Vremena gospodarskih kriza nisu nužno i sušna razdoblja za industriju zabave. Odavno se, naime, zna da raja pred vlastitom bijedom rado bježi u birtije, a ako im se uz cugu ponudi i kakva zabavna točka, bend, pijanist i plesači - manja je vjerojatnost da će utapanje tuge u alkoholu završiti kafanskom tučnjavom. S razvojem medija i tehnologije izmišljeni su i jeftiniji načini bijega od stvarnosti nego što su to razne kavane i klubovi, od kina u koje od recesijske bijede onako predivno bježi Mia Farrow u Purpurnoj ruži Kaira, preko radija s kojeg su naše mame i tate šezdesetih i sedamdesetih skidali nenarodne rokerske novitete te na kraju televizije i srodnih joj, ne sasvim legalnih torrenata na internetu.

Ljudi u zabavu vole bježati od svih mogućih problema, bili oni najobičniji ljubavnički bluesovi ili propast globalne ekonomije, ali pitanje je koliko se globalna recesija koja traje zadnjih četiri-pet godina ogledala u zabavnim televizijskim sadržajima. Koliko svojih i tuđih financijskih/socijalnih problema prepoznajemo u zabavnim TV-serijama? Pokušavaju li televizijski zabavnjaci iskoristiti gužvu i zaraditi na našoj nevolji? I je li, na kraju krajeva, u televizionarskom hopa-cuparenju bilo vidljivih žrtava recesije?

TELEVIZIJSKE SERIJE

Pokušamo li se osvrnuti na domaću TV produkciju u doba otkad se bauk recesije širi univerzumom, nećemo baš najbolje proći. Jest, u novije vrijeme naziru se znakovi života sa serijama kao što je (zasad prilično dobra) 'Počivali u miru' i (s vremenom sve gora) humoristična 'Nedjeljom ujutro, subotom navečer', ali prije ta dva projekta u Hrvatskoj nekoliko godina kao da nije uspijevalo ništa osim sapunica. Čak ni domaće sapunjare nisu cvjetale u istih tisuću cvjetova kao u takozvano 'zlatno doba' prije desetak godina, kada su nastajalifenomeni poput 'Ponosa Ratkajevih', nego je sve svedeno na najniži sapuničarski registar iz rubrike svatko-sa-svakim-nitko-sa-nikim-više-od-dvjestopedeset-puta-tijekom-sezone, ali nešto malo lokalnog recesijskog blata isplivalo je na površinu u naznakama tajkunskog kapitalizma nekih pravaca priče 'Ruže vjetrova' i, ne znam, možda 'Loze'. No s obzirom na to da je recesija za domaću TV-serijsku produkciju uglavnom značila gotovo genocidni pomor, sve je to jedva vrijedno spomena.

U svjetskoj produkciji bilo je nešto više znakova da se u svijetu izvan onoga bajkovito-serijskog događa nešto ružno na tekućim računima građana, iako je i ondje potrebno zapaliti svijeću da bi se iskopali takvi, ali kvalitetni sadržaji. Tako je, primjerice, jedna od najpopularnijih humorističnih serija koja (recimo) tematizira posljedice recesije CBS-ova komedijica '2 Broke Girls', u kojoj bivša bogataška nasljednica Caroline Channing (Beth Behrs) gubi sve nakon što joj otac zbog financijskih muljaža završava u zatvoru, pa se zapošljava kao konobarica u bruklinskoj zalogajnici, ondje se sprijateljivši s oduvijek siromašnom i jezičavom Max (Kat Dennings). Serija bi možda bila fora i recesijski indikativna da istodobno nije i blesava. Fore su u njoj prvoloptaške i rijetko kada smiješne, a svi drugi likovi osim Caroline i Max (koje ni same nisu neka premija) napisani su kao za iznimno kretensku epizodu 'Ptice trkačice' ili kakvog sličnog crtića. Nešto kvalitetniji prikaz 'recesijske generacije', odnosno mladih ljudi koji su ravno iz roditeljskog/fakultetskog krila istrčali u sumoran svijet globalne financijske krize nalazimo u hvaljenoj HBO-ovoj seriji 'Djevojke', zanimljivo je i s očitim recesijskim senzibilitetom snimljena i nova, mini-serijska obrada romana 'Mildred Pierce' u režiji Todda Haynesa, gdje na Kate Winslet u naslovnoj ulozi nije preslikano gotovo nimalo glamura iz filmske verzije s Joan Crawford, nego je sve izvedeno u nekom smećkasto-poderanom ozračju očaja i borbe sa siromaštvom.

Naravno, i mnoge su se druge serije u pojedinim epizodama ili pojedinim kracima fabule pozabavile recesijom, pa smo tako imali i propast pizzerije obitelji Scavo u 'Kućanicama', suludu epizodu jednako sumanute (i sjajne) serije 'Sunčana Philadelphija', gdje momci iz birtije pokušavaju stimulirati naseobu nastalu izvan vlastitog bara, a cijela priča završava time što Danny DeVito dobiva državna poticajna sredstva za sanaciju, a svojevrsni pogled na recesiju i gubitak vjere građana u bolju budućnost stoji i u metaforičkoj pozadini megapopularne (i loše) serije 'Walking Dead'.

REALITY I TALENT SERIJALI

Ne znam što bolje oslikava recesiju i očaj kao globalna eksplozija reality i talent serijala, koji su, doduše, na televizijske ekrane banuli i mnogo prije recesije, ali su imteška vremena dala dodatni polet i donekle promijenila karakter. Dok se i dalje dosta dobro drže šouovi kao što su razna šljokičasta pjevanja i plesanja sa zvijezdama, sve su češća i ona TV natjecanja u kojima se kao nagrada nudi - POSAO ili golem novac. Još kada je riječ o natjecanjima kao što je 'Masterchef', gdje se doista radi o nadmetanju u vještinama naplativim na tržištu rada (zanemarit ćemo sada domaće muljaže u zadnjoj sezoni) - to ne bi toliko bio pokazatelj recesije, ali kada se promotri sve veća navala na američke serijale kao što je 'The Biggest Loser', u kojima se pretili natjecatelji daju ponižavati, vrijeđati i mučiti ne bi li izgubili što više kilograma i potom zaradili milijune dolara, jasno je da među gledateljstvom, osim histerične potrebe za privlačenjem pažnje, postoji i histerična potreba za novcem koji su spremni zaraditi na bilo koji način.

U nešto drugačiju, ali definitivnokategoriju nadahnutu okrutnim kapitalizmom, možebitnom korupcijom i kriminalom ubrajaju se i televizijske emisije poput američkog šoua 'Storage Wars', u kojima staretinari obilaze skladišta u kojima su ljudi pohranili svoju kramu, zatim propustili nekoliko rata naknade za skladište pa se sada njihove drangulije prodaju pred TV kamerama. Gledateljima je pritom posebno zanimljivo kada na aukciju upadne nečija pornografska zbirka ili kakav drugi sramotan ficlek, a određeni gušt svakako se pronalazi i u tome što se dobrostojeći aukcionari naglavce bacaju u tuđe smeće ne bi li zaradili koju lipu više. U svakom slučaju, vremena reality serijala u kojima su bogataši pokazivali svoje raskošne domove su za nama jer to kod gledateljstva više ne prolazi baš najbolje, jednako kao što u TV-serijskom programu više ne prolaze 'Dinastije' i 'Dallasi'.

TALK ŠOUOVI

Premda se u jednom trenutku činilo da je reality format gotovo potpuno zagušio nekada glavni adut američke i amerikanizirane televizije - talk šou, to se nije dogodilo. Zabavni je talk šou, doduše, promijenio karakter, pa i ondje, kao i svugdje drugdje na televiziji, gledatelji više toliko ne traže sjaj i glamur, nego nešto im bliže teme iz svakodnevice i zbog toga u zabavnim, pogotovo dnevnim talk šouovima više ne gostuje toliko celebrityja kao prije, nego se voditelji i njihovi gosti bave savjetima za lakše preživljavanje... hm, ŽIVOTA. Oprah se u penziji, doduše, posvetila samo intervjuiranju slavnih ličnosti, ali dok je još bila aktivna, čak se i ona s formata Tom-Cruise-mi-skakuće-po-kauču mnogo više posvetila financijskim i zdravstvenim savjetima, psihološkoj (samo)pomoći i takozvani life hackovima. Danas je to standard pa su velike zvijezde uglavnom karantenizirane na noćne talk šouove (koji ionako više služe zato da bi face poput Conana, Jimmyja Kimmela i Davida Lettermana demonstrirale svoj komičarski nerv), a dnevnim vladaju Dr. Ozovi i ono što nikada ne umire - freak šouovi Jerryja Springera i Mauryja Povicha.

Valja pritom napomenuti da se kod nas HTV iznenađujuće dobro snašao u tom trendu s 'Osmim katom', koji je na potrebe domaćeg, recesijski uz TV  prikovanog gledateljstva legao k'o kec na cenera. Sličnim emisijama s temama iz svakodnevice prije recesije nije baš najbolje išlo u domaćem televizijskom programu, ali eto, ovaj put je fora uspjela. Svakako, uspjeh valja pripisati i onima koji rade na emisiji i pretpostaviti da je ovaj put ipak riječ o nešto sposobnijoj ekipi, ali ne valja zanemariti ni taj, vanjski faktor, odnosno interes za svakodnevicu koja nam je svima zbog objektivnih okolnosti sve više ugrožena.