U velikom i iskrenom razgovoru za tportal, Lejla Hakalović prisjeća se svog prvog dana na setu, govori o tome kako se nosi s nemilosrdnim tempom snimanja i iznenadnom popularnošću na ulici, ali i otvoreno govori o svojoj mladenačkoj buntovnosti i nostalgiji za sarajevskim humorom te otkriva ima li u njezinom gustom rasporedu mjesta za ljubav.

Lijepa 23-godišnja Sarajka iza sebe ima zanimljiv i discipliniran umjetnički put. Od sedme je godine gradila karijeru na plesnom podiju kao uspješna plesačica i trenerica latinoameričkih i standardnih plesova, da bi potom upisala glumu na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Pažnju struke privukla je autorskim dokumentarcem 'Ženski pogledi', ulogama u serijama 'Frust' i 'Komar', a zbog velikog angažmana u 'Kumovima' gdje je publika prati u ulozi Ive, privremeno je stavila studij na čekanje i sarajevsku adresu zamijenila zagrebačkom.

Vašim je dolaskom u Zaglave nastala prava pomutnja, oko vas su se odmah počeli vrtjeti i Braco i Goran. Kako ste se snašli u toj ulozi djevojke koja je istovremeno ranjiva bjegunka, ali i netko tko bez problema zavrti pamet zaglavačkim momcima?

Mislim da mi je baš ta kombinacija kod Ive bila najzanimljivija. Ona jest ranjiva i nosi neke stvari koje nisu nimalo lake, ali istovremeno nije djevojka koju ćete lako slomiti. Ima taj neki svoj inat, zna što želi i, čak i kada se boji, ide dalje. A to što malo zavrti pamet momcima… pa nećemo se praviti da joj nije zabavno (smijeh).

Bilo mi je važno da ona ne bude samo 'lijepa djevojka zbog koje se muškarci svađaju', nego da uvijek osjetimo da iza svega toga postoji osoba koja se pokušava snaći i pronaći svoje mjesto. Mislim da je upravo ta njezina ranjivost i snaga u isto vrijeme ono zbog čega je zanimljiva.

Izjavili ste da je Iva na neki način hrabrija od vas, ali da dijelite isti žar za pravdom. Što ste vi naučili od Ive, a što ste unijeli u nju iz vlastitog karaktera?

Iva me definitivno naučila da ne moram uvijek čekati da se strah smiri da bih napravila nešto. Nekad se samo moraš pomjeriti, pa makar se tresla dok to radiš (smijeh). Mislim da je ona hrabrija od mene upravo po tome što često ide glavom kroz zid. A ono što sam joj ja donijela vjerojatno je ta neka moja osjetljivost. Mislim da dosta toga prvo osjetim pa tek onda pokušam racionalizirati. Iva je borbena, ali nije bezosjećajna. Važno mi je bilo da se iza njezinog inata vidi i nježnost.

A pravda… tu smo definitivno slične. Teško mi je šutjeti kada osjećam da nešto nije fer.

Strah od uigrane ekipe i kolegijalnost na setu

'Kumovi' su najdugovječnija i najgledanija domaća serija s uigranom postavom koja godinama radi zajedno. S kakvim ste osjećajem prvog dana došli na set i tko vas je od starijih kolega najbrže opustio?

Prvog dana došla sam sa sto nekih misli u glavi. Bila sam uzbuđena, sretna, ali naravno da je postojao i strah… Ipak dolazite u ekipu koja već godinama zajedno diše. Oni imaju svoj ritam, svoje odnose, svoje interne fore i prirodno je da se pitaš kako ćeš se uklopiti.

Ali vrlo brzo sam shvatila da nema potrebe da se toliko opterećujem. Ljudi su me stvarno lijepo prihvatili, a posebno znači to kada shvatiš da možeš pogriješiti, pitati nešto ili reći da ti nešto nije jasno, a da te nitko zbog toga neće gledati kao da si pala s Marsa. Mislim da me najviše opustila upravo ta kolegijalnost. Kada osjetiš da su ljudi oko tebe tu da scena bude dobra, a ne da ti pokažu koliko oni znaju, odmah ti je lakše.

Format dnevne dramske serije poznat je po nemilosrdnom tempu - scene se brzo snimaju, tekst se uči u hodu. Je li vam taj ritam u početku bio šok i kako se glumac čuva od iscrpljenosti?

Mislim da se na početku malo šokiraš kada shvatiš koliko se toga zapravo mora učiniti u jednom danu. Nemaš taj luksuz da danima 'kuhaš' jednu scenu i tražiš idealan trenutak, već moraš biti prisutan, spreman i koncentriran. Meni je taj tempo istovremeno i izazov i dobra škola. Nauči te da ne kompliciraš baš uvijek – nekad jednostavno moraš vjerovati sebi i partneru preko puta sebe.

A što se tiče iscrpljenosti, najvažnije je naučiti kada treba stati. San, hrana, malo tišine, udaljavanje od telefona… zvuči banalno, ali kada radiš u takvom tempu, te male stvari postanu jako važne. I pokušavam ne nositi set sa sobom kući. Kad se ugase kamere, treba mi trenutak u kojem postojim samo ja.

Zbog ove ste uloge privremeno stavili studij na sarajevskoj Akademiji na čekanje i promijenili adresu. Koliko je bilo teško donijeti tu odluku i jeste li osjećali strah od nepoznatog?

Bilo je teško baš zato što mi je Akademija jako važna. To nije bila odluka tipa 'ma dobro, idem, pa ćemo vidjeti'. Znala sam da nešto što mi je važno ostavljam po strani i da ulazim u nešto potpuno novo. Ali nekako sam osjetila da bi mi bilo još teže da ne pokušam. Gluma je takva profesija da neke prilike jednostavno dođu u određenom trenutku i ne znaš hoće li se ponovo otvoriti ista vrata.

Naravno da sam se bojala. Mislim da bih lagala kada bih rekla da nisam. Sarajevo mi je dom, Akademija je moj prostor, ljudi koje volim su tamo… i odjednom trebaš otići u drugi grad i snaći se. Ali možda je baš to dio odrastanja... shvatiti da ne moraš biti potpuno spreman da bi napravio novi korak.

Zagreb kao novi dom i susreti s gledateljima

Kako ste se snašli u Zagrebu? Što vam iz Sarajeva najviše nedostaje kada se ugase kamere, a što vas je najugodnije iznenadilo?

Zagreb mi je lijep i stvarno sam se trudila da ga upoznam kao grad, a ne samo kao mjesto u kojem idem na set i vraćam se kući.

A najviše me iznenadio time koliko brzo može postati poznat. U početku ti je sve novo, a onda odjednom imaš svoje ulice, svoja mjesta, rutinu. I shvatiš da se čovjek zapravo vrlo brzo prilagodi. Nedostaje mi sarajevski humor koji se teško objašnjava nekome tko nije odrastao s njim.

'Kumovi' imaju golemu bazu vjernih gledatelja. Prilaze li vam ljudi na tržnici ili u trgovini?

Da, događa se. I moram priznati da mi je to još uvijek pomalo nevjerojatno. Jedno je kada pročitaš da seriju gleda toliko ljudi, a potpuno drugo kada ti netko priđe na ulici i kaže ti nešto vezano za Ivu. Tada tek shvatiš da taj lik više nije samo nešto što postoji na setu, već su ga ljudi pustili u svoje dnevne sobe i na neki način doživjeli ga kao nekoga svog. Meni je to baš lijepo. Naravno, nekad se malo zbunim jer još uvijek nisam navikla na tu vrstu pažnje, ali trudim se biti ljubazna. Ako je netko odvojio vrijeme da mi priđe, najmanje što mogu je da mu uzvratim osmijehom i razgovorom.

Uz glumu u serijama, radili ste na mjuziklu 'Sarajevo moje drago' i projektu o ženama na Balkanu ('Ženski pogled'). Koliko vam je kao mladoj glumici važno ne ostati zarobljena samo u jednom žanru?

Jako mi je to važno. Možda čak i više nego što sam ranije mislila. Volim glumu upravo zato što ne moraš uvijek biti ista osoba: jedan dan možeš biti u potpuno drugačijem svijetu, drugi dan u nekoj intimnoj drami, treći na sceni na kojoj moraš pjevati, plesati i komunicirati s publikom uživo.

Mislim da bih se jako brzo počela osjećati zarobljeno kada bih radila samo jednu stvar. Želim probati što više različitih formi, čak i kada me nešto plaši, jer upravo kroz ono u čemu nisi siguran najviše naučiš.

U kakvim biste se ulogama voljeli vidjeti? Vuku li vas više kazališne daske, autorski film ili još poneki televizijski izazov?

Ne bih si još zatvarala vrata ni za što. Voljela bih i kazalište i film i televiziju. Sve to traži nešto drugo od glumca i upravo mi je to zanimljivo. Voljela bih igrati kompleksne, nepredvidive ženske likove, likove koji nisu ni potpuno dobri ni potpuno loši. Mislim da su mi najzanimljiviji ljudi s kontradikcijama u sebi.

A autorski film me posebno privlači jer imam osjećaj da u njemu glumac može biti jako blizu nečemu stvarnom i sirovom. Ali ne bih odbila ni televizijski izazov koji bi me potpuno izbacio iz zone komfora.

Bunt, inat i glad za novim ulogama

Priznali ste da ste u tinejdžerskim danima i sami bili prava buntovnica koja je znala zalupiti vratima i pobjeći od kuće jer niste dali da vas ukalupe. Kako danas gledate na tu mlađu Lejlu i prepoznajete li taj njezin inat u svojoj glumačkoj hrabrosti?

Danas je gledam s puno više nježnosti nego prije. Tada sam vjerojatno mislila da sve znam i da cijeli svijet ne razumije mene. Danas razumijem da sam neke stvari morala proći upravo tako da bih postala osoba koja sam sada.

Bila sam buntovna i nisam baš voljela kada mi netko kaže: 'Moraš ovako jer se to tako radi.' Uvijek sam imala potrebu pitati – zašto? I mislim da je taj dio mene ostao, samo se nadam da je danas malo mudriji.

U glumi mi taj inat zapravo pomaže. Ako vjerujem u nešto, želim se boriti za to. Ali s vremenom sam naučila da hrabrost nije uvijek zalupiti vrata, nekad je hrabrost ostati, saslušati i pokušati razumjeti.

Kako izgleda vaš privatni 'reset' - jeste li tip za dekicu, dobru seriju i tišinu ili punite baterije šetnjama?

Mislim da sam kombinacija svega toga, ali kada sam baš iscrpljena, pobjeđuju dekica i tišina. Treba mi vrijeme u kojem nitko ništa ne traži od mene. Nekad je to samo ležanje i gledanje nečega laganog, nekad šetnja bez nekog posebnog cilja. Volim i samoću, ali ne onu tužnu samoću, nego onu kada konačno imaš prostora čuti vlastite misli. Nakon dana na setu, na kojem si stalno u komunikaciji, govoriš tekst, slušaš druge, mijenjaš emocije i pratiš tempo, jako mi prija kad se samo utišam.

S obzirom na to da vaš lik u seriji ima burne ljubavne zaplete koji intrigiraju gledatelje, ima li u stvarnom životu mlade sarajevske glumice mjesta za ljubav ili je trenutačno sav fokus na karijeri i tempu snimanja?

Ima mjesta za ljubav. Uvijek. Mislim da ljubav ne treba planirati niti joj praviti raspored. Ako se dogodi osoba s kojom se dobro osjećaš, onda se valjda i život nekako prilagodi tome. Trenutno mi je gluma naravno jako važna i imam puno toga što želim naučiti i napraviti, ali ne bih voljela živjeti tako da stalno odgađam nešto za 'jednog dana'.

Ne mislim da moraš birati između karijere i ljubavi. Samo mislim da trebaš imati nekoga tko razumije tvoj život i tempo, kao što i ti razumiješ njegov. A što se tiče Ivinog ljubavnog života… mislim da je najbolje da to ipak ostavimo njoj. Ona već dovoljno komplicira stvari i bez mojih intervencija.