Umjesto recikliranja televizijske nostalgije, u vrlo otvorenom razgovoru za tportal profesorica hrvatskog jezika Mira Bićanić nudi nam oštar i beskompromisan presjek današnjeg društva.

Bez dlake na jeziku govorila je o svom dubokom razočaranju u današnju percepciju ljudskih prava i medijsku scenu, podijelila dojmove iz gotovo tri desetljeća rada u prosvjeti, ali i otkrila zašto joj je njezina kći Hana ostala jedina stvarna i prava životna pobjeda.

Nadrealan trijumf bez euforije

Od povijesnog trenutka u hrvatskom 'Milijunašu' prošla su više od dva desetljeća. Danas, s odmakom, kako gledate na taj 'mali životni trijumf', kako ste ga jednom nazvali, i onaj čuveni trenutak u kojem vam je Sandra Antolić donijela pobjedu?

Taj mali životni trijumf, potreban svakom od nas u poraznom trenutku života, meni se dogodio u javnoj formi. Nisam ga očekivala, a i danas, s odmakom, nadrealan mi je.

Prvi dani nakon osvajanja milijuna, kako ste sami rekli, bili su vam 'grozni' i obilježeni zatvaranjem u unajmljeni stan zbog neugode od prepoznavanja. Kako nakon dvadesetak godina gledate na taj strah od slave s kojim ste se tada suočili? Kakva je situacija danas?

Slava je izraz nespojiv s tim događajem, barem meni, no da je nastala 'gužva', s puno pretjerivanja, euforije i nametljivosti, točno je. Nije me se to dojmilo, jednostavno sam iskulirala, tako je i danas. Moj bliski prijatelj, genijalni cinični Židov, komentirao je: 'Pa nisi osvojila Nobela.'

Vašu pobjedu te lipanjske večeri 2003. godine pratila je doslovno cijela Hrvatska i taj je trenutak postao dio našeg kolektivnog sjećanja. S obzirom na to da je sada medijska publika potpuno raspršena i rijetko što može ujediniti ljude pred ekranima, mislite li da bi u današnje vrijeme ičije znanje i intelektualni trijumf mogli na isti način 'zaustaviti' svakodnevicu cijele nacije?

Sjećam se jasno te večeri: bila sam u svom gradu, Vinkovcima, sjedila pod lozom u dvorištu, ne pred TV-om. Nisam se nikada pogledala. (smijeh) Simpatično je da to pitate, jer 'u današnje vrijeme' čini mi se da takve 'publike' više nema. Ne govoreći o sebi nego o vremenu, distopijskom i neuhvatljivom, i 'publici', čini mi se da znanje i intelekt teško mogu uzbuditi naciju i na trenutak, kamoli je zaustaviti.

Spomenuli ste da uspomene i dalje traju, no da ne želite gledati snimku svoje pobjede. Postoji li neki poseban razlog za to?

Ne, osim da sam bila tamo pa se ne trebam podsjećati na to. (smijeh)

Kao netko tko je pokorio taj format, pratite li i danas 'Milijunaša'? Mislite li da su pitanja danas lakša ili teža nego u vaše vrijeme i kakvim vam se taj kviz čini u usporedbi s onom vašom povijesnom sezonom?

Ne pratim, nisam ni prije svoga nastupa, vjerovali ili ne – moj nos je u knjigama i ne stižem, ali poštujem kviz kao žanr i ljude koji se okušavaju u javnom nastupu demonstrirajući znanje, a pogotovo mi je drago kad je riječ o mladima.

Testirate li i danas ponekad svoje opće znanje, barem 'neslužbeno', za svoju dušu?

Svakodnevno, sa svojim gimnazijalcima.

S obzirom na to da više od 20 godina nitko nije ponovio vaš uspjeh, što mislite – precjenjuju li Hrvati svoje znanje ili ga podcjenjuju? Je li razlog za to što nema više pobjednika u takvom formatu u manjku hrabrosti, ogromnoj tremi pod svjetlima reflektora ili doista nemamo dovoljno ljudi s takvom širinom općeg znanja?

Ne znam. Ali znalac bez previše treme i sa smislom za igru bio bi taj. Meni osobno su dosadašnji pobjednici svi oni koji su se usudili otvoriti zadnje pitanje, nesigurni u odgovor. Jer su igrači i nisu dosadni ziheraši.

Razočaranje 'industrijom' ljudskih prava

Vaša strast prema novinarstvu i književnosti rezultirala je brojnim tekstovima. Kada danas usporedite vrijeme u kojem ste pisali za Feral s današnjom društvenom i medijskom klimom, smatrate li da smo kao društvo postali osjetljiviji na kršenje ljudskih prava ili smo pak postali ravnodušniji na te stvari koje nas, kako kažete, trebaju 'bosti'?

Točno je da je moj put u novinarstvo započeo pisanjem za Feral, bilo je to odmah nakon kviza, 2004. godine. Tada sam se osjećala počašćenom što mogu pisati – osjećajući prostor slobode – za medij koji sam doživljavala idolatrijski i ekskluzivnim u vrijeme u kojem je medijska sloboda još uvijek postojala. Vjerovala sam tada u štošta, prije svega i iznad svega u moć pisanja, koje istinom i činjenicama može utjecati na prava svih onih ljudi kojima su oduzeta ili kršena. No zadnje tri godine promijenile su moju percepciju. Iza te privlačne sintagme 'ljudska prava' često su karijeristi, novac i manipulacije. Ilustrirala bih to orvelovski: danas i teroristi imaju prava, a njihove žrtve neljudski su eksploatirane u političkim i ideološkim igrama najmoćnijih organizacija koje zastupaju ljudska prava: UN, Amnesty, razne ljevičarske udruge. Mnogi mediji podržavaju tu lažljivu mašineriju, što sam doživjela na svojoj koži, iz prve ruke. To me promijenilo iz temelja – za mene laž nikada ne može biti istina.

U život vam je nakon kviza ušla i kći Hana, vaša, kako ste rekli, najveća životna pobjeda. Nedavno ste otkrili da ona ima ambiciju baviti se politikom. Kako, kao majka i profesorica koja djecu uči kritičkom razmišljanju, gledate na njezin izbor, pogotovo u današnjem političkom okruženju?

Nisam ja, Hana je to izjavila u razgovoru za jedan ženski časopis. (smijeh) Ali da je ušla u moj život nenadano i čudesno, doslovno pobjednički, točna je i najvažnija činjenica u mom životu. Sve prije nje bilo je životarenje. (smijeh) Hana je ličnost na koju se ne može utjecati, jednostavno se takva rodila. Očuđavala me je, i svoju okolinu, otpočetka. Kao majka, i ličnost koja ne umije konvencionalno, osjećala sam i znala da joj trebam omogućiti slobodu i da će ona znati kako se kretati u tom prostoru. Meni je najvažnije njezino povjerenje i da nađe svoj put u vremenu u kojem ni klincima ni odraslima nije jednostavno snalaziti se. Najsretnija sam kad je vidim zadovoljnu i opuštenu. Društvena je i empatična, ima tu neku zrelost kojom mjeri svijet oko sebe.

Tri desetljeća borbe u prosvjeti

Iza vas su tri desetljeća rada u prosvjeti. Svojedobno ste vrlo otvoreno i hrabro govorili o nasilju i predrasudama s kojima su se suočavali vaši učenici. Kako ocjenjujete današnju klimu među mladima kada je riječ o toleranciji i nacionalno-klasnim razlikama? Jesmo li kao društvo išta naučili?

Da, zrela sam za penziju, definitivno. Startala sam u veljači 1997., za mirne reintegracije. Svašta se teškoga upisalo u to moje 30-godišnje iskustvo. Mogu reći samo to da su mladi uvijek najveće žrtve društveno-političke klime i da ih takvo naslijeđe teško može ispravno usmjeriti, koliko god se trudili pojedinci u obrazovnom sustavu. U našem društvu najbolje se osjećaju politički profiteri kojima odgovara njegovanje problematične prošlosti, i takvi ne žele pomak i napredak. Dakako, i oni su dio 'sektora' ljudska prava. Za ispovraćati se.

Kao profesorica hrvatskog jezika, stalno ste okruženi lektirama i analizom ozbiljne književnosti. Što Mira čita ili gleda kada se želi potpuno isključiti i odmoriti mozak? Imate li neki svoj televizijski ili literarni guilty pleasure?

Ne uspijevam se baš potpuno isključiti, možda bi mi hipnoza pomogla. (smijeh) Ovisnik sam o čitanju, i političkim temama, a taj 'hobi' zahtijeva koncentraciju. Zadovoljstvo mi je proširivati svoje znanje i prenositi ga svojim učenicima. Trebaju biti izloženi stvarnosti i istini unutar nje.

I dalje zračite optimizmom i mirnoćom. Tko ili što je danas vaše najveće sidro koje vas drži čvrsto na zemlji i ne dopušta vam da potonete kada stvari ne idu baš prema planu?

Samo moje dijete. Sve ostalo nestalno je i promjenjivo. Zadnjih godina neka teška razočaranja zapravo su me učinila mirnom i naučila da živim dan po dan.