Romina Knežić: 'Posao ne smije trpjeti. Odgovornost i poštovanje prema gledateljima ne trebaju zasjeniti osobni problemi'

Romina Knežić s kolegom Petrom Perežom vodi Dnevnik Nove TV, a mnogi je gledatelji nerijetko ističu kao omiljeno televizijsko lice.

'Odrasla sam uz talijansku televiziju. Pratile su se vijesti, a meni nikada ni u peti nije bilo da ću jednoga dana izabrati novinarstvo. Dugo me držala želja za studiranjem medicine ili molekularne biologije, a onda te neki događaj koji ispadne slučajan, a ništa nije slučajno u životu, usmjeri na neku drugu stranu. I tvrdoglava kakva jesam, zainatim se i kažem - ma idem ja ispravljati nepravde ljudi', ispričala je za Novi list.

Studenski dani, kao i mnogima, ostat će joj u srcu do kraja života. 'Ne toliko zbog odnosa profesora prema studentima, koji su bili izrazito prijateljski, već zbog ljudi iz svih krajeva svijeta koje sam imala priliku upoznati. Tu se rodila i moja ljubav prema televiziji. Petogodišnji studij tražio je obvezno jednoipolgodišnje stažiranje u pisanom, radijskom i televizijskom novinarstvu. Krenula sam s Telequattrom, izvještavali smo o talijanskoj, slovenskoj i hrvatskoj nacionalnoj manjini. Pratila se politika te kultura i suživot manjina u Italiji, Sloveniji i Hrvatskoj', kaže.

U voditeljskom stolcu Dnevnika više je od deset godina te otkriva u čemu je tajna uspjeha središnje informativne emisije Nove TV.

'Preko 13 godina s gledateljima. Brzo je prošlo, kao u nekom snu. Mi smo kao jin i jang, ljudi su se navikli na nas i stekli povjerenje. Uspjehu je pridonio svaki pojedinac, i snimatelji i novinari i reporteri i urednici, realizatori, svi su oni zaslužni za odlične rezultate i visoko mjesto na ljestvici gledanosti', napominje Romina.

Premda je pred kamerama pribrana i profesionalna, u privatnom životu proživljava teške trenutke - prije nekoliko mjeseci ostala je bez oca koji je preminuo od posljedica teške bolesti.

'Posao ne smije trpjeti. Odgovornost i poštovanje prema gledateljima ne trebaju zasjeniti osobni problemi. Ne razlikujem se ni u čemu od bilo kojeg čovjeka. To što radim ovaj posao ne znači da sam drugačija od drugih. Za ALS, bolest odumiranja mišića, čula sam prvi put otkako je tati određena dijagnoza. Trebalo je proći dosta vremena da se sa sigurnošću kaže kako nema spasa i lijeka za ovu bolest, ali znate, u ljudskoj prirodi postoji ono nešto što vas tjera da vjerujete u čuda jer se čuda ponekad i događaju. I ja sam se nadala. Na kraju sam se jako razočarala. I stalno se pitam zašto je sve moralo tako završiti. U svojoj muci dokazao je koliki je veliki borac i to je poruka koju ću cijeli život nositi sa sobom. Tata je bio je strastveni navijač Rijeke i nema koju utakmicu najdražeg kluba nije pratio sa stijena na Kantridi. Svoju je utakmicu na zemlji pošteno završio, nadam se da sada gore ponovno igra neku novu', rekla je.