomak iz urednih, čistih linija sušte elegancije u nešto razbarušenije zulufe, šarenu odjeću i pomalo pretjerani make-up, kao i sve jače naznake za Kaliforniju kasnih šezdesetih toliko tipične hipi supkulture. No kao i uvijek dosad, taj vizual, taj životni styling, taj napadni dizajn uopće nije ono što vidimo, nego i sada, kao i dosad, simbol pozadinskog otrova koji se tim izvanjskim licem pokušava prikriti. Po tome se, inače, uvelike razlikuju dva glavna tabora obožavatelja 'Momaka s Madisona' - jedan je fasciniran retro-kulerstvom glavnih likova i njihova okruženja te ga u napadu nostalgije za vremenom koje nikada nisu imali prilike upoznati pokušava emulirati, a drugi je tabor nešto svjesniji činjenice da Weinerova ekipa na taj način zapravo prikazuje prošlost kao lažnu, šarenu reklamu te da ljudi u njoj nisu cool, nego jadni, da vrijeme o kojem govori nije bolja prošlost, nego laž na kojoj je izgrađeno jedno od najmoćnijih društava u novijoj povijesti.

Na početku sedme sezone, međutim, čini se da je došlo vrijeme za istinu. Dona Drapera i druge likove dostigle su posljedice laži na kojima su se izgradili. Naš je glavni (anti)junak usamljen, suočava se s nečim što više nije kulersko ispijanje viskija iz kristalne čaše, nego tužan i oduran alkoholizam, usamljenost i sada vrlo stvaran te konkretan sukob s vlastitom obitelji; Peggy, koja je u prethodnim sezonama uspjela probiti u šezdesetima gotovo neprobojan stakleni strop za žene - sada vidi kamo ju je dovelo imitiranje Dona zbog kojega je uspjela u tome; Roger Sterling prvi se put u životu mora oprostiti od svojeg dječačkog imidža. jer više nije u stanju pratiti korak s vremenom... A ta vremena koja se mijenjaju više nisu samo pozadinsko, udaljeno tutnjanje, nego su ovdje, u svem svojem

neredu, nasilju, ratu i prevratu.

'Momci s Madisona' nikada nisu bili 'brza' serija, kao 'Breaking Bad', 'Damages' ili 'Domovina', zato ni u novoj sezoni ne valja očekivati revolucionarne preokrete, rasplete, vjenčanja na kojima će se svi poklati ni neočekivana otkrića vezana uz identitet nekih likova. 'Momci s Madisona' oduvijek su bili serija kojoj je u nekim slučajevima bila potrebna čitava sezona da se uspostavi setting, atmosfera, politika svakodnevnih odnosa i profil dvoje-troje glavnih likova. Posljednja sezona, čini se, bit će i njihov konačni izlazak iz legende, kako u sadržaju i formi tako i u televizijskom rasporedu. Matthew Weiner očito nam je pripremio završetak u kojem neće samo završiti 'Momci s Madisona', nego će i Don Draper prestati biti Don Draper kakvoga smo upoznali, šezdesete dekada o koju je oglašavao i Amerika zemlja koju je sanjao. Dobar početak kraja.