Iako ga domaća publika godinama poznaje po besprijekornoj profesionalnosti i odmjerenom glasu, iza televizijskih reflektora krije se čovjek čvrsto povezan sa svojim korijenima, vrijednostima i obitelji. Nakon što je poslije pune 21 godine rada na Novoj TV odlučio napraviti velik poslovni zaokret i prijeći na RTL, Petar Pereža u otvorenom razgovoru otkriva intimniju stranu svog života. Progovara o tome kako je njegova supruga Morana reagirala na tu veliku prekretnicu u trenutku u kojem su iščekivali prinovu, koje je najveće žrtve morao podnijeti zbog nemilosrdnog televizijskog ritma, zašto mu je vjera temeljni oslonac pod pritiskom te kako ga povratak rodnom Splitu uvijek iznova vraća jednostavnosti.

Kada ste prvi put ozbiljno u sebi izgovorili: 'Vrijeme je za poslovni zaokret'? Što je to bilo okidač koji vas je stvarno presjekao iznutra i naveo na odluku o odlasku na novu televiziju?

To se nije dogodilo u jednoj sekundi ili zbog nekog dramatičnog događaja. Prijateljski poziv dragog kolege Tomislava Jelinčića bio je iskra koja je u meni zapalila ideju da razmislim o nečem drugačijem od onog u čemu sam se nalazio. Okidač je bio sam razgovor s glavnim urednicom Željkom Marijanović o viziji koju RTL gradi i načinu na koji se to tamo radi. Osjetio sam u tom trenutku da ako sada ne napravim iskorak, ako se ne izložim novom riziku i novoj atmosferi, postoji opasnost da uđem u potpunu rutinu i nezadovoljstvo. Presjekla me spoznaja da još imam puno toga dati i da ne želim igrati na sigurno samo zato što je to ugodnije.

U javnosti se često govori o 'novim izazovima' i 'novom početku'. Što je u praksi bila najveća promjena za vas nakon prelaska na RTL – profesionalno i osobno? ​

Profesionalno je najveća promjena bila adaptacija na potpuno novu tehnologiju, ritam emisije i vizualni identitet. Svaki studio ima svoju mikroklimu, svoje kutove snimanja, svoje uobičajene pauze i dinamiku emisije. Prvih nekoliko tjedana mozak radi na 200 posto jer ponovno učite stvari koje ste godinama automatski radili. Osobno je promjena bila u toj injekciji svježe energije i prijateljskog vodstva. Otići na novo radno mjesto nakon više od dva desetljeća u vama probudi onaj entuzijazam s početka karijere, a to se onda prelije i na obiteljski život – doma dođete ispunjeni i s osmijehom.

O vašem se prelasku pisalo kao svojevrsnom 'transferu sezone'. Je li vam bila veća trema od toga kako će reagirati gledatelji ili od toga hoćete li se brzo uklopiti u novi studio, novi tempo, novu redakciju? ​

Uvijek je najveća odgovornost prema gledateljima. Studio i grafika se savladaju, a kolege vas u novoj redakciji vrhunski prihvate, jer to su sve profesionalci koje već godinama poznajem s terena i iz medijskih krugova. Ali gledatelj je taj koji odlučuje hoće li vam i dalje vjerovati kada promijenite dres. Najviše me brinulo hoće li ta tranzicija u njihovim očima izgledati prirodno. Srećom, reakcije su bile nevjerojatno tople i to mi je dalo golemo samopouzdanje već od prve minute prvog RTL-a Danas.

​Kad upalite program svoje bivše kuće i vidite Dnevnik bez sebe, što osjetite – nostalgiju, olakšanje, ponos, malu ljubomoru?

Osjetim isključivo mirnoću, pa čak i blagi ponos. Tamo sam ostavio dvadeset i jednu godinu života, ugradio sebe u temelje tog projekta i s tim ljudima dijelio i privatne i poslovne uspone i padove. Nema tu mjesta za ljubomoru ili gorčinu. Drago mi je vidjeti da dobro rade svoj posao, a u isto vrijeme znam da sam donio pravu odluku u pravo vrijeme i da je moje mjesto sada na novoj adresi.

Nerijetko ističete koliko vam je obitelj oslonac. Kako je supruga reagirala na prvi razgovor o mogućem odlasku; je li bila kočnica, glas razuma ili najveći navijač? ​

Morana je od prve sekunde bila kombinacija glasa razuma i najvećeg navijača. Nije bilo nikakve panike ni kočenja. Stala je, saslušala me i rekla: 'Ako osjećaš da ti treba ta promjena, imaš moju punu podršku.' Njezina staloženost, unatoč visokom stupnju trudnoće, bila je presudna da kroz cijeli taj proces prođemo mirno, bez stresa i s puno vjere u pozitivan ishod.

Ako bi vaša djeca jednog dana htjela u novinarstvo ili na TV, biste li ih ohrabrili ili pokušali zaštititi od svih ljepota i zamki koje iznutra jako dobro znate? ​

Ne bih ih sprječavao, ali bih bio vrlo iskren s njima. Objasnio bih im da je ovo predivan, ali iznimno surov i zahtjevan posao koji ne trpi polovičnost i traži puno odricanja. Odluka bi na kraju bila njihova, uz moju punu podršku što god izabrali.

U karijeri ste prošli brojne stepenice. Na kojoj ste najviše naučili o sebi kao čovjeku, a ne samo kao novinaru? ​

Najviše sam naučio na samom početku, u radijskim danima na Radiju Dalmaciji i tijekom prvih godina preseljenja u Zagreb. Kad kao mlad čovjek napustite svoj grad, svoj krug ljudi, more i obitelj te dođete u sredinu u kojoj nikoga ne poznajete i morate se dokazati od nule. Tu se naučite skromnosti, strpljenju, ali i tome da se trud i pošten rad na kraju uvijek isplate, čak i ako se u pojedinim trenucima to baš i ne čini tako. Ali eto, trebalo je proći i ovih 20-ak godina da tako i bude. S RTL-om sam spreman za nove pobjede.

​Koliko je teško ostati profesionalan, a pritom ostaviti prostor i za emociju u načinu na koji prenosite vijesti? ​

To je najfinija linija u našem poslu. Voditelj informativnog programa ne smije biti robot bez emocija, ali ne smije ni postati patetičan ili nametati svoju reakciju gledatelju. Gledatelji moraju osjetiti da iza tog stola sjedi živo ljudsko biće koje suosjeća ili se raduje stvarima o kojima izvještava. Emocija se ne glumi – ona se vidi u mikropauzi, u boji glasa, u pogledu. Ključ je u tome da emocija prati priču, ali da informacija u svakom trenutku ostane točna, balansirana i čista.

​Je li vam se dogodilo da vas je neka vijest toliko pogodila da ste jedva zadržali pribranost pred kamerama? ​

Da, više puta. Najteže je kada čitate o tragedijama u kojima stradaju djeca ili kad izvještavate o velikim prirodnim nepogodama i ratnim stradanjima u kojima se u sekundi ruše ljudski životi. U takvim trenucima grlo se stisne samo od sebe. Sjećam se nekih situacija u kojima sam doslovno morao duboko udahnuti tijekom priloga kako bih uopće mogao pročitati sljedeću najavu, a da mi glas ne pukne. Ali profesionalni kod vas drži – znate da ste u tom trenutku dužni mirno prenijeti informaciju zbog onih koji vas gledaju.

​Što vas danas još može iznenaditi nakon toliko godina u informativnom programu? ​

Iznenaditi me uistinu još jedino može razina ljudske dobrote i solidarnosti u najtežim trenucima. Svijet i realnost nas često natjeraju da pomislimo kako je sve otišlo u pogrešnom smjeru, ali kada se dogodi neka velika humanitarna akcija, kada vidite kako se ljudi u sekundi ujedine da pomognu potpunom strancu – to je nešto što me iznova iznenadi, dirne i vrati mi vjeru u ljude. Često se sjetim da je slično bilo za vrijeme pandemije – podjele, raslojenost društva, otuđenost – i onda se dogodi zagrebački, a zatim petrinjski potres i promijeni sve. Odjednom su svi zajedno, bez razlike, bez maski, ponovno ljudska bića i velika srca. ​

Gledatelji vas doživljavaju kao osobu kojoj vjeruju. Osjećate li to kao kompliment ili kao teret?

Primarno kao čisti kompliment i najveću nagradu koju novinar u karijeri može dobiti. Ali, naravno, to povjerenje nosi i ogromnu odgovornost. To znači da nema mjesta za površnost, da svaka izgovorena riječ mora biti triput provjerena, posebno u današnje vrijeme, u kojem se svaka objava na društvenim mrežama smatra viješću. To je velika zabluda i dovodi do fake newsa, zato je danas u pravim medijima splasnula utrka za brzinom objave. Što je bitno – nije hitno! Stoga se nema prava na improvizaciju s činjenicama.

Što je najveća zabluda o televizijskim voditeljima? ​

Najveća zabluda je da naš posao počinje pola sata prije emisije dolaskom u šminku i završava onog trenutka u kojem se ugase svjetla u studiju. Ljudi vide samo onaj vrh ledene sante pred kamerama. Ne vide sate i sate priprema, iščitavanja materijala, uredničkih rasprava, provjeravanja informacija, izmjena sadržaja u zadnjim minutama i stresa koji prati sve to. Televizija je rudarski rad u pozadini da bi pred kamerom sve izgledalo lako i jednostavno.

​Je li televizija danas više utrka za brzinom ili za vjerodostojnošću? ​

Nažalost, medijski prostor postao je opsjednut brzinom i utrkom za klikom. No duboko vjerujem da je u informativnom televizijskom programu vjerodostojnost i dalje jedini pravi pobjednik na duge staze. Uzalud vam to što ste objavili vijest dvije minute prije konkurencije ako ste objavili netočan podatak. Kao što sam ranije rekao, gledatelji će vam oprostiti minutu zakašnjenja ako im date potpunu, točnu i provjerenu priču, jer povjerenje se teško stječe, a može se izgubiti u sekundi.

Kako se nosite s kritikama, pogotovo u vrijeme u kojem svi imaju prostor komentirati na društvenim mrežama? ​

Naučio sam napraviti jasnu razliku između dobronamjerne, konstruktivne kritike i praznog, anonimnog komentiranja radi samog komentiranja. Konstruktivnu kritiku kolega, urednika ili gledatelja uvijek ću saslušati i promisliti o njoj. Što se tiče društvenih mreža, ne čitam anonimne komentare po portalima i ne dopuštam da mi to remeti mir. ​

Što ste tijekom karijere morali žrtvovati zbog televizije? ​

Žrtvujete prvenstveno vrijeme s obitelji i prijateljima. Informativni program ne poznaje rođendane, blagdane, Božiće ni vikende. Koliko sam samo puta bio u studiju dok su moji bili na putovanjima ili obiteljskim okupljanjima vikendom. Propustite neke školske priredbe, neka druženja... To su žrtve koje ovaj posao neumoljivo traži i zato je neizmjerno važno imati obitelj koja to razumije i ne zamjera vam.

Nakon svih godina pred kamerama, postoji li još nešto što vas plaši?

U profesionalnom smislu ne plaši me ništa jer znam svoj zanat i vjerujem u proces. Možda jedino gubitak zajedništva u tom radnom procesu, empatije i kolegijalnosti, koji može narušiti harmoniju i odnos povjerenja s kolegama i šefovima. Bez toga je teško funkcionirati. Sve ostalo – promjene posla, novi studiji, novi izazovi – to su stvari koje se rješavaju radom i stavom. Dok god smo dobar tim i imamo volje za radom, za sve ostalo ima rješenja.

Što mislite da će za deset godina biti najveći izazov televizijskog novinarstva?

Najveći izazov bit će očuvanje ljudskog integriteta i autentičnosti u eri umjetne inteligencije i masovnih manipulacija video i audio sadržajem. Kada tehnologija dođe do razine da se sve može lažirati u nekoliko sekundi, uloga novinara i urednika kao svjedoka istine i filtra točnih informacija bit će vjerojatno važnija nego ikada. Televizijsko novinarstvo morat će se izboriti da ostane oaza u kojoj gledatelj zna da ono što vidi i čuje zaista jest istina.

​U poslu koji je brz, stresan i pun teških vijesti, ima li vjera ulogu u tome kako se nosite s pritiskom? ​

Apsolutno. Vjera je moj unutarnji mir i pouzdanje. Lako je izgubiti tlo pod nogama ako nemate čvrst doticaj s nečim većim od samog posla. ​

Kako reagirate na to kad ljudi javne osobe i vjeru promatraju kroz stereotipe ili predrasude? ​

Pa rekao bih čak da to razumijem, ali svjedočenje vjere u slobodnom demokratskom društvu nije nikakvo nametanje. Ljudi često vole stavljati druge u kalupe jer im je tako lakše analizirati svijet oko sebe. Moja vjera je i moj način na koji nastojim živjeti svoj život pošteno i s poštovanjem prema svakom čovjeku.

​Kažu da Dalmacija donosi posebnu vrstu temperamenta i direktnosti – prepoznajete li to kod sebe? ​

Itekako! Možda se na ekranu čini da sam iznimno smiren i odmjeren – i jesam, jer posao to traži – ali ispod te površine kuca temperamentno srce koje sadrži i dozu slavonske mirnoće, a nju sam naslijedio od majčine slavonske strane. Tu nastaje ravnoteža! ​

Vraćate li se često korijenima i koliko vas to 'spušta na zemlju' u užurbanom poslovnom ritmu? ​

Vraćam se kad god mi to obaveze dopuste. Miris mora, obitelj u Splitu, prijatelji... Na jugu nitko ne drži do toga jeste li voditelj Dnevnika ili niste; tamo sam samo Petar koji se šali na vlastiti račun uz kavu na zraku. To vraćanje korijenima izuzetno me spušta na zemlju te podsjeća na djetinjstvo i dijete u meni.