'Jay Kelly' je novi film Noha Baumbacha koji je nakon uspješne premijere u Veneciji sada dostupan i na Netflixu. Kritičari ističu da je riječ o mješavini elegantne, staromodne drame o krizi identiteta i dosta mekane, previše popustljive satire o slavi.

Priča o slavi, krizi identiteta i potrazi za samim sobom

Na papiru sve izgleda predodređeno za uspjeh: George Clooney glumi ostarjelu holivudsku zvijezdu koja počinje shvaćati koliko joj je život prazan, Adam Sandler je njegov odani menadžer koji je cijeli život podredio tuđoj karijeri, a u priču su upletene kćeri, menadžeri, publicisti i europske festivalske nagrade.

Radnja kreće na filmskom setu - Jay Kelly je zvijezda koja već desetljećima puni kina, magnetičan je, šarmantan i naviknut da mu se svijet okreće oko rasporeda snimanja. U trenutku kad bi napokon trebao provesti vrijeme s kćerima i usporiti, sve se raspada – umire mu mentor, susreće starog kolegu koji mu otvori stare rane, a obiteljski odnosi pokazuju koliko je bio odsutan otac. Umjesto novog filma, Jay bježi u Europu, navodno da provede vrijeme s mlađom kćeri, a zapravo u potragu za samim sobom. S njim, naravno, putuje cijela svita: menadžer Ron (Adam Sandler), publicistica (Laura Dern), vizažistica (Emily Mortimer)… i polako se počinje nazirati tko je tu zaista čovjek, a tko samo brend.

Sandler filmu daje dušu'

The Hollywood Reporter u svojoj recenziji naglašava da je Baumbach ovdje emocionalno najmekši. Njihova je ocjena da su i Clooneyjev glavni lik i njegov menadžer Ron napravljeni kao konstrukcije za 'gorko-slatki buddy film koji često previše naginje prema šaljivom, osjećajnom tonu'.

Kritičar ističe da je teško stvarno suosjećati s Jayem dok gledamo kako se njegov savršeno upakirani lik reflektira sa plakata i jumbo plakata jer Clooneyjev glamur djeluje kao oklop koji filmu oduzima zube.

Istodobno, Ronova priča tematizira čovjeka koji shvati da je svoj život spakirao u tuđi raspored snimanja i upravo on daje filmu emociju i težinu koju naslovni lik ne nosi. Sandler je, po njima, taj koji filmu daje dušu, dok Jay ostaje zanimljiv, ali udaljen.

Igra li Clooney verziju samog sebe?

Variety ide još izravnije: za njih Clooney u 'Jay Kellyju' igra zapravo verziju samoga sebe - zvijezdu sa sličnom karijerom, karizmom i stilom. Film je opisan kao 'lagano zabavna, ali previše mekana hollywoodska drama iznutra'. Baumbach, koji je u 'Marriage Storyju' bez milosti secirao brak, ovdje kao da ne želi do kraja ogoliti svoju zvijezdu.

'Ključni trenutci u kojima bi Jay trebao ispasti egoističan i doista kriv, poput priče o ulozi koju je navodno 'ukrao' prijatelju, u flashbackovima su režirani tako da ga zapravo opravdavaju', ističe Variety, koji ističe da film želi govoriti o mračnoj strani slave, ali uvijek se povlači korak unazad kako ne bi previše ogrebao Clooneyjev šarm. Rezultat je priča koja teče ugodno, s duhovitim detaljima, ali nikad do kraja ne 'zaboli'.

'Remek-djelo krize srednjih godina'

BBC s druge strane donosi puno topliji dojam: njihov kritičar opisuje 'Jay Kelly' kao potencijalno 'remek-djelo krize srednjih godina' i naglašava koliko je film u Veneciji sjajno prihvaćen.

Clooneyjev nastup vide kao jedan od njegovih najranjivijih u posljednjih desetljeća - glumac koji godinama igra šarmantne tipove odjednom dopušta da lik izgleda ispuhano, prazno i izgubljeno. U tom kontekstu, film funkcionira kao priča o glumcu koji shvaća koliko je vremena s obitelji propuštao dok je jurio setove, premijere i nagrade.

Posebno ističu Sandlera kao menadžera Rona, ulogu koja podsjeća publiku koliko je snažan u ozbiljnim, dramskim ulogama kad se makne od komedija. BBC-u se sviđaju i meta-refleksije: redatelj Baumbach otvoreno govori da je htio ispitati jaz između slike koju projiciramo i osobe koja se krije iza nje, a glumac koji igra 'posljednju pravu filmsku zvijezdu' za to je idealan materijal.

New York Times zauzima možda najzanimljiviju, pomalo ambivalentnu poziciju. Njihova kritičarka ističe da je 'Jay Kelly' film koji će možda najviše cijeniti upravo Clooney kao neka vrsta ogledala njegove generacije. S jedne strane, vidi se nostalgija za erom u kojoj je jedan glumac mogao 'otvoriti' film samo na temelju svog imena i lica; s druge, postoji jasna svijest da takva vrsta zvijezde polako nestaje.

NYT naglašava da film ponekad djeluje tonally neujednačeno, posebno u dugom dijelu s vlakom kroz Europu, ali ga čita kao svjesnu igru s raznim žanrovskim registrima: Jay doslovno proživljava život kao niz filmskih scena, do točke gdje kaže da su mu 'sva sjećanja zapravo filmovi'. Opet, Sandlerov Ron ispadne punokrvniji čovjek od samog Jaya, menadžer koji iskreno vjeruje u to da njegov klijent donosi sreću publici i da to vrijedi žrtve, iako ga to emocionalno košta.

Ne obara s nogu, ali je vrijedno gledanja

Kad se sve te reakcije slože, dobije se prilično jasna slika: 'Jay Kelly' je film koji je gotovo svima drag, ali rijetko koga u potpunosti obara s nogu. Tehnički je raskošan, kamera Linusa Sandgrena daje i Hollywoodu i Toskani onaj stari, kinodvoranski sjaj, a Baumbachovi dijalozi i dalje su britki i lako se citiraju.

Za gledatelje na Netflixu to znači da je 'Jay Kelly' ugodna, pametno odigrana drama o slavi, taštini i zakašnjelim pokušajima da se poprave odnosi - film koji se s užitkom gleda, ima nekoliko stvarno dobrih scena i glumačkih duela, ali ne ostavlja jednako snažan dojam kao Baumbachovi najbolji naslovi. Ako volite filmove o Hollywoodu, Clooneya u punom zvjezdanom sjaju i ozbiljnog Sandlera, ovo je svakako vrijedno gledanja, samo bez pretjerano visokih očekivanja.