Danas je pamtimo kao jednu od najutjecajnijih žena hrvatske televizije, urednicu koja je stvarala velike zabavne projekte i 'mamu Dore', no Ksenija Urličić pred televizijske kamere nije stigla klasičnim putem. Njezin prvi susret sa svijetom kamera dogodio se sasvim slučajno, još dok je bila tinejdžerica, kada je dobila glavnu ulogu u filmu 'Mala Jole' redatelja Nikše Fulgosija.

Film na kraju nije dovršen, a mladoj Kseniji gluma se nije osobito svidjela. Ipak, upravo će joj to iskustvo nekoliko godina poslije otvoriti vrata televizije i usmjeriti cijeli njezin život.

Glavnu ulogu dobila je zahvaljujući sportskom talentu

Urličić se tada još prezivala Domljan i bila je učenica zagrebačke Šeste ženske gimnazije. Osim što je bila odličan đak, bavila se sportom, a osobito su joj dobro išli plivanje, skokovi u vodu i ronjenje.

Upravo su te vještine bile presudne kada se pojavila na audiciji za film 'Mala Jole' Nikše Fulgosija. Dobila je naslovnu ulogu Jolande Gruber, lika čija je priča zahtijevala upravo ono što je mlada 16-godišnja Ksenija tada znala – plivanje i skokove u vodu. HRT u svojoj retrospektivi navodi da je šesnaestogodišnja učenica tadašnje Šeste ženske gimnazije zahvaljujući svojim sportskim sposobnostima dobila glavnu ulogu.

Za djevojku koja je još išla u školu snimanje filma bilo je mnogo zahtjevnije nego što bi se moglo očekivati: morala je provoditi vrijeme na brodu, trenirati, učiti scenarij, pohađati satove glume i istodobno nadoknađivati školsko gradivo.

Sama je kasnije opisivala to razdoblje kao prilično traumatično iskustvo. Odvojenost od obitelji, učenje na daljinu, brojni treninzi i zahtjevno snimanje nisu joj ostavili želju za nastavkom glumačke karijere. Čak je i naporno šminkanje, prema njezinim riječima, bilo dio iskustva koje joj se nije svidjelo.

Zato se nakon tog iskustva nije nastavila baviti glumom. Kada se pojavila prilika za novu filmsku audiciju, nije se ni prijavila. A onda se dogodio neočekivani obrat.

Film koji nikada nije završen ipak joj je promijenio život

'Mala Jole' nikada nije stigla do publike kao dovršeni film. Projekt je ostao nedovršen, ali je za Urličić imao posljedicu koju tada nitko nije mogao predvidjeti.

Na snimanju je upoznala Ivana Hetricha, tada pomoćnika redatelja. Nekoliko godina poslije, kada je već studirala romanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Hetrich ju je pozvao na audiciju za televizijsku spikericu. Upravo je taj susret bio ključan za njezin početak na televiziji.

Kada je prihvatila televizijski posao, nije planirala postati jedna od najvažnijih osoba hrvatskog televizijskog programa jer je studirala romanistiku i zanimala ju je karijera vezana uz jezike, prevođenje i književnost.

Televizija je u početku trebala biti tek posao uz studij, no vrlo brzo pokazalo se da ima ono što je potrebno za rad pred kamerama. Nakon audicije, obuke i hospitiranja počela je raditi kao spikerica, a ubrzo je postala i voditeljica.

Tijekom karijere prošla je gotovo sve važne stepenice televizijskog posla, od spikerice i voditeljice do urednice i glavne urednice Zabavnog programa. Na RTZ-u i HTV-u radila je od 1959. do umirovljenja 2001. godine.